Jozefina Birindžić: U receptu za uspjeh ima puno ljubavi, upornosti, rada, cilja i predanosti

Za razgovor s Jozefinom Birindžić, suradnicom SBPeriskopa, nije trebao neki poseban povod. Nakon što sam u nadzornoj ploči portala pogledao koliko je samo kolumni napisala, donio sam odluku da Jozefinu predstavim u razgovoru, tražeći odgovore  na pitanja koja bi postavili svi koje zanima tko zapravo piše najukusnije kolumne. Njeni odgovori otkrili su da se radi o zanimljivoj osobi, aktivistici koja je svoje vrijeme posvetila boljitku društva. Rekoh, pogledao sam u nadzornu ploču i iznenadio se. Stosedamdeset i sedam kolumni, mnoštvo recepata, komentara društava i politike, razmišljanja o svakodnevici. Dakle, predstavljamo osobu koja ih “spravlja”.

Uvodno o sebi kaže: “Rođena sam 30. srpnja. 1969. u Slavonskom Brodu, ali sam živjela u Bosanskom Brodu do rata. I da me ne bi opet bez razloga prozivali, da, dobila sam ime Jugoslava, jer kao što je lijepo voljeti Hrvatsku, moj tata je smatrao da je lijepo bilo voljeti i bivšu državu! Još 1991. godine, on mi je prvi rekao da slobodno promijenim ime,ako želim da znam da on to razumije. Naravno, malo mladost a malo i svojeglavost su tada bile jače. Smatrala sam da kao osoba koja mrava ne bi zgazila, nemam razloga za time. Poslije smo otišli u Njemačku i tek po povratku, zbog prijelaza granica, ali više još zbog toga što kada bi napisala puno ime za neko radno mjesto, ne bi dobila ni poziv da dođem na testiranje ili razgovor. Onda sam pisala inicijal, i zvali su me (u slučajevima kada se prvo slao životopis bez dokumenata), ali obično ne drugi puta. Tada mi je bilo dosta, zbog toga ali  i zbog djece koja ne razumiju što nas duže drže na carini pri prijelazu, odlučila sam zakonski promijeniti ime.
Kako smatram da nije ime ono što čovjeka određuje, već djela, nemam problema s tim. Samo sam se oslobodila onih silnih upitnika iznad glava kod predstavljanja.
Toliko o tome. Završila sam za strojarskog tehničara, pa operatera za rad na računalu kada smo se 1998. vratili u RH. Zatim sam napravila prekvalifikaciju u Upravnog referenta, jer sam trebala i administrativna znanja za suprugovu firmu a i djelovalo je da su veće mogućnosti zaposliti se s nekom od ekonomskih smjerova. Inače, poslije srednje škole sam krenula na strojarski fakultet, ali to je bilo da okusim studentski život, a ne zato jer me privlačio. Naravno, svjesna važnosti školovanja, uz djecu koja studiraju, sada studiram i ja i, evo, riješila sam drugu godinu menadžmenta, tu u Brodu. Ne vidim razlog zašto se čovjek doista ne bi školovao cijeli život. U planu mi je i francuski jezik, tečaj naravno, ali mislim da neću stići prije šezdesete. Govorim njemački i engleski, pa će to biti treći i najdraži. Inače sam sretno udana i imam kao što rekoh, dvoje djece, prekrasne, studenti i sve moje najdraže. Imamo i psa i mačku, da ne zaboravim.
Hobi mi je bilo crtanje, ali kako za to treba vrijeme, sada ne slikam. Hobi mi je i kuhanje, i to je ono što mi oduzima dobar dio vremena. Društvo, putovanja, druge i politika, uz posao jedva da se dođe do vremena za odmor.”

Objavili ste  točno 177 kolumni u tri godine i 4 mjeseca suradnje i tako postali zaštitni znak SBPeriskopa. Prema reakcijama čitatelja očito je da ne propuštaju „izdanje“ portala petkom i zbog vas. Obligatna dva kulinarska recepta, prilagođena sezoni, uvodi koji imaju društveni i politički naboj, očito da su formula za čitanost. Što vama znači suradnja sa SBPeriskopom? Kako vi vidite tu redovitost objavljivanja koja je prerasla prvotna očekivanja i postala prepoznatljiv doprinos brodskoj i nacionalnoj kulturi kulinarstva?

