Ladislav Babić: Beštija

Jednog ne baš toliko lijepog dana, ali dan je dan, bio lijep i prekrasan ili zloguko oblačan, rodilo se dijete. Dijete je dijete, i što ono uopće zna da se rodilo i kojeg je spola, a čim izađe na svjetlo dana cendra, cmizdri i kmeči kao kad prase predosjeća što mu slijedi, ali – priče radi – izgledalo je kao muško. Imalo je, doduše, “onu stvar”, ali kao što cigla ne čini kuću, tako ni “stvar” ne čini muškarca, a ako ćemo pravo, ni činjenica da je netko izašao iz one “druge stvari” ne čini čovjeka. To se postaje ili ne postaje tek životom. Veseli roditelji u svojoj bezgraničnoj radosti učiniše fundamentalnu grešku, koja je pratila život stvora (to mu je vrlo prikladni opis, s obzirom da se cijeli život provlačio kao anonimac) sve do njegova povratka u anonimne dubine, odakle takvi stvorovi i izranjanju: bez imena i prezimena, ispod sipke za suhog, a kaljave žute zemlje za kišovitog vremena. Naime, zaboraviše roditelji pozvati Suđaje ili Suđenice, tri sestre sposobnosti kojih omogućavaju ne samo predvidjeti sudbinu djeteta, već je i usmjeriti u njegovoj najranijoj dobi. I tako, one baciše prokletstvo na stvora, kob koju je on rad gluposti svoje (to ni Suđaje nisu znale ili htjele promijeniti) neuomorno ispoljavao tijekom sadržajnog mu života. Naime, svaki život ima neki sadržaj, ma bio i prazno ništavilo poput njegovog. Nije shvaćao prirodu kletve kojom je obdaren kao rođendanskim darom, od sila viših no što je zamisliti mogao, pa je cijelog svog bitisanja nalijetao na sile koje je predvidjeti – a potom i izbjeći – mogao, da se makar zrno bistrine koprcalu u prostoru između ušiju, no koje su mu se poradi rečenoga, stalno obijale o glavu. Radost poradi rođenja glomaznog promašaja – kako bi roditelji to mogli znati? – bila je veličanstvena, pilo se, lokalo, prežderavalo, nazdravljalo u stvorovu čast, čak je i pokoji metak ispaljen u zrak da svima obznani: novi je život naselio prenaseljenu planetu, potencijalni prostori raznolikog sadržaja su otvoreni pred njim, a radost ili tugu ostavite za konačnu (pr)ocjenu njegova života, kad jasno bude na koji način se biće realiziralo.

Dijete je od ranih dana pokazivalo znatiželju graničeću s glupošću, koju su roditelji ograničavali njegove sigurnosti radi, što baš i nije zaleglo s obzirom da se više puta naglavačke strmoglavilo iz kinderbeta, nikakve pouke ne izvukavši iz posljedica strmekajućih se pustolovina. Mudri bi rekli da mu ništa od doživljenoga nije ušlo u glavu. Bilo je neko predratno vrijeme, nekog od bezbrojnih ratova što se napopastiše tijekom povijesti na Balkan, i rastući, biće je počelo uviđati kako ljudi kojima je okružen imaju svoja imena i prezimena, nacionalnosti, vjeroispovjesti, svjetonazore, da su naprosto osobe koje poštuju različitosti jedni drugih, a on se neprestano u tom društvu osjećao kao strano tijelo, kao kup govana na kiši, kao anonimac s kojega ni blagonakloni pljuskovi tople kišice nisu uspijevali sprati govna kojima su ga obdarile Suđaje. Kad je u osnovne, tadašnje pučke škole, podsmješljivo uvredljivo razrednog druga nazvao židovskim smećem, dobio je šakom u glavu, pa je nekoliko dana zbog slomljenog nosa morao kod kuće promišljati svoj čin. Rezultat toga bio je, da nakon primljenog poučnog bubotka ništa nije ušlo u njegovu glavu, ali niti – sem nešto krvi, crvene k’o u svih stvorenja – isteklo iz nje. Naprosto, nije imalo što. Vakuum je dobro skrivao svoju prazninu.

