Novo ruho stare politike

Ako kažemo da iz Washingtona u naredne četiri godine treba u osnovi očekivati staru politiku u novome ruhu, nismo rekli ništa negativnoga za novog američkog Predsjednika. Postavili smo samo stvari na njihovo mjesto. Jer, kod Bidena to je – za razliku od Trumpa – ipak moguće. A i to je nešto.

Svi oni koji su uoči američkih predsjedničkih izbora zdušno (i s mnogo razloga, to valja priznati) navijali za kandidata Demokrata, Joea Bidena, s pravom su naglašavali kako dolaskom Bidena u Bijelu kuću ništa više neće biti isto. I to je apsolutno točno. Prvi Bidenovi tjedni na čelu Sjedinjenih Država pokazuju i dokazuju svu utemeljenost takvih očekivanja i predviđanja. Novi Predsjednik, naime, iz dana u dan potpisuje izvršne uredbe kojima poništava praktično sve one poteze što ih je Trump povlačio na isti način, dakle izvršnim uredbama. Ono što je prošlo Kongresnu proceduru, već je druga priča i tu će Biden sa svojim projektom “detrumpizacije” Amerike imati velikih problema. No, ključno je jedno: novi Predsjednik doista manifestira i volju i odlučnost da okrene novu stranicu – u odnosu na Trumpovo vrijeme.

Ono što je većina analitičara i promatrača ispustila iz vida jest činjenica da je Trumpovo razdoblje u kontinuitetu američke politike, osobito vanjske, predstavljalo diskontinuitet. Trump, objektivno gledano, uopće i nije vodio politiku. Ono što se predstavljalo politikom u njegovome mandatu bio je niz neurotičnih, često neočekivanih, u pravilu sa stanovišta međunarodne zajednice kontraproduktivnih poteza jednog egocentrika koji je, oslonjen na novac i glasove ruralne Amerike, preskočio iz uloge dubiozno uspješnog poslovnog čovjeka u ulogu Predsjednika, a bez dovoljno znanja o svijetu i bez ikakvog političkog iskustva. Ono što je Trump u svoje četiri godine predstavio svijetu (i Americi, naravno) bio je u najmanju ruku neobičan, a po učincima potencijalno krajnje opasan reality show u kojemu se malo koketiralo s Rusijom, malo ju se podvrgavalo sankcijama, u kojemu je predsjednik Kine bio “dobri prijatelj” koji će se pretvoriti u omrznutog suparnika, u kojemu je sjevernokorejski vlastodržac najprije bio opasni neprijatelj, potom postao dobrodošao sugovornik, da bi se – nespreman na ustupke bez ikakve “nagrade” – opet pretvorio u izvor opasnosti za SAD. Trump je razbijao međunarodne ugovore, gurao praktično Iran na put stvaranja nuklearnog oružja, rušio dogovore s Moskvom još iz vremena SSSR-a, a koji su bili kakva-takva brana rasplamsavanju utrke u naoružanju među dvjema super silama; uz podršku Kongresa, ne treba zaboraviti. Svađao se javno sa svojim zapadnim saveznicima, optuživao bez osnova, iznosio neistine bez rezervi, gurnuo Moskvu u zagrljaj s Pekingom što će se jednoga dana pokazati pogubnim upravo za Zapad i za Ameriku.

Biden je tome učinio kraj. Pod njegovim vodstvom američka se politika opet ponaša s manirama, američki Predsjednik ponovo je netko tko je predvidljiv, tko shvaća koliko je bitno da Amerika ne odgurne od sebe svoje ključne evropske saveznike, koji zna da su klimatske promjene realnost i da postoji urgentna potreba borbe za saniranje njihovih posljedica (zato i hitni povratak Pariškom sporazumu), koji razumije koliko je važno ponovno uključivanje Amerike u Svjetsku zdravstvenu organizaciju. I koji je, suvišno je govoriti, borbu protiv pandemije proklamirao kao svoj primarni cilj. No, svemu tome valja dodati još nešto, a to će se pokazati kao ključ za razumijevanje politike novoga američkog Predsjednika. Biden je čovjek kontinuiteta. On nastavlja na politiku svojih prethodnika Obame i Clintona. Zato treba vrlo pozorno slušati njegovog ministra vanjskih poslova Antonya Blinkena koji, nakon vrlo oštrih opaski samoga Bidena na račun Moskve i Pekinga, nudi “novu” platformu američke vanjske politike.