Nisam ni svjesna da već toliko surađujemo! Morat ćemo napraviti jubilarnu  200 objavu! Kada sam se prihvatila toga, to mi je bio angažman koji sam uvela kao redovitu obvezu i to je to. Prije naše suradnje, objavila sam recepte na drugom portalu koji se u međuvremenu ugasio i tako je došlo do  naše suradnje. Čitajući portal, uvidjela sam da bi sami recepti bili donekle praćeni, ali da treba neki uvod. I tako sam odlučila komentirati nešto aktualno, bilo politika, kultura ili sport pa čak i neke zemlje, vežući ih tada uz gastronomiju. Nisam oštro komentirala sva događanja, htjela sam navesti ljude da samo ponekad o nekoj temi razmisle, a nekada i da ih sama prokomentiram.
Uz obvezu pisanja svaki tjedan, koji prolete kao tren, lijepo je kada mi prijatelji ili poznanici kažu da su čitali, ili kada u komentarima pohvale  recept koji su isprobali. Možda neki misle da nešto zarađujem tim kolumnama, ali vjerujem da većina zna da su većina njih na volonterskoj bazi i da mi koji pišemo nismo zadovoljni time što nas čitaju i prate, ne bi bilo ni pola portala, vjerujem.
Sad da je baš prepoznat doprinos nacionalnoj kulturi kulinarstva, hvala. Iskreno, ako se nečega primim, to i pokušavam odraditi najbolje i najkorektnije što mogu. Mislim da svaki kvalitetan rad, na kraju donese neki rezultat. Nadam se da će i moj trud oko prepoznavanja Tiritla, kao Brodskog slatkog suvenira, donijeti neki efekt i za naš Brod.

Jozefina u svojoj radionici

Vaši počeci? Kada ste počeli kuhati? Tko vas je poučio zanatu? I kada ste počeli objavljivati svoje recepte? Čitatelji, pretpostavljam znaju da imate svoj portal Moj Gastro.

Počela sam kuhati kao relativno mala, jer su prije roditelji radili, a djeca, pogotovo ženska, su obično imale zadatak nešto od pripreme za ručak napraviti. To nam je bilo normalno i tako smo nešto i naučile, ni ne znajući. Međutim, tata je volio eksperimentirati u kuhinji, i dok je mama morala jedno kratko vrijeme raditi drugu smjenu, on se tada razmahao. Kuhao je svjetske specijalitete sve do Pekinške patke. Naravno, mi to nismo htjele jesti, ali vjerujem da je to imalo veliki utjecaj na to da kasnije rado sve probam, kako jesti tako i napraviti. Inače, mi bi ga molile da ne kuha, jer poslije kuhanja ni jedna posuda u kuhinji nije ostala čista, a naravno, mi smo prale suđe…

Tako sam poslije normalno kuhala i to mi nije bilo teško. Mama je pravila divne torte i kolače, pa sam i to znala. Po povratku iz Njemačke, gdje sam mogla isprobati i sve začine i raznovrsne namirnice, kod kuće su svi uvijek tražili recept. Neki su bili na Njemačkom, nije mi se dalo pisati i u razgovoru s prijateljicom došla je ideja, uz podršku muža, krenula sam u tu avanturu. Prvo je trebalo puno toga skuhati i slikati, jer do tada nisam slikala jela osim par lijepo ukrašenih torti. Naravno, moji se nisu bunili. Iako je bilo pitanja da nešto opet napravim, a ja bih odgovorila, to ima na kuharici slikano, moram nešto novo praviti, hahaha

Tako je zaživjela kuharica www.mojgastro.net, a poslije i udruga istoga imena.

Koliko vam je priprema ukusne hrane odredila svakodnevicu, odnos u obitelji, napose, sam život?

