Navrati, kod kuće sam

jugoslavija-zastavaRazmišljam, kako bi bilo da osnujemo svoje popodne danas ili sutra, i kažemo nekom, radi kahve i sjećanja, nekom, možda i nekom s kim dugo nismo prozborili: navrati, kod kuće sam popodne.

Piše: Senja Perunović

Jesmo li slobodni? … sjećati se.

Bila jednom jedna zemlja. Zvala se Jugoslavija.  29. XI. Dan je Republike te.  Rekla bih, po dosta toga, bila je to zemlja i po.   Zemlja-i-po  gdje se živi miran, u osnovi zbrinut život: besplatni i doktor i škola i stančić (ne moraš ga kupovati, postoji pravo na stan sa normalnom stanarinom umjesto astronomskih stranjsko-valutnih visina), gdje posao nije sasvim nepoznata imenica, a penzija svakako stiže; snovi o autu i vikendici nisu totalno nerealni, kao ni godišnji odmor na plavom moru; imaš pasoš, o državljanstvu da i ne govorimo; i postoje moderna, vrhunska umjetnička vrenja i ostvarenja, i ćirilica i latinica su kao dobar-dan; i kavica, svugdje i svagdje, i … široka, topla, popodneva.

Par riječi o njima, velikim popodnevima. Njihovo doba nije predugo trajalo jer se društvo  prilogođavalo trzišnim pravilima o cjeđenju čovjeka do zadnjeg atoma snage.  Ali u vrijeme širokih popodneva, roditelji su odlazili na posao ranije pa su dolazili kući dok se još mogao i ručak skuhati ili završiti, a onda još uvijek imati dobar dio popodneva “za sebe“.  To su bila ta široka, topla popodneva: porodična, susjedsko-komšijska, lijena, snena, proćerdana,  kreativna; popodneva za partiju briškule, preferansa ili šaha, za tekmu-dvije odbojke ili graničara; za rad u fušu, krug biciklom, ili trk do trgovine, knjižnice ili obućara zvanog šuster.  To je bilo raskošno doba kad smo znali jedni drugima reći: što ne navratiš, kod kuće sam popodne. Jer popodneva su bila naša.  Imala su okus slobode, vlastitog vremena za sebe, i za sebe zajedno sa drugima.

Dakako, ni u zemlji-i-po  nije sve bilo bajkovito (kao da to uopće i treba  reći).  Ono što je bilo, skoro pa bajkovito, njeni su temelji.  A oni nisu bajkoviti zato što su nerealni.  Bajkoviti su jer su u njima ideje za još bolje, puno bolje društvo.  Zato se treba sjećati.  Mladi, pogledajte i usporedite.  Ostali, prisjetite se i pričajte.  Mladi, pogledajte ponovo.  Zar su dobre stvari nemoguće?  Što među ovim navedenima treba odmah zahtjevati?  Zašto ne?

Temelji zemlje-i-po      

  • Antifašizam, bez zadrške i izvrtanja.
  • Radnička prava, univerzalna u cijeloj zemlji i sa razvijajućim im mišićima.
  • Koncept samoupravljanja. Dragocjenost čija puna vrijednost čeka; tek teba da bude otkrivena.
  • Besplatno zdrastveno. Dragocjenost sama po sebi.
  • Besplatno školovanje. Još jedna dragocjenost do neba.  Dobro obrazovanje i sveučilišne diplome koje su priznavali univerziteti po bijelom svijetu.
  • Ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo među narodima. Jedino zavedeni i samo-zavedeni negirat će to.  Neupućeni se mogu informirati. Također i oni prije navedeni. Za brzinski uvid može se pogledati tekst ove autorice.
  • Solidarnost duša, tj. direktna i indirektna između građana, ali i ona za manje razvijene republike i Kosovo, legalizirana na federalnom nivou.
  • Mir u zemlji i borba za nj u svekolikoj okolici.
  • Aktivno učestvovanje u Pokretu nesvrstanih.
  • Stanarska prava. Ah, gdje su ti dani!
  • Krediti koje su građani, ipak, mogli oootplaćivati.
  • Sjajna umjetnost.
  • Vrhunski feral „Feral Tribune“ .
  • „Praxis“ na Korčuli, i u pisanom obliku.
  • Odličan sport; i odličan, odličan rock.
  • Otvorene granice i pasoši za traperice, krpice i širenje vidika.
  • Otvorenost zemlje i građana za stranjske filmove, ploće, knjige, turiste.
  • Slobodno kretanje od Đevđelije do Maribora / Od Vardara do Triglava (simbol po izboru) bez viza, papira, putovnica i predrasuda (u ovo zadnje ne ubrajam onih 10-15 posto zatucanih); bez graničnih policajaca i njihovih sumnjičavih lica i zastrašujućih aparata za preispitivanje (identiteta).
  • Banke koje nisu naplaćivale proviziju za uslugu presipanja iz šupljeg u prazno. (To se počinjalo mijenjati u skladu sa mjenjanjem podloge i srca zemlje-i-po.)