Za srednjoškolskog razdoblja (roditelji su ga preko svojih poznanstava utrpali u građansku školu), hofirao je izvjesno vrijeme razrednoj drugarici paloj na lijepak njegovog prividnog šarma, sve do prvog izlaska u kino, kad je radi nasilnog ponašanja dobio dobru zaušnicu, a potom i par udaraca pesnicom u nos (pokazalo se da mu organ njuha bolje podnosi nego izbjegava bubotke) od macana koji je stao u njenu obranu, kad je nesuđenoj ljubavi želio uzvratiti istom mjerom. I nekoliko idućih pokušaja uspostave kontakata s ljudskim osobama suprotnog spola, završilo je na isti način: direktnim fizičkim utuvljivanjem u gornji dio njegove anatomije, da ih druženje sa stvorovima nimalo ne zanima. Ne može se reći da baš ništa, iz neposrednih doticaj svog nosa i tuđih udova – što ženskih, a što branitelja njihovih časti – nije naučio, no nedostajala mu je sposobnost uopćavanja posljedica vlastitog ponašanja na svekolike životne situacije.

Nekako je, u to već predratno vrijeme, uspio upisati faks (kojeg nikad nije završio) posredstvom utjecajnih rođaka, a potom se poučen (eto, izvjesne su pouke nekim čudom difundirale u njegovu razvodnjenu moždanu masu) od neuspjeha sa ženama, bacio u politiku. Političko usmjerenje diktirano mu je spoznajom da je prvi bubotak dobio od židovskog klinčića u svojoj djetinjoj dobi, a šamarčinu od djevojke – kako je kasnije otkrio – srpskog porijekla. Dušu dalo da postane član stranke koja je spomenutim etnijama nastojala bejzbol palicama (bar u prvoj fazi strančarenja) vratiti dugove za koje su umislili da je nužno. Kad ga je nekom prilikom grupa mladih komunista na koje se njegova stranka napopastila – pitanje dali shvaćajući što njihov svjetonazor uopće predstavlja, ili vođena pretpostavkom da su svi Židovi komunisti, ergo su svi komunisti Židovi – prepoznala kao dio batinaške grupe koja je dan ranije opustošila njihove stranačke prostorije, dobro su mu izmasirali dio tijela u kojem životno iskustvo nikako da nađe utočište. Rezultat ovaj put mnogo duljeg bolovanja, zarad dubljeg utuvljivanja istine u teško je reći čemu služeći dio njegove anatomije, bio je samo proširenje liste mržnje prema osobama koje ignoriraju njegovu anonimnu beznačajnost (Romi su se na njoj već odavno nalazili, tek boje kože radi koja mu se nije sviđala; bezbojni tipovi njegove vrste iskonski su prezirali sve boje spektra ljudskih različitosti).

Kaplar s čaplinovskim brčićima zasjeo je na čelo tisućgodišnjeg Reicha, a sluga njegov ponizni – Poglavnik spram svojih, Podložnik spram sponzora – ubrzo je počeo utjerivati osobe koje se ni našem stvoru nisu sviđale, u koncentracione logore. Biće je namah osjetilo gdje se kriju neslućene mogućnosti napredovanja, napose u materijalnom smislu, te se iz studentskog kampusa prabacilo u kampus ograđen bodljikavom žicom, gdje je – vremena su bila takva – stoka deportirala i klala ljude. S mjesta logorskog čuvara osjećao je izuzetnu nadmoćnost nad ljudima koji mu ništa nisu skrivili, sem što je negativno životno iskustvo projicirao na cijele ljudske zajednice, okrivljujući ih za svoje patnje. U to vrijeme, kad još nije uspio vlastoručno poslati pod zemlju dovoljno ljudi da mu se njihov broj zagubi u pamćenju (što će se kasnije desiti), ojačao je pokret otpora protiv krvoločnih stvorova. Ljudi s imenom i prezimenom, protiv anonimnih bića vražjim utjecajem došlih na svijet, u ljudskom obličju ali ne i odličju. Prilikom jednog bezuspješnog pokušaja oslobađanja drugova iz logora, neki zalutali metak okrznuo je glavu našeg stvora, zarad čega je više tjedana lebdio između svijeta koji ga je bezuspješno pozivao i onog koji ga se bezuspješno odricao. Činilo se, barem njemu, da su se sve sile svijeta napopastile na njegovu glavu, no nikako mu nije išlo od ruke dešifrirati poruku koju mu šalju. Stoga je, oporavivši se, prilježno prionuo koljačkom poslu, poput mesara u klaonici, samo što su stoka i ljudi zamijenili svoje uloge. Dešavalo se, rijetko doduše, da tu i tamo koji nesretnik uspije pobjeći iz klanice “maksovih mesara” u partizane, čiji otpor je jačao širom domovine, ali bi potom preostali zatočenici višestruko osjetili bijes logornika, do čega je prilježnim poslom uspio napredovati.