Pa ne znam, nisam o tome razmišljala. Naravno, od svojih sam napravila gurmane, ali uz to im uvijek ističem da je sve dobro, pogotovo kada netko drugi skuha, hahaha… Očekivanja jesu velika, tako da se desi da zaprijetim da ću za neku priliku kupiti gotove kolače i slično. Naravno, to se nije desilo, ali svi koji dolaze doista uvijek očekuju nešto novo, a meni to nije teško pa obično i bude. Ipak smatram da to ne određuje život. To je samo mali njegov dio.

Možete li svoju posvećenost kuhanju odnosno umijeće spravljanja hrane poistovjetiti s karijerom?

Mogla bih kada bi to bila, ali nije. Barem ne još. Iako sam htjela u Udruzi praviti radionice kuhanja, raznovrsne, to nije zaživjelo. Bilo ih je par, u Brodu, na Braču i slično. pogotovo je bila uspješna ona na Katarinskom sajmu, iako ne i financijski, ne mislim na zaradu, već je udruga ostala u malom minusu tada. Bilo je par lijepih suradnji s Turističkom zajednicom i samo predstavljanje Tiritla. Par gostovanja na televiziji i slično. Nisu pomogli da to postane brend, ali ima još vremena.

Što je sve potrebno da bi se od manufakturnog kuharstva živjelo u Slavonskom Brodu? Imate li, u tom smislu, ambicije? 

Dugo me već suprug nagovara da otvorimo slastičarnicu, jednu pravu s domaćim kolačima. Međutim, kako je on privatnik, još nešto tako rizično kod nas, s velikim ulogom a vrlo upitnim rezultatom, pa mislim da je previše rizično. Da ne govorim o tome da mi volimo putovati, a tada bi to bilo vrlo teško. Tako da ambicije dijelom ima, ali mislim da se ona neće ostvariti.
Inače je u Brodu to teško, jer se izlazi na piće ali kod nas nema tradicije izlazaka u restorane. Za slastičarnicu ne znam, a ni to nije baš dobro, zar ne?!

Što sugerirate svima koji vas žele slijediti? Što je najvažnije, osim, naravno, ljubavi za posao koji obavljate? Je li ona dovoljna da bi se postalo gastronomom? Što traži profesionalni odnos prema umijeću? 

Uvijek primijetim da mi neke “školske” stvari nedostaju jer mi to nije struka već hobi. Učim i o kuhanju stalno, ali uz ljubav se mora puno raditi i učiti. Jer znanje i praksu ništa ne može nadomjestiti.

Koliko je važno aranžiranje hrane? Vidimo da tome posvećujete dosta pažnje.

Oko jede isto. Ono što vizualno ne izgleda lijepo, nećete ni dobiti želju probati ,a kamoli skuhati! Znači, da je i izgled važan. On je samo onaj mali zadnji detalj koji privuče pažnju i otvori apetit.

Koje bi jelo odnosno namirnicu mogli jesti, kako se kaže, svaki dan,?

Teško pitanje. Ne znam. Ima ih par koje doista volim ali ne baš da bih jela svaki dan…jagode i maline možda. Baš volim što imaju sezone pa imamo raznovrsnost namirnica.

Kuharski uzori?

Ne mogu reći da imam nekog kuhara kao uzor ali sve ih cijenim i od svakog kojeg sam gledala, pokušala sam nešto naučiti i zapamtiti.
Djeca su me prijavljivala par puta na Masterschefa i još neki, ali to mi je bilo predugo izbivanje pa sam odmah kod telefonskog intervju odbila.

Istovremeno, politički ste aktivni u SDP-u, u Forumu žena. Je li politika neka vrsta kuhinje?

Često izgleda tako, ali je izgleda malo vrhunskih kuhara, hahahha

Možda me politici privukla svjesnost toga da je sve politika. Pa evo od tog mog starog imena! Ime, dobiješ kad se rodiš, kao i ona djeca koja se zovu Šeherzade i Onuri ili ne znam, Jabuka…Naravno, moje je bilo specifično i originalno i ja sam se s njim dobro osjećala i voljela sam i sad volim što nemam ime koje ima velika većina.