U osnovi nudi novo ruho za staru politiku.

Blinken, naime, kaže sljedeće. Amerika više neće voditi skupe ratove za obranu i uspostavljanje demokracije širom svijeta. Legitimno pitanje: znači li to da će takve ratove ipak voditi, ako oni ne budu skupi, ili da će ih prepustiti svojim poslušnicima (tzv. predstavnički ratovi)? Drugo: Amerika više neće silom rušiti diktatorske režime u svijetu, što se u prošlosti – dodaje Blinken – radilo, doduše s dobrim namjerama, ali je donijelo loše rezultate. Uz opasku da je formulacijom o “dobrim namjerama” amnestiran čitav niz američkih operacija kojima su mijenjani Washingtonu nepoćudno režimi u svijetu, i ovdje legitimno pitanje: znači li to da će Washington raditi na mijenjanju režima što ih on proglasi diktatorskima svim drugim sredstvima osim sile, npr. ekonomskim pritiskom, unutarnjom destabilizacijom ili tzv. hibridnim ratom? I treće: Sjedinjene se Države neće ustezati od primjene sile, ukoliko budu ugroženi američki životi i vitalni interesi Amerike. I ovdje legitimno pitanje: a tko je taj koji će procjenjivati kada su, gdje i zašto ugroženi američki životi ili vitalni interesi Amerike? Ako odgovor glasi: Amerika sama (dakle, vlast u Washingtonu), onda su prethodne dvije Blinkenove točke samo bacanje prašine u oči. Pod pretpostavkom, naime, da je Americi prepušteno da na osnovi vlastitih procjena o ugroženosti američkih života ili vitalnih interesa, donosi odluku o upotrebi sile u međunarodnim odnosima, jasno je da obećanja o odustajanju od “skupih ratova” u obrani demokracije, ili o prestanku upotrebe sile pri rušenju režima drugih država ne vrijede, doslovno, ništa. Onda su to samo lijepe riječi, odnosno onda je to potvrda da se Biden na planu vanjske politike u malo izmijenjenoj “ambalaži” vraća politici Obame i Clintona, pa i Busha.

A to je politika, evo sada toga kontinuiteta o kojemu govorimo, obrane i promicanja američkih interesa i ostvarivanja američkih ciljeva svim raspoloživim sredstvima i bez mnogo suvišnih obzira, naravno – ako je ikako moguće – uz na brzinu sklepane skupine zvučnih imena poput “koalicije voljnih”, zapravo skupine zemalja što su iz raznih razloga prisiljene slijediti američko vodstvo u svjetskoj areni. Odatle i jedva skriveni animozitet Washingtona, usprkos Bidenovim obećanjima Evropi (“Amerika se vratila”) u odnosu ne neke poteze Evropske unije koji se ne uklapaju u američko viđene svijeta, osobito u američko viđenje Evrope. Odatle i upravo neviđeni pritisak Washingtona, što javno, što iza kulisa, da se odustane od gotovo završenog projekta plinovoda iz Rusije prema Njemačkoj, Sjevernog toka 2, i da se umjesto toga kupuje skuplji američki plin (zato je i Hrvatska “dragovoljno” izgradila LNG terminal na Krku koji sada zjapi prazan zbog kretanja cijena ukapljenog plina na svjetskom tržišta). Ili, što je već na granici neukusnog vica, odatle i pritisak usmjeren na to da se umjesto plina iz Rusije kupuje plin iz Ukrajine, koja opet uvozi plin iz Rusije.