Kako ničija ne gori dovijeka, a napose ne zločinačka, približilo se vrijeme kad je stvorenje shvatilo da je vjetar promijenio smjer. Riječ shvatilo, možda i nije adekvatna, jer svako živo biće (a takva su, nažalost, i stvorenja) instiktivno osjeća kad treba spašavati svoju kožu. Nakon bijega logoraša, koji je tek šačica preživjela, prije konačnog pokolja i uništavanja tragova zločina, pokrenuše se zlotvori spram zapada, bježeći pred pripadnicima pokreta otpora. Konačno su stvari nekako došle na svoje mjesto: ljudi su sad gonili bezglavo bježeću stoku, koja se godinama iživljava nad njima. U tom kaosu gonitelja i progonjenih, kad su potonji spašavajući nevrijedne guzice (ili glavu, sasvim svejedno!) i nadalje duž svojeg puta pirovali ostavljajući zločinačke tragove, desio se i kraj rata u ovom dijelu svijeta. Čaplinovska parodija prosvirala si je metak kroz glavu, Podložnik – Poglavnik uspio je uhvatiti maglu, izbavljen sudbine svojih koljača zauzetošću popova koji su cijelo vrijeme blagosiljali njegovu rabotu, a odsvud skupljena gomila (ne)kvalificiranih mesara ljudi, predana je od Saveznika očevima, sinovima, braći i majkama žrtava u ruke.

Desilo se tako da je i naš stvor bio u koloni koja se sporo pomicala od zapada, natrag spram istoka, prema poprištima svojih masovnih zločina nad nevinim ljudima. Dali ih je pamet susrela na tom putu, ili se to tek strah za svoje živote ušančio u njihove glave, nije ni bitno. Upitate li se ikada o strahu svinjčeta koje mora završiti tamo gdje ga je sudbina namijenila? Kroz mrzli, kišni majski dan, kolona ustaša koje dio bijaše i stvor, gacala je – praćena partizanskim stražarima – kroz domovinsko blato. I stoku moraš pustiti da se odmori kao bi bila sposobna nastaviti put, pa je tako gomila zastala na par sati, posjedajući po tlu, okružena naoružanim stražarima na oprezu. Odjednom, stvor osjeti prisustvo neke osobe, partizana s crvenom zvijezdom na kapi, zagrnutog kabanicom niz koju se slijevaše krupne kišne kapi, kako ga netremice promatra. Prišavši bliže stvorenju, neko ga je vrijeme proučavao, a potom zapita:

– “Poznaješ li ti mene?”

Bezimeno biće, koje se cijelog života prema ljudskim osobama odnosilo kao prema anonimusima najniže vrste, dakako da ga nije prepoznalo.

– “Vidiš”, reče partizan, “ja tebe znam”. “Ti si bio logorski stražar koji je preda mnom zaklao mog brata, kojeg niti si poznavao, nikad sreo, i koji ti ništa nažao nije učinio. On ni ime svog ubojice nije saznao, tek bijaše svijestan tik prije no je izdahnuo, da ga kolje neka zvijer u ljudskom obličju. Ja tebi to neću priuštiti. Zovem se Mirko Mirković”, posegnuvši za svojim pojasom reče, nastavljajući:

– „Ti ćeš ponijeti sa sobom spoznaju o tome tko te poslao odaklem si došao!”.