Jednom riječju, zemlja-i-po  pokazuje se kao društvo na koje se misao o humanoj zajednici može osloniti u svom započinjanju kreiranja vizije takve zajednice.  Ona ima potencijal da ukaže na neke puteve izlaska iz noćne more eksploatacije, tržišta i užasne otuđenosti.  Da, zemlja-i-po  kao inspiracija.

Od Vardara pa do Triglava – Prkos protiv zaborava

Izraz od Vardara pa do Triglava, koji mi se donedavno činio kliše, u međuvremenu je izrastao u simbol prkosa. Prkosa protiv nasilnog zaborava na koji nas danomice tjeraju.  Danas  su državotvornoj vlasteli, novim „otmjenima“ i nacio-zatucanim stvari potaman jedino kad se Jugoslavija, ionako nestala, ipak još jednom prekriži i o njoj se ne progovora.  A kad se ipak spomene, potrudit će se da je zablate i s desna i s lijeva.  Prikazat će je kao mračni mrak i proglasiti najcrnjim tabuom. Postala je ne samo tabu namjenjen, i maltene zakonom naređen, građanima, već su im, u njihovoj državotvornoj treskavici, i knjige postale opasni svjedoci i preopasna podsjećanja na jednu bolju zemlju.  Zato što mislim da to treba ponovo i ponovo reći jer je tako važno, ponovit ću ovo.  Vlastela i tobožnji otmjeni, morali su onemogućiti i knjige da pričaju.  Počelo je odmah, uz njihov uspon, već 1990-tih.  Kao dio visokokulturne lomače od 2,8 miliona knjiga, knjiga (!), u Hrvatskoj pod čeličnom tiranijom HDZ-a, i Enciklopedija Jugoslavije, na primjer, poslana je u smrt.  U rezalište je otišlo 40.000 primjeraka enciklopedije (!); zato jer je ona bila slovo o Jugoslaviji– nestaloj, ali nerazumno privlačnoj zemlji.  Stvarno, čega se boje?

Razmišljam, kako bi bilo da osnujemo svoje popodne danas ili sutra, i kažemo nekom, radi kahve i sjećanja, nekom, možda i nekom s kim dugo nismo prozborili: navrati, kod kuće sam popodne.

tacno

 

4 comments

Skip to comment form

  1. Preterivanje po običaju. Idemo redom:

    Temelji zemlje-i-po

    Koncept samoupravljanja. Dragocjenost čija puna vrijednost čeka; tek teba da bude otkrivena. – volio bih da mi netko pojasni odakle tolike ogromne razlike između teorije i prakse.

    Besplatno zdrastveno. Dragocjenost sama po sebi.
    Na svijetu ne postoji ništa što je besplatno.

    Besplatno školovanje. Još jedna dragocjenost do neba. Dobro obrazovanje i sveučilišne diplome koje su priznavali univerziteti po bijelom svijetu.
    Na svijetu ne postoji ništa što je besplatno.