Sve to treba imati na umu kada se ocjenjuju značenje ili domašaji promjena u Bijeloj kući. Promjene jesu temeljite i korjenite, ali samo u odnosu na Trumpovo razdoblje. Promjene su male ili nikakve u odnosu na ranije američke Predsjednike, odnosno na američku vanjsku politiku što je svijet poznaje iz razdoblja nakon Drugog svjetskog rata. Amerika, doslovno, treba svjetske krize da bi njima “hranila” svoje gospodarstvo i da bi održavala cijeli niz zemalja u osjećaju (stvarne ili lažne, to čak nije ni bitno) ovisnosti o Washingtonu. Amerika treba projiciranu sliku potencijalnog neprijatelja, pri čemu nije važno koji se razlog navodi kao objašnjenje zašto je baš ta zemlja (ili skupina zemalja) neprijatelj, ili potencijalni neprijatelj. Neposredno nakon pada Berlinskog zida i disolucije Sovjetskog Saveza činilo se kao da će Washington moći (i) bez toga. I mogao je, dok je Rusija pod Jeljcinovim vodstvom tonula sve dublje. Otkako ju je Putin počeo izvlačiti s dna, otkako Rusija ne prestaje za sebe tražiti mjesto što joj – objektivno – pripada na međunarodnoj sceni, upravo je Rusija postala taj toliko potrebni neprijatelj. Doda li se tome dašak antikomunističkog sentimenta iz 50-tih godina prošloga stoljeća (koliko god da današnja Rusija s komunizmom nema veze) dobiva se atmosfera obnovljenog hladnog rata u kojemu se Rusiju, karikirano govoreći, optužuje za sva zla ovoga svijeta, a uz upravo antologijsko obrazloženje bivše britanske premijerke Therese May: “A tko bi drugi, ako ne oni?”

Biden će nesumnjivo vratiti Ameriku na svjetsku scenu na kojoj je ona pod Trumpom igrala sve manju ulogu, odnosno sve se više udaljavala i od svojih tradicionalnih saveznika, odbijala ih od sebe arogantnom i istodobno izolacionističkom parolom “Amerika prva”. Washington će obnoviti svoju snažnu prisutnost i u Ujedinjenim narodima. Poduzimat će i inicijative globalnoga karaktera (poput one Blinkenove o potrebi suradnje sa svim saveznicima – ali ne  sa svim državama svijeta – u borbi protiv pandemije). Hoće li to svijet učiniti boljim i sigurnijim?

Teško. Predvidljivijim svakako. Dok se kod Trumpa (kojega su nespretno i nezgrapno pokušavali srušiti prikazujući ga kao lutku čije konce vuku iz Moskve, a bez ikakvih čvrstih dokaza) danas nije znalo što će učiniti sutra, dok se ponekada prije podne nije znalo kakav će potez povući poslije podne, dok se politika Washingtona vodila Predsjedničkim tvitovima kojima je Trump zasipao medije i cijeli svijet, Biden se vraća utabanim stazama javne i tajne diplomacije, zbijanju redova Evro-atlantskog saveza, jačanju NATO pakta koji je – objektivno – prestankom blokovske podjele svijeta izgubio smisao postojanja. On se vraća pristojnom ponašanju, ne odričući se – međutim – batine što je drži za leđima. I, treba se bojati, on se vraća – bio on toga svjestan ili ne – obnavljanju podjela u svijetu na “naše” i “njihove”. Pri tome trebao bi izvući neke pouke iz iskustava samih Sjedinjenih Država što pokazuju koliko takve podjele mogu biti opasne, čak pogubne. Famozni “juriš na Capitol” uoči njegove inauguracije nikada ne bi smio zaboraviti. Kao ni činjenicu da iza toga nisu stajali ni Moskva, ni Peking.

I pri svemu tome nikako ne treba ispustiti iz vida činjenicu da će Biden cijelo vrijeme živjeti i raditi pod tamnom sjenkom Donalda Trumpa koji se, osnažen podrškom uvjerljive većine Republikanske stranke, motiviranom stranačkim i osobnim interesima, a nikako interesima Sjedinjenih Država, a kamoli svijeta, vraća na političku scenu sa svojom pričom o izbornoj pobjedi što su mu je ukrali i najavom ponovne kandidature po isteku Bidenovog mandata (koliko god da se to, s obzirom na njegove godine, ne čini previše vjerojatnim). Novi će američki predsjednik, dakle, djelovati u procjepu između svojih iskrenih želja da mnogo toga mijenja, stalnog pritiska onoga dijela Amerike koji se ne odriče Trumpa i svoje zarobljenosti onom politikom u kojoj i kakvoj je i sam desetljećima sudjelovao.

Pa ako kažemo da iz Washingtona u naredne četiri godine treba u osnovi očekivati staru politiku u novome ruhu, nismo rekli ništa negativnoga za novog američkog Predsjednika. Postavili smo samo stvari na njihovo mjesto. Jer, kod Bidena to je – za razliku od Trumpa – ipak moguće. A i to je nešto.

tacno

Tekst je objavljen u časopisu “Glas narodne diplomacije”.

1 comment

  1. Američka zvijer može promijeniti dlaku, ali od 1945 ne mijenja ćud.

Odgovori