I dok se krv, nakon pucnja iz revolvera slijevala niz stvorovu glavu, trenutak prije no je ispustio dah, kao da mu je spoznaja, dotad lutajuća u labirintima ispraznog mozga, prodrla do svijesti. Shvatio je, odlazeći anonimno – kao što je i došao na ovaj svijet – potomstvu ostavljajući anonimne kosti na anonimnoj ledini, koja se za koji čas ispraznila jer je kolona zarobljenika produžila put, da mu je svaka životna istina, pa i ona da je ubijao još danima nakon svršetka svjetskog pokolja, trebala biti direktno ukucana u glavu. I ona poslijednja.

Metak, dio prokletstva Suđenica, koji bi nakon par stotina metara zujanja prostorom pao na tlo, da nije bio začaran – jer nije letio prostorom već se kretao kroz vrijeme – našao je svoju metu. Kao i uvijek, tri su vile pogodile dan smrti negdašnjeg djeteta, izraslog u neljudskog stvora. Ljudi, s pravom indiferentni spram sudbina neljudi, desecima godina nakon tih zbivanja, lakonski su komentirali da je vrag konačno došao po svoje. Nažalost, rađanjem novih ljudi, kote se i nove zvijeri, i povijest pokazuje znakove ponavljanja. Na vlasti se ušančuje smjesa potencijalnih krvoloka, koji bi pijetet prema žrtvama svojih predaka mijenjale u korist štovanja njihovih krvnika. Prvo primjete da imaju kandže, pa ih počinju oštriti na najslabijima, da ispitaju svoje zvijerske mogućnosti, a ako ih se na vrijeme ne otkrije i ne podrežu im se – što, nažalost skoro da i ne biva – razulare se, i njihovo režanje ubrzo prerasta u krvoledeće urlikanje, a potom se zažele i sleđene krvi. Iako neki tvrde da majmuni nemaju anatomskih zapreka naučiti govoriti, ni jednom od njih to još nije uspjelo. Kao što ni jedan stvor nije shvatio pouke prošlosti. Prostorom protkanim predviđanjima ali i prokletstvima Suđaja, lutaju virtualni meci tražeći predodređene ciljeve na kojima će realizirati svoj smisao. Pitanje je samo, što će potencijalnim metama prije ući u glavu; pamet ili sudbinski plumbum! Tako je bilo širom evropskih prostora duž kojih su ordinirali koljači, to intenzivnije što su im zločini bili veći. Negdje malo viška šljivovice u slavljenju konačnog mira, drugdje nešto više bum, buma u lovljenju zvjeradi. Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije bilo pravde. Koliko se zvijeri uspijevaju maskirati u ljude, toliko se i pravda može maskirati u osvetu; koliko zločinci uspijevaju poprimiti prividni ljudski lik, toliko su i ljudi sposobni preuzeti privid zločinaca. Samo ljudsko srce, um i duša sposobni su se snaći u tom fašničkom, naizgled nerazlučivom kolopletu maskirnog kaosa. Kao što ljudi prepoznaju druge ljude – kao ljude, zvijeri prepoznaju tek sebi slične, pa onda u čoporu krenu tražiti ljudske žrtve. Anonimci protiv osoba, međutim, u konačnom raspletu nemaju šansi. U velikoj, bivšoj „maksovoj klaonici“ postoji spomenik s imenima već blizu devedesetak hiljada identificiranih mučenika; ljudi su si dali truda doznati ih, odajući tako počast koju njihova braća i sestre zaslužuju. U jamama kraških područja bezimeno leže pomiješane kosti anonimnih zvijeri, sa – nažalost – onima nevinih žrtava. A što čovjek da kaže, sem da ništa na ovom svijetu nije savršeno. Jesu li insani ili beštije tome krivi, ostaje svakome presuditi po savjesti.

 

 

36 comments

Skip to comment form

    • Lara on 08.02.2017 at 07:33

    Uu, ovo će raspizditi gebelsovce.