    Stanarska prava. Ah, gdje su ti dani!
    Na svijetu ne postoji ništa što je besplatno.

    Krediti koje su građani, ipak, mogli oootplaćivati.
    Ne mislite valjda na one koji su započinjali ratama od pola prosjećne plaće, a završavali sa ratom u vrijednosti žvake???
    Na svijetu ne postoji ništa što je besplatno.

    Otvorene granice i pasoši za traperice, krpice i širenje vidika.
    Bit će da sam ja onda sanjao redovita maltretiranja i iživljavanja na granici. Bit će da sam sanjao i otimanje ploča, kazeta te plaćanja velikih carina na usrane traperice ili jaknu. I to ne jedan put kod jednog carinika.

    Slobodno kretanje od Đevđelije do Maribora / Od Vardara do Triglava (simbol po izboru) bez viza, papira, putovnica i predrasuda (u ovo zadnje ne ubrajam onih 10-15 posto zatucanih); bez graničnih policajaca i njihovih sumnjičavih lica i zastrašujućih aparata za preispitivanje (identiteta).

    Bit će kako sam sanjao iživljavanja u JNA i drugim prigodama zbog rodbine koja je na različitim stranama sudjelovala u velikom ratu?

    Bit će da sam sanjao ispiranja mozga kroz vrtiće, škole, medije ……. neprestano, neodgodivo, neizbježno. Čak su i “svoga” Boru Čorbu prozivali stare partizančine zbog “anđela” i drugih pjesama, a Đole se morao samoinicijativno zakleti na vrijednost preko “Računajte na nas!”

    Banke koje nisu naplaćivale proviziju za uslugu presipanja iz šupljeg u prazno. (To se počinjalo mijenjati u skladu sa mjenjanjem podloge i srca zemlje-i-po.)
    Na svijetu ne postoji ništa što je besplatno.

    Ne bih previše pričao o tome kako je bilo raditi u banci. Kolike su plaće imali službenioci, a kolike direktori banaka. Kako su neki dolazuili do kredita kao i danas bez ijednog papirića, a neki ga nisu dobivali niti uz svu dokumentaciju.

    Kada ovako napraviš jednu listu i garniraš istine s lažima i tlapnjama, onda se ljudi lako povedu za time i možeš im doskočiti ako spomenu da je besplatno školovanje fikcija .tako da im se nakeziš u lčice i pitaš ih jesu li oni protiv antifašizma (dakle fašisti su) ili su zadrigli nacionalisti.

    YU model je bio puno bolji od ruskog modela, ali je to bilo daleko od nečega dobrog i pravednog. Naravno, Rusi su tu uvijek kao prijetnja i opomena građanima da mogu živjeti još gore i nehumanije.

    Jedna od najboljih stvari u Jugoslaviji je bila ta da su plašili ljude da moraju biti dobri jer bi inače mogli živjeti kao Rusi ili oni koje su Rusi okupirali 🙂

    Toliko je bila lijepa – ne ponovila se!

  2. Jel moguće da su nestali svi borbeni komunisti? Alo, jugonostalgičari 🙂

    1. Nema idealnog društva, a da o državi kao stroju za upokoravanje, i ne govorimo. Juga je bila puna mana i prijetnji, ali ovo DANAS je katastrofa, imitacija demokracije, gospodarstva, imitacija slobode, solidarnosti. U RH prevladava neisvjesnost, tjeskoba i strah. A onda nije bilo egzistencijalnih pritisaka kao danas. Osim toga nekadašnji borci partizani su po privilegijama bili ŠEGRTI spram današnjih dragovoljaca i šatora.

      1. Svaki tvoj komentar pokazuje kako ti nisi tip koje nehaje za današnjim društvenim poretkom, vrijednostima niti ustrojem. Nisi od onih koji sve to šalju u 3pm i ne haju za tim, već naprotiv čovjek kojemu je jako do toga svega stalo, koji za tim svime žudi ili što bi rekao Đibo ŽEĐA.

Odgovori