Europski poraz suverenista, populista i euroskeptika

Nakon četiri dana i 90 sati intenzivnog pregovaranja, Europska unija je izašla jača nego ikada. Marshallov plan što ga je inicirao SAD, kojim je nakon Drugog svjetskog rata pokrenut proces europske integracije, ovoga puta uskrsnuo je, ali isključivo odlučnošću samih članica EU-a.

Šteta što ovaj povijesni dogovor nije postignut za vrijeme hrvatskog predsjedanja Unijom, već za vrijeme prvih dana njemačkog predsjedanja. Hrvatsko je predsjedanje došlo u najgori čas, u jeku pandemije koronavirusa, ali je utrlo put njemačkom predsjedanju i realizaciji prijedloga osovine Macron-Merkel kojemu su se suprotstavile ”štedljive”, a zapravo – sebične zemlje.

Te u početku četiri zemlje, kojima se pridružila i Finska, reagirale su sebično ne shvaćajući da će odluka o nepovratnoj pomoći i najpovoljnijim kreditima – bez kamate, biti od pomoći i njima i njihovim ekonomijama, jer će podići kupovnu moć na razini cijele EU.

To je, uostalom, i glavni predmet spoticanja. EU nije nikakva karitativna organizacija, već je ona s jedne strane jedno od najvećih tržišta svijeta u kojemu profitiraju svi koji su mu se pridružili. Naravno, ako u međunarodnoj podjeli rada artikuliraju svoje komparativne prednosti, a ne postanu uvoznici potrošačkih dobara i izvoznici sirovina i radne snage, kao, primjerice, Hrvatska.

I Austrija, i Nizozemska, Danska, Švedska i Finska mogu samo profitirati na tržištu EU-a jer im je ekonomija razvijenija i izvozno orijentirana, ali bez takvog tržišta i profiti njihovih industrija bili bi manji.

Kompromis dogovoren u Bruxellesu o 750 milijardi eura pomoći najpogođenijim zemljama koronavirusom nije samo pobjeda zdravog razuma (što je inače vrlo teško postići, jer je i ekonomija, kao i politika, područje brojnih mistifikacija i manipulacija), to je i pobjeda ideje ujedinjene Europe i važna etapa u oživljavanju procesa europske integracije

Kao što kaže ekonomist svjetskog glasa Branko Milanović, svi smo u istom čamcu i kriza izazvana pandemijom pogađa najprije najslabije, ali na kraju lančanog procesa stradaju i oni najbogatiji, što vodi sveopćem osiromašenju.

Ali kompromis dogovoren u Bruxellesu nije samo pobjeda zdravog razuma u ekonomiji (što je inače vrlo teško postići, jer je i ekonomija, kao i politika, područje brojnih mistifikacija i manipulacija), to je i pobjeda ideje ujedinjene Europe i važna etapa u oživljavanju procesa europske integracije.

Dogovor postignut u Bruxellesu u noći 21. srpnja bitno je različit od odgovora na krizu eurozone ili na emigrantsku krizu. Dugo su se vremena najjače članice EU-a odupirale ideji o emitiranju euro-bondova, zajedničkih europskih obveznica kojim bi se financirao razvoj članica EU-a i mehanizam zajedničke solidarnosti.

Sada se i Njemačka, koja se odlučno suprotstavljala ideji euro-bondova, složila da se sredstva Fonda za oporavak (Recovery Fund) pokrivaju izdavanjem zajedničkih, europskih obveznica.

Kako kaže još jedan eminentni svjetski ekonomist podrijetlom iz ”našeg regiona”, Vladimir Gligorov iz Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, to je i značajan korak u ostvarenju fiskalne unije.

Fiskalna unija bi značila da središnja vlast može davati novac manje razvijenima, a Europska unija bi smjela donositi zajedničke poreze, što bi ojačalo i zajedničku valutu, euro, koji zasada još lebdi u zraku bez zajedničke monetarne i fiskalne politike.

Na taj način bi se počela ostvarivati i ona za sada deklarativna dimenzija o solidarnosti, zbog čega je i Unija osnovana i što stoji jasno i nedvosmisleno u nikad usvojenom Ustavu EU-a, a što je tek blijedo naznačeno u Lisabonskom ugovoru.

No pravi protagonist ovog zaokreta, od kojeg će profitirati i Hrvatska sa 22 milijarde što bespovratnih sredstava, što najpovoljnijih zajmova bez kamata, ipak je njemačka kancelarka Angela Merkel.

Da nije bilo njene odlučnosti i upornosti, kojoj se pridružio i francuski predsjednik Macron, EU bi još jednom ostala paralizirana, a ekonomska, socijalna i politička situacija u Europi bi bespovratno klizila prema još jednoj pogubnoj krizi.