    1. Gamadi četnička. Čudim se da ovog krmka i cijeli portal već netko nije prijavio radi širenje antidemokratskih, udbaških, skotovskih ideja o tome kako ljude treba ubijati bez suđenja, jer eto sudit će im sve sami pravednici poput Lacija.

      1. To reći za jedan od nasloboduljibivijih portala u RH, a u Brodu, sigurno? Zato ti moram dati uputnicu za: http://www.psihijatrija.com/slavonskibrod/

        1. Mene bi na psihijatriju?

          Dodajmo sad onoj močloj priči o mobiliziranom neukom seljaku ili građaninu i njegovu obitelj koja je sjedila doma: stari roditelji, žena i djeca. Sve njih je u redu pobiti bez ikakvog suđenja, kao što su zvjeri radile u koncentracijskim logorima. U stvari još gore, oni su se potrudili deportirati ljude i možda provjeriti malo njihov background, a ovi su hadno pobili ljude po poljanama bez zajebancije sa zatvaranjima u logore, zatvore, prikupljanju podataka …..

          Pobili kao pse lutalice zato što im je netko navukao uniformu mimo njihove volje.

          Tako je onda valjalo pobiti sve po kasarnama JNA bez ikakvog pitanja. Druže, obukao si tu uniformu i doviđenja.

          Dakle, da zaključimo sexualni, ti bi mene na psihijatriju, a podržavaš portal i autore koji su za ubijanje bez suđenja? Po čemu se ti onda razlikuješ od nacista? Zato što se zalažeš za bratstvo i jedinstvo među krvnicima?

          Fantastičan primjer kako izgleda kad netko nema karaktera ni morala.

          1. Nisam za ekstremnosti u smislu ljigave političke korektnosti, ali ni u smislu krvave pjene koja zahtjeva luđačku košulju.

            Opet ti o JNA, kao da nije bilo primjera u Hrvatskoj i Sloveniji gdje se ubijalo bez pitanja.

            Na kraju krajeva Beštija je priča, fikcionalizirani primjer kako stvari ne bi trebale funkcionorati s obje strane, a opisana je jedna. U priči vidim upravo suprotno nego ti. Ne afirmaciju prijekih sudova, nego njihovu osudu koja proističe iz nedopuštene prakse. Babić je puno kompleksniji autor nego što ti to hoćeš, nego što ti to dopuštaš u ime čega???

            Pa ti bi i Bibliju spalio, jer se Mojsije naubijao svojih protivnika, a trebao im je suditi.

            Napose, savjet: Spustiti treba loptu i o svemu zrelo razmisliti, a ne stigmatizirati autora i portal.

  1. Bijaše u jednom selu mladić mobiliziran u ratnom vihoru 2SR. Ne znade ni čitati ni pisati, nije se razumio ni u politiku niti ga je zanimala, nije kupovao novine, nije imao radio, TV a bogami ni internet. Dođoše jednog dana ljudi iz državne uprave gdje je on živio i radio i gledao svoja posla i odvedoše ga u vojsku. Mobilizacija.

    Nije ni sam više shvaćao o kakvoj i kojoj se vojsci radi, ali mu bi drago da to nije ona kralja diktatura i žandara koji znali maltretirati njega i oca. Ne prođe ni par mjeseci, a rat se približio svome kraju. Isprva sretan jer će se vratiti svome domu, ubrzo se nađe pred cijevi jedne beštije koja ga bez suđenja i bez ikakava pitanja ubi.

    Trebamo li sažaljevati krvnika ili žrtvu?

    ” Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije bilo pravde.”

    E najebem ti se udbaške matere koljačke govnarske smeće jedno usrano.

    Smradu jedan i ti i onaj tko ti dopušta da gadiš takvim bljuvotinama ovaj svijet.

    Ti sebe, iscjetku gnojnog čira, nazivaš čovjekom i intelektualcem?

    Ti sebi dopuštaš određivati kome treba biti suđeno, a kome ne?

    Pa slušaš li ti sebe skote matere kurvetine, smeće jedno?