Moj tata je pratio politiku i ja sam prvo bila članica Gonga, pa sam vidjela da je to u stvari ništa, malo se može doprinijeti kroz njega. Kada su djeca narasla počela sam se više baviti politikom u SDP-u. Stranku se bira po svjetonazoru (za mene je to jedini način, poslije sam uvidjela da ima i karijerista kojima je sve svejedno) i to je moja orijentacija. Lijevo, socijalno i demokratski. Pa iako se i demokracija nije pokazala kao idealna, ona je ipak najbolje što je sada poznato.

U uvodima svojih kolumni ne libite se iznijeti svoj stav koji je poneka protiv struje kojom pluta većina Brođana. U ime čega? Za koga?

Mislim da “većina”građana u stvari šuti. Možda i griješim, ali iako vidimo da postaje kažnjivo iznijeti svoj stav kada mislite drugačije ili suprotno od nekoga pa to napišete na FB. Zar ljudi doista misle da je to ispravno pogotovo 2017! Pa svi mi živimo u našem gradu, našoj zemlji i želimo joj doprinijeti znanjem i radom. Ako o nekim stvarima mislim drugačije, znači li to automatski i pogrešno? Ako je pogrešno, uputite me, naučite, dokažite i nema problema. Ako smatram da je sloboda riječi, načina života, vjere, orijentacije za sve jednaka da treba biti svima omogućena. Griješim li?
To činim za moju i vašu djecu, ne želim da im vidici budu sputani strahom od drugačijeg, da misle da su uvijek samo oni u pravu, pa čak i da je samo ono što sam ih ja naučila jedino ispravno, da ugrožavaju tuđe slobode.

U Bruxellesu na poziv Biljane Borzan

Što bi trebalo bolje začiniti u politici Grada i vaše stranke?

Hm…Bolje? U gradu bi to trebalo značiti poticanje otvaranju radnih mjesta, proizvodnih onih koje donose zdravi kapital. Ne gledati samo lokalno, agencije koje rade na Europskim fondovima staviti u službu građana, pomagati im i obavještavati o mogućnostima i natječajima, pomagati u pisanju i dobivanju istih, besplatno. Jer, organiziranje par sajmova i nekoliko natječaja je sve što se vidi a sigurno može bolje. Ima gradova na koje se može ugledati. Ima toga još, ali većina to zna i kako su lokalni izbori prošli, očito da smatraju da nam je dobro i ovako.
Bolje u SDP-u, će morati biti novi cilj. Ne želim o unutar stranačkim stvarima ovako javno, samo moram reći, što i svi vide, da nije dobro. Došlo je do nekih podjela, u stvari, koliko su podjele toliko je i nerad. Jer naši načelnici, gradonačelnici i ostali koji su opet dobili mandat, to su vrijedni radnici koje ljudi znaju i čiji rad je prepoznat. To pokazuje da se rad  i vrijednosti prepoznaju pa iako je svjetonazor važan, kod lokalnih ljudi izaberu one kojima vjeruju.
Osobno kroz Forum žena sam donekle stekla neku prepoznatljivost i želim vjerovati samo radom. Lako je o nekome govoriti i pisati loše, optuživati, ali ne govore riječi o čovjeku već djela.
Demagogija i optuživanje nekih prethodnika  za rezultate, to se ne radi. Još gore što su stranke u šest mjeseci nakon promjene predsjednika znale zasjati čak i bez nekih pravih osnova. SDP će morati zasukati rukave i dokazati da zaslužuje povjerenje građana na slijedećim izborima.  Ovime do sada….teško. Na lokalnoj razini, nikad nismo imali gore rezultate, pa ako se iz temelja nešto ne promijeni, bit ćemo još više na marginalni što je šteta.

Pozitiva

Aktivni ste u udruzi Pozitiva.

