Sloboda za Bašak ili da i u Zagrebu hapse studente

Miljenko Jergović

Bašak Šahin imala je dvadeset četiri godine, studirala je medicinu i vjerovala u osobnu čovjekovu slobodu, koja smije biti ograničena samo slobodom drugoga čovjeka, a ne idejom kakvu o slobodi imaju državne vlasti kada štite vlastite interese i vladajuću ideologiju. Takvih mladih ljudi kakva je bila Bašak ima posvuda na svijetu: u Seulu ih policija tuče dugim drvenim palicama, u Washingtonu ih polijeva policijskim šmrkovima, u Berlinu ih mlati o istom trošku s neonacistima, ali svijet se, generalno, dijeli na onaj dio koji, unatoč svemu, u Bašak Šahin vidi neku bolju i sretniju budućnost društva i države, i onaj dio koji u Bašak Šahin vidi najvećega neprijatelja, budućega političkog zatvorenika, čiju će sudbinu skrivati od međunarodnih organizacija za ljudska prava ili će je, tu sudbinu, preprodavati Amerikancima i europskome Zapadu za naftu, zlato i dolare. Jedno od najvažnijih pitanja budućnosti svakoga suvremenog društva jest kojem će dijelu svijeta pripadati.

Bašak Šahin je 2004. sudjelovala u studentskim demonstracijama, koje nisu izbile ni zbog uvjeta studiranja, ni zbog kvaliteta hrane u menzi, ni zbog podrške omiljenim profesorima, zbog čega se, obično, u nas prosvjedovalo, nego su mladi Turci i Turkinje demonstrirali zbog donošenja vrlo represivnog, takozvanog “antiterorističkog zakona”, koji je konzervativna islamistička vlada donosila po ugledu na Ameriku i zapadnu Europu, a čiji smisao, naravno, nije bio u borbi protiv terorizma, nego u ograničenju prava na javni prosvjed i posrednom ograničenju do tada izborenih individualnih prava svakoga pojedinca. Razloge zbog kojih studenti u nas demonstriraju, od slavne 1968, preko prištinske 1980, do lanjskih gibanja na Filozofskom fakultetu, nipošto ne smijemo ironizirati ili nipodaštavati, ali ozbiljnost turskih studenata, općenito turske oporbene inteligencije i aktivista za ljudska prava, nije usporediva s bilo čime što se bilo kada događalo u državi i u državama u kojima smo živjeli.

U dane kada je Bašak Šahin demonstrirala, skupa s njom uhićeno je još 45 studenata. Maltretirani su, mučeni i osuđivani na drakonske zatvorske kazne. Premda je, čak i prema sudskoj presudi, prosvjed bio isključivo verbalan, te je i počinjeni delikt mogao biti samo delikt mišljenja i izgovorene riječi, Bašak Šahin osuđena je na šest godina i tri mjeseca zatvora. U Jutarnjem smo, na našu sramotu, objavili neistinu da je Bašak Šahin napadala policiju kamenjem, molotovljenim koktelima i palicama. Sramota se sastoji u tome što je Bašak Šahin na osnovu turske potjernice nedavno uhićena na hrvatskome teritoriju i prijeti joj izručenje, a mi smo je optužili za nešto što joj na teret nije stavio ni turski sud.

Bašak Šahin je 2004. bježala iz domovine. U Njemačkoj je dobila azil, udala se i postala Bašak Šahin Duman. Medicinu nije završila. Radi kao prevoditeljica s engleskog i španjolskog, i čeka da prirođenjem, po mužu njemačkome Turčinu, stekne državljanstvo. U Hrvatsku je stigla kao turistkinja, u Zagrebu ima prijatelje, ali sigurno ne bi došla da je znala kako će se naći u ekstradicijskome pritvoru.

Hrvatske vlasti sada su u problemima: ne bismo se htjeli zamjeriti moćnoj i prijateljskoj turskoj državi, a nad glavom su nam međunarodne organizacije za ljudska prava. Što god učinimo, neće biti dobro, od svega će ova država imati štete. Ako bi, ne daj Bože, Bašak Šahin Duman izručili Turskoj, na Hrvatsku bi se, s punim razlogom, sručio gnjev boraca za ljudska prava, tih krhkih čuvara slobodnoga svijeta, a možda i pokojeg europskog premijera, predsjednika i ministra. Zapravo, tko zna što bi se sve Hrvatskoj moglo dogoditi ako jednoj mladoj ženi uništi život.

Kao hrvatski građanin smatram da zemlja koja bi izručila Bašak Šahin Duman zaslužuje najveći prezir čovječanstva, političke, kulturne i ekonomske sankcije, stvaranje sanitarnog kordona na svojim granicama… S druge, pak, strane, ako Bašak Šahin Duman postane hrvatski politički azilant, jer je to jedini način da ne bude izručena Turskoj i da se vrati doma u Njemačku, mogli bismo osjetiti turski gnjev, čije su posljedica, opet, nepredvidive.

Ali zar nema načina da vlasti ove zemlje učine nešto što bi bilo od opće koristi i što bi dobro činilo Hrvatskoj? Nema, ako u svojim stavovima i mišljenjima nismo načelni, ako ne postoje ideali u koje vjerujemo. Ako načela postoje, onda je lako: zar želimo živjeti u zemlji koja će na dugogodišnju robiju poslati studenticu koja je demonstrirala za ljudska prava? Ako na to pristajemo, zar možemo biti sigurni da ta zemlja već sutra neće vlastite studente osuđivati zbog demonstracija? Jer u čemu bi se sastojala razlika između izručenja Bašak Šahin Duman Turskoj i zatvorske kazne nekoj studentici zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja tražila besplatno školovanje za sve?

Stoga ministru pravosuđa Orsatu Miljeniću treba pružiti mogućnost da odluči prema načelu po kojem će društvo i država ubuduće živjeti, i da pruži slobodu Bašak Šahin Duman. Ne zbog Turske i Zapada, nego zbog nas. Na principijelne se nitko ne gnjevi, a mi ćemo imati barem to jedno ozbiljno načelo, te s njim i sigurnost da građanske slobode u Hrvatskoj nisu posljedica slabosti državnih vlasti, nego su izraz građanske snage i čvrstine.

 

Izvor: www.jergovic.com

Odgovori