      • on 09.02.2017 at 19:11

      Mir, mir, mir … nitko nije kriv!
      (osim fašista)

  2. Je li uopće danas zakkonom dopušteno širenje ovakvih ideja?

    Razmišlja li netko da podigne privarnu tužbu protiv govana?

    1. Ovo je prijetnja. Kao u clipu https://www.youtube.com/watch?v=gFguXKqPa-4

      Pogledati nekoliko sekundi od 1:14.

      1. Je li prijetnja suprrotstaviti se povampirenoj fašističkoj zvijeri željnoj ubijanja bez previše propitivanja?

        Evo demokratski ću vas zamoliti da onda takve ideje prestanete širiti i zagađivati javni prostor Zamolbom protiv fašizma 🙂

        1. Nema druge nego što je predložila Zolja ispod teksta http://www.sbperiskop.net/glavna-vijest/mirko-golovrski-jos-reforma-ni-propala.

          Znači, treba napisati vlastiti tekst i čekati da te drugi poseru kao što to komentatori, među kojima si i sam- rade.

  3. Babićev zavozno-lutajući stil pisanja, stavovi – omalovažavanje žrtava Beliburga, raznih jama itd., veličanje prijekih sudova i ubojstava, izrazi tipa ‘što će potencijalnim metama prije ući u glavu; pamet ili sudbinski plumbum’ – me neodoljivo podsjećaju na našeg portalskog borca za ljudska prava – Darka.

    Da li su Babić i Darko možda ista osoba? Ili Babić opet crpi inspiraciju s ovog portala, pa Darkove komentare prenosi u gotovo nepromijenjenom obliku, jer im se stavovi podudaraju?

    1. Ne radi se tu o Bleiburgu, nema potrebe za spominjanje imena, lokacija, identifikaciju žrtava. Autor je za likvidaciju ljudskih bića bez suđenja:

      ” Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije bilo pravde.”

      Monstruozno.

      Kako znamo da je nešto pravedno?

      Pa jednostavno: dovoljno je da na kapi imaš zvijezdu petokraku.

    2. “Da li su Babić i Darko možda ista osoba?”
      Vrlo vjerojatno.
      Osim što je jako strastven u opisima potencijalnog ubijanja neprijatelja, prati portal i polemizira s komentatorima.
      Teško da bi se našla dvojica pismenih, koji navodno pišu hrvatskim jezičnim standardom, a koriste riječ “sem”, umjesto “osim”.

      1. Bezmalo

  4. @Anonimni, koliko me pamćenje služi, ti i darko ste se gadno pokefali kao u krčmi kad se ugasi svjetlo. Od njegovih udaraca ti si, ošamućen, vidio zvjezdice. Stoga mi je jasan tvoj podmetački komentar.

    1. To što je darko puno galamio i naslijepo lamatao šakama, ne znači da je puno puta i udario.
      I po čemu je komentar podmetački, molim te?

  5. “Dijete je dijete, i što ono uopće zna da se rodilo i kojeg je spola, a čim izađe na svjetlo dana cendra, cmizdri i kmeči kao kad prase predosjeća što mu slijedi,”

    Odvratno je to uzgajanje i ubijanje životinja, neki dan je bila emisija o paškim janjcima, kako su slatki a još slađi pečeni na stolu, strahota.

    Treba postepeno prijeći na umirujuću i puno zdraviju biljnu prehranu, mesožderi su agresivni.

  6. Osvrnuo bih se na zadnji pasus – ‘U jamama kraških područja bezimeno leže pomiješane kosti anonimnih zvijeri, sa – nažalost – onima nevinih žrtava. A što čovjek da kaže, sem da ništa na ovom svijetu nije savršeno. Jesu li insani ili beštije tome krivi, ostaje svakome presuditi po savjesti.’

    Naime, ovakvo opravdavanje paušalnih presuda i kolateralnih žrtava me podsjetilo na Madeleine Albright i njenu izjavu o pola milijuna iračke djece. Naravno, takva izjava je monstruozna, ali ova gornja Babićeva je vjerojatno nekom iskrivljenom logikom puna pravednosti i humanosti.