Da, ja sam jedna od grupe osnivača civilne udruge pozitiva, osnovane u 3. mj, a Osnivačka skupština je bila 10.6. Članica sam upravnog odbora. Smisao Pozitive je svaki dan jedno dobro djelo. Sloboda za sve, jednakost i pravda. Udruga će raditi edukacije, organizirat događanja, reagirati na neka događanja, činiti dobro. U udrugu se može učlaniti svatko tko ima iste poglede na civilno društvo, to su lijevo orijentirani ljudi i da, puno je SDP ovaca u njoj ali i iz Radničke fronte, Nove ljevice i puno drugih koji nisu politički aktivni.

Možete li dati savjete početnicima u gastronomiji i politici?

Samo ljubav, upornost, rad, cilj, predanost i puno vremena.

Planovi?

S obzirom na broj obveza, čudno je da imam planove, ali imam. Prvo godišnji, a na umu mi je još jedna kolumna. O tom po tom, možda i ovdje na SbPeriskopu, bar za početak…Vidjet ćemo.
Inače, svima želim dugo toplo ljeto i puno lijepih dana.

 

 

 

22 comments

Skip to comment form

  1. Koliko se sjećam Jozefina ide godinama iz tjedna u tjedan, bez pauzi. Svaka čast na produktivnosti, ali i kvaliteti.

  2. Birindžićka je jedinstvena. Koliko osoba u jednoj osobnosti.

  3. Očito da su pitanja potaknula Jozefinu da se otvori do kraja. Iskrenost je prevladala moguće kalkulacije. Obrazloženje o promjeni imena strašano su svjedočanstvo gdje živimo.

  4. Što na Pozitivu kažu brodski esdepeovski vođe Valenta i Lujić?

  5. Politika nisu kolači i torte, ona nije meka, to je tvrda vještina i pokvarena. Ne može se od mućka napraviti dobar fil za kolače. U biti i kulinarstvo i politika sastoji se od puno mućkanja- to ih veže.

  6. Treba znati, htjeti, moći, željeti, probati izdržati kao kolumnist. Koliko je samo sbperiskopovih suradnika tokom vremena “otpalo” iz znanih i neznanih razloga. Možda bi s njima također trevalo napraviti intervju s pitanjima o tome što su očekivali od pisanja i zašto su odustali potpuno.

    Jozefina Birindžić je dokaz da nije lako pisati, jer pisati znači znati mislit i znati organizirati misli. Sve u svemu, malo je takvih u Brodu.

    Uostalom, povezanost između nje i sbperiskopa je i interesna, koliko primjećujem.

  7. Ugodan razgovor s Jozefinom, govori staloženo o ekstremnoj diskriminaciji zbog imena Jugoslava. Na TV je jučer jedna poznata osoba s estrade govorila kako ju je maloljetna kćer molila da joj promijeni ime Korana jer ju maltretiraju u školi,” Korana, mogu se okupati u tebi?”, “Korana, a ko je tebi Kupa?”, i još i gore, i mama joj je promijenila ime po njenom izboru, i školu. Balkanskom primitivizmu nema granica, kad te nacije po imenu i prezimenu “ošacuju” tko si i krenu maltretirati i diskriminirati i segregirati zbog imena koje nisi birao niti kalkulirao.

    Zanimljivo je da se na ovim prostorima, gdje su se miješale nacije i kulture i mesa kao za kalju od kupusa, koja je to ukusnija što se u njoj više vrsta mesa nalazi, kriju pretci kao zmija noge, i svi su kao “čisti” i s pedigreom, iako znamo da su rasni psi najskloniji degeneričnim bolestima

    Vei vic da prosječan Hrvat nakon tri pive traži da mu puste tamburice, nakon pet pivi da mu puste Marka Perkovića, nakon sedam traži ustaške, a nakon devet plačući zagrli kuma i prizna da mu je majka Srpkinja.

  8. Izuzetno cijenim gospođu Jozefinu, u praviu je kad kaže da djela govore o ljudima, a ne riječi. Usprkos svakojakim ne baš uvijek ugodnim komentarima ona započetu suradnju sa sbperiskopom postojano odrađuje, oplemenjujući portal vrhunskim receptima i opisima priprave jela, i svojim tjednim zanimljivim i uvijek aktualnim komentarima iz života grada.