Vladimir Gligorov svojom poslovičnom brutalnošću razotkriva kako bi izgledala fiskalna unija u Europskoj uniji, kada odgovara: ”Ako ste živjeli u bivšoj Jugoslaviji, tada vam je ova tema vrlo jasna. I tamo se raspravljalo koliki će biti centralni proračun i što treba raditi državna vlast. Kao nekad u Jugoslaviji, tako i središnji proračun u današnjoj EU ima male neposredne prihode, uglavnom od carina, a ostalo su doprinosi država članica, na temelju tamošnjih BDP-a, pa bogatije države daju više, a siromašne manje – tako je bilo i u Jugoslaviji”.

Doduše, Jugoslavija nije bila zemlja s dovršenom tržišnom ekonomijom, jer je politika duboko zadirala i u tržišne odnose, pa je onda Slobodan Milošević mogao izvršiti udar na centralnu banku i pokrasti federalni budžet, kao što je i nametnuo carine na slovensku robu.

A politika je dominirala nad ekonomijom i kada je, krajem lipnja 1991. tadašnja Europska zajednica predložila Jugoslaviji da po kratkom postupku postane članica EZ-a nudeći joj brisanje duga prema EZ-u u iznosu od tadašnjih 6 milijuna dolara.

No tada su se brzom ulasku Jugoslavije u EZ usprotivila vodstva Slovenije i Hrvatske, koja su odbila ponudu, dok su rukovodstva drugih republika prihvatila tu ponudu, koja se ipak bez suglasnosti Slovenije i Hrvatske nije mogla provesti u život.

I tako je došlo prije do raspada zemlje, a zatim do rata koji je odnio brojne ljudske živote, a Hrvatska se tek 22 godine nakon toga uspjela priključiti Europskoj uniji.

Uspjeh postignut na summitu EU-a velik je udarac suverenistima i populistima, kao i euroskepticima. Sada je problem hoće li oni uspjeti sabotirati i ovaj ženerozni plan pomoći, jer najefikasnija sabotaža i ovog paketa pomoći može biti puka redistribucija sredstava Recovery Funda ekonomskim gubitnicima pandemije, bez strukturalnih reformi koje svi korisnici pomoći moraju poduzeti da ova sredstva ne bi opet bila rasipana bez konkretnih učinaka

Ovaj uspjeh EU-a postignut na maratonskom summitu u Bruxellesu velik je udarac suverenistima i populistima, kao i euroskepticima. Sada je problem hoće li oni uspjeti sabotirati i ovaj ženerozni plan pomoći, jer najefikasnija sabotaža i ovog paketa pomoći može biti puka redistribucija sredstava Recovery Funda ekonomskim gubitnicima pandemije, bez strukturalnih reformi koje svi korisnici pomoći moraju poduzeti da ova sredstva ne bi opet bila rasipana bez konkretnih učinaka.

To za Hrvatsku znači da ovakav ekonomski sustav, ako se radikalno ne izmijeni, može opet progutati i 22 milijarde eura pomoći iz EU-a, što će svakako na kratku stazu spasiti gubitaše i poboljšati kupovnu moć stanovništva i stvoriti iluziju o blagostanju, ali na dužem planu može opet rezultirati ekonomskim krahom.

Europski parlament, kao i sva tijela EU-a imaju veliku odgovornost u kontroli kako će se ova sredstva trošiti u onim zemljama koje su najviše pogođene krizom.

Hrvatski parlament ima povijesnu odgovornost da nadzire koje će i kakve strukturalne reforme Vlada predložiti za korištenje ovih 22 milijardi eura koje će pristići iz EU-a.

Ako suverenisti i populisti, uz euroskeptike koji dominiraju u vladajućoj političkoj eliti, uspiju sabotirati oporavak i obnovu koju je sada inicirala EU, sve će ostati po starome – i još i gore.

Ako gramzivi hrvatski poduzetnici i njihovi trabanti u vladi misle da mogu zagrabiti u sredstva EU-a kao u kasicu-prasicu, a da ništa ne promijene, samo će kompromitirati i ovaj značajan korak k ujedinjenju Europe.

I pred Europskom unijom, kao i pred Hrvatskom, stoje sada najveći izazovi u posljednjih dvadeset godina, otkada je 2000. godine inaugurirana liberalna demokracija i Hrvatska krenula prema europskim integracijama.

Ispit europske zrelosti sada polaže hrvatska politička klasa, i vidjet ćemo koliko je Plenkovićeva europska retorika iskrena, ili je to samo demagoška smicalica za osvajanje i opstanak ove vlasti.

autograf

Odgovori