      • on 13.02.2017 at 13:21

      Znači, pročitao si prvi i zadnji pasus. Bravooo! 😉

    • ziss on 08.02.2017 at 14:57

    Taj babić je pravi stvor i beštija.

  7. Moram s ejoš jednom osvrnuti na tekst.

    Prvi dio teksta, o Beštiji i konačnom srazu sa Mirkom Mirkovićem, mi nije sporan – i sam bi vjerojatno tako postupio, samo zato što je u ovom slučaju riječ o konkretnoj osobi, a ne o nasumičnom pripadniku protivničke strane.

    No, drugi dio teksta – kojim nastoji proturiti opravdanje za sve krvoloke i masovna klanja u povijesti – ne mogu nikako ‘provariti’. Kakav čovjek može smatrati da je prihvatljivo pripadnike protivničke vojske, pa često i civila koji se zateknu u njihovom ‘društvu’, ubijati paušalno i nasumično, bez ikakve istrage ili suđenja? I svakako tu nije riječ o osobnim osvetama gorespomenutog Mirkovića, već općenitim metodama ‘šarcem po gomili, pa tko preživi-preživi’ i slično, koje su sasvim sistematski orkesrirane po cijeloj zemlji. Pa i na zapadu su nacistima sudili: tko je bio kriv, bio je i kažnjen (zatvor, streljanje), a tko nije, pa makar bio i SS-ovac, ako nije počinio zločine, bio je oslobođen. Babić i takvi bi ih sve pobili.

    Babić je takav kakav je – jedva prikriveni wannabe diktator, koji bi svoj ‘bolji svijet’ nametnuo milom ili silom. One koji se ne slažu, bez imalo grižnje savjesti bi pobacao u jame, pri tome ih optužujući da su nacisti, kapitalisti ili što već. Ali tu ste onda vi, pojedini komentatori na ovom portalu, koji se izdajete za humaniste, pacifiste, borce za bolji i pravedniji svijet – koji nakon svega toga, cijenite Babića i poštujete njegovo razmišljanje i njegove stavove uzimate kao pravedne. Nevjerojatno licemjerje!!

  8. Strašno. Ovaj Babić je bolesno poremećen, potpuno sumanut čovjek. Takav govor mržnje još nisam čuo u ovom stoljeću. Nažalost, Hrvatska je puna takvih antifašističkih terorista. Zbog njih je potrebno upregnuti sve raspoložive intelektualne kapacitete s ciljem argumentirane povijesne istine o trostrukom logoru Jasenovac i pokolju Hrvata po završetku rata 1945. Činjenica je da su ustaše, njihova djeca i unuci sve počinjene i nepočinjene zločine krvavo platili. Što još treba? Dokad će si ovakvi luđaci kao Babić uzimati za pravo bljuvati gnojne fekalije svog poremećenog uma po desetinama tisuća likvidiranih ljudi bez suda?
    @Oglo kaže: “Kako znamo da je nešto pravedno? Pa jednostavno: dovoljno je da na kapi imaš zvijezdu petokraku.” Bravo! Slijede primjeri “progresivnog antifašizma”:
    Carolin Emcke, ugledna njemačka publicistica, ikona ljevice i deklarirana lezbijka napisala je na twitteru: “Malom Trumpovom sinu bi trebalo ponuditi alternativnu usvojiteljsku obitelj”. (alternativno je valjda homoseksualno).
    Madonna na koncertu urla “Fuck you Donald Trump” i javno izjavljuje da razmišlja o dizanju Bijele kuće u zrak .
    Novinar uglednog njemačkog lijevog globalističkog magazina Die Zeit Josef Joffe na ARD TV-u otvoreno kaže da bi se problem Donalda Trumpa mogao riješiti “npr. ubojstvom u Bijeloj kući”. Itd., itd.
    A Babić kaže: “Negdje malo viška šljivovice u slavljenju konačnog mira, drugdje nešto više bum, buma u lovljenju zvjeradi. Ako nije bilo suđenja, ne znači da nije bilo pravde.” Ovakve ljude treba trajno likvidirati iz javnog prostora.