  9. Spominje se u tekstu važnost izgleda i dekoriranja hrane. Moram reći da sam veliki protivnik “dekoriranja” hrane po kućama i restoranima, posbice onim luksuznijim, sa njihovim kompliciranim kompozicijama i kreacijama plata i porcija, kad pomislim koliko je nepoznatih prstiju čačkalo po hrani i tanjuru “kreirajući” i preslagujući ono što ću staviti u usta.

  10. naradila se

  11. ovaj internet je čudo, jer možeš svašta skuvat i pripremit, ali ne moraš doć u susret s možebit kritizerima…Čim skinemo hdzovce i sdpovce s vrata, jest ćemo i mi to što vi jedete…Da sam politički aktivist u hrvatskoj, bilo bi me sramota spominjat bademe, junetinu, govedinu i ostalo što vi žderete u saboru i svojim partijama i strankama na konto izvaranog i pokradenog naroda, bagro….

  12. hoćeš jedan autohtoni hrvatski recept hrvatskog naroda, hrvatska predstavnice ? Uzmeš 3 krompira, ne 4. Metneš jednu kašikicu soli u vodu. Isječeš krompir na kockice 2..3×3 cm i kuhaš. Znaš dokle ? Dok ne omekša. Jedno 10 min. I onda se ta voda u kojoj se kuhao krompir NE BACA, nego se pojede kašikom sat vremena NAKON konzumiranja krompira ( da se ne razrijedi želučana kiselina), kao juha, jer je puna minerala i vitamina. A krompir se izvadi, lagano posoli morskom solju, i prelije trunkom biljnog ulja, jer ako se jede pire krompir bez ičeg, onda se dobije tzv. konstipacija ili zatvor. Inače je, ako te neko pito, sva vrijednost krompira upravo u ljusci, koju malograđani gule i bacaju. Ja sam za tebe direktor svemira…recepti su ti teško neusklađeno đubre, ne daj bože da mi kombinacija mesnog proteina i škroba uđe u želudac, kao sve ostale pizdarije koje sam vidio u tvojim ‘receptima’….nemaš ti pojma o pripremi hrane, ni o kuhanju, a vidim ni o politici….Tebi je svejedno pomješat proteine i škrob, ništ čudno za sdpovce, jer imaju stranačku obuku o debljini narezane šnjite kruha od premijerove ženeee…Kao što je Milanka Opačić djelila socijalnu skrb ljudima koji dolaze vlastitim automobilima po nju, a ljudi bez igdje ičeg, popišani, zapišani i odpišani, krepavaju od bolesti i gladi….

  13. recept za uspjeh ljubav…ljubav ljubav ljubav…..ljubav…..kako svi seru o ljubavi….šta je ljubav ? nemoj pisati recepte…kupi 10 kila krompira i razdjeli, bolje ti je od svih 177 recepata, kojima se šminkaš….nemoj se zvat ni jugoslava, ni jozefina, nazovi se krompirača 🙂

    1. Što si ti pojeo da imaš ovakav gadan proljev? Proljevčina od uvreda i gnjeva. Gadno je to što sereš javno.

      1. Gadno je ono što je ljigavi poslušnički kadar napravio od ove zemlje i ovih ljudi, a ne moji komentari. Ne sekiraj se ti za moje uvrede i gnjev. To je pičkin dim u usporedbi s havarijom koju su proizveli ‘naši sposobni političari i tajkuni’.

      2. uhvati se za rukice s jozefinom, babom i ostalim političkim predstavnicima i zastupnicima ‘naroda’ i plešite skupa u jednoj pozitivnoj atmosferi, okruženi likovima kao što su kerum i ostali, da vam lijepe slaninu na čelo, i ostale KULTURNE I POZITIVNE DOGAĐAJE TIJEKOM ZADNJA 2 DESETLJEĆA !!!!!!!

