Živimo na obroke, pa čemu onda zamjerati prosvjetarima koji će svoje hrabro izboreno dostojanstvo dobivati u tri rate?

Dobivati i uzimati dostojanstvo na rate, i biti time zadovoljan, moguće je jedino u zemlji gdje je i sve drugo baš takvo – na rate. Živimo u stanovima na rate, tako kupujemo i odjeću i obuću i aute i namještaj i kućanske aparate. Iznova započeti Drugi svjetski rat već trideset godina završavamo na rate (s potpuno neizvjesnim svibnjem u kojemu ćemo ga napokon i okončati), a nije bitno drugačije ni s Domovinskim ratom, kojemu je po mnogima odrađena samo prva rata i koji nam svake godine na naplatu pošalje nekoliko stotina novootkrivenih branitelja

Čuo sam svojedobno (a kasnije i provjerio, izgleda da je istinita, anegdotu o jednom beskrajno duhovitom