      • grey on 08.02.2017 at 21:24

      Hasanbegovićevci, smirite se! Ne moralizirajte, prije svega zato, jer niste shvatili ni tekst ni autora.
      Anonimni, pametniji si u prosudbama kada se držiš gospodarskih tema, a Smith bi trebao izvaditi brvno iz svog desnog oka.

      1. Nismo shvatili, kazes? Sto to – da sve vise na svijetlo dana izlaze zakopani komunisticki zlocini, pa cijeli proces treba obojati kao revizionisticki, i nebrojeno puta naglasiti da nije bitno koliko je zrtava bilo, 1000 ili 500.000, jer vecinom su to bile krvolocne zvijeri koje su takvu sudbinu zasluzile. Uz iznimku pokojeg nevinog nesretnika, ali, jebiga, takav ti je rat. Jel to?

        Pa vidis da nema ni uobicajenih Babicevih navijaca, utihnuli su – valjda i sami vide da je sada pretjerao, pa ne brane neobranjivo.

        1. Uzimam si slobodu da izostanak ikakve reakcije na zadnji pasus mog prethodnog komentara istaknem kao potvrdu istog.

      2. @grey – ako su stavovi protiv suludog ubijanja hasanbegovićevi, onda mi je žao što je otišao i valja se zalagati da se vrati.

        Ovakvim prozivanjima samo pokazujete koliko se strašite istine.

          • on 09.02.2017 at 10:58

          Nisam primjetio da ste ovako žestoko reagirali (ti i Anonimni i Smith) protiv suludog ubijanja u Jasenovcu, Novoj Gradiški i ostalim ustaškim stratištima, a da o nacističkim po Europi i ne govorimo.

          Kome se ti obraćaš? Pojedincima komentatorima ili Njima, nedefiniranoj množini? Neprijateljima?

            • on 09.02.2017 at 10:59

            Isprava: Staroj Gradiški

          1. Glupane, čim objavite tekst u kojemu će netko govoriti kako su židovi i srbi ubijani napoprijeko, ali u je u tome bilo pravde, odmah ću se oglasiti.

    • on 09.02.2017 at 19:07

    Sad će desničarima slina na čvalje. Tlak će im skočiti na dvjesto (ako ima boga – a nema ga – dio njih će spucati hercšlus). Krenut će, onako zajapureni i u ekumenskom duhu, proklinjati Ladislava.

    Ajde, govna fašistička, navalite!

    1. Nagutaj se kite smradu!

        • on 13.02.2017 at 13:19

        Obriši se, ostalo ti je sperme na brkovima.

    • trol on 09.02.2017 at 23:21

    Neanderthals, or more rarely Neandertals,[a] (UK /niˈændərˌtɑːl/, us also /neɪ/-, -/ˈɑːndər/-, -/ˌtɔːl/, -/ˌθɔːl/;[6][7] named for the Neandertal region in Germany) were a species or subspecies of archaic human in the genus Homo that went extinct about 40,000 years ago. Neanderthals and modern humans share 99.7% of their DNA[8] and are hence closely related.[9][10] (By comparison, both modern humans and Neanderthals share 98.8% of their DNA with their closest non-human living relatives, the chimpanzees.)[8] Neanderthals left bones and stone tools in Eurasia, from Western Europe to Central and Northern Asia. Due to accumulating genetic and fossil evidence suggesting Neanderthals evolved in Europe separately from modern humans in Africa for over 600,000 years, paleontologists generally classify them as a distinct species, Homo neanderthalensis.

    • Hugo on 14.02.2017 at 21:21

    Evo piše da se beštija pojavila na brodskom Valentinovu.

    http://www.sbplus.hr/slavonski_brod/zivot/ostalo/i_sovinisticki_obiljezeno_valentinovo_u_slavonskom_brodu.aspx

    “Kao što ljudi prepoznaju druge ljude – kao ljude, zvijeri prepoznaju tek sebi slične, pa onda u čoporu krenu tražiti ljudske žrtve.”
    – Ladislav Babić, Beštija

      • dron on 15.02.2017 at 12:14

      Kažu da je napadač na ženu ugledni hadezeovac.

Odgovori