  14. 92 lajkića ima Jozefina, a ja i Ubi ni jedan, pa ne bi dobila lajkiće da nije simpa

  15. Ak je Sutjeska promijenila ime, zašto ne bi Jozefina.

  16. ma, jašta…ajmo od sutra banane nazvat limun, a avokado nek se zove narandža…sve ću pobrkat…baš će biti simpa zabavno za sve one koji su paralizirani i ne funkcioniraju, dok nešto ne imenuju, dodaju pridjeve, začine i epitete i odrede ‘tačnu egzaktnu količinu’ 🙂

  17. Tu je najbitnije da se u Hrvatskoj od rada ne može živjeti, a od politike može, tu ima i udruga i radionica i recepata i politike i svega svega i priče o radu i uspjehu i zaobilaženja kao mačka oko vruće kaše, samo od te sve priče nema konkretnog, nema otvaranja slastičarne jer političar bolje od ikog drugog zna da sr raditi i crnčiti u Hrvatskoj ne isplati, da se biti privatnik, poduzetnik i obrtnik nikako ne isplati biti, i da je sto puta bolje biti i zadnji parazit nego pošteni obrtnik. Pa samo za tupu kalkulaciju robe, ako ju obrtnik nema na štandu s gaćama i čarapama koje pošteno prodaje na gradskoj tržnici, parazit mu odmah uzme 1500 kuna i još ga izmuči s tri sata pisanja zapisnika i hodanja po parazitovim kancelarijama, ali to nije sve, onda mu dolazi sanitarna inspekcija, pa inspekcija zaštite na radu s kaznom za nemanje plana i procjene opasnosti od požara, onda mu dolazi carinska inspekcija za porijeklo i deklaraciju hebene čarapice od 5 kuna, tu legne s još 2000 kuna kazne, ako nema UCD i hrpetinu obrazaca i papira, ali redaljka i silovanje poduzetničića još nije gotovo, sad ide Duspara sa spomeničkom rentom 600 kuna za štand na tržnici na kojoj nema nikakvog spomenika osim kotao ljudi koji crnče za parazite koji ih tu dođu pecati i plašiti i redati se na njima, jer, tu ih čekaju sa skinutim gaćama, što će , već znaju što ih čeka pa gaće ni ne navlače, i onda onaj zadnji parazit koji čeka svoju plaću u Petra Krešimira u Obrtničkoj komori ništ koristi koji ne radi ništ i koji si je ove godine samovoljno povećao harač nad obrtnikom i čije pravo na harač štiti, provodi i podupire hrpa ništ koristi parazita u FINI koji skidaju ljudima lovu s računa bez pitanja po nalogu parazita iz obrtničke komore, usput se i oni naplaćujući. Koja je to masna redaljka parazita nad hrvatskim
    malim poduzetnikom, zar je onda čudo što će političar otvoriti i udrugu i savez i radionicu i svakojaka sranja i bajališta i priče, samo neće otvoriti privatni biznis. Ali će svu svoju energiju i bajanja upotrijebiti da ga preporuči drugima, da ima što musti, dok pikira na prvo uhljebničko i parazitsko radno mjesto.

  18. Od svih kolača najviše volim čvarke, asimetrično aranžirane. Uzmem šaku zlatnosmeđih čvaraka i s visine od 20 cm spustim ih u slobodnom padu, da se samorasporede po tanjuru. Uz tanjur metnem mladi luk s velikom debelom glavom i štucanim zelenim repom i šnitu crnog kruha, i nož za zlatni rez
    debelog luka. Malo je reći, da se svaki caramel mousse i chocolate praline, mogu skrit u mišju rupu pred čvarkom.

  19. Roditelji kod izbora imena za dijete svakako trebaju imati na umu – što ‘neuobičajenije’ ime, to se više ističe iz mase. Neka djeca se dobro nose s takvom pozornošću, druga baš i ne, pa za njih često već i osnovna škola bude ‘gadno mjesto’ – djeca znaju biti opaka.

    Nego, da li je promjena imena pomogla kod zapošljenja?

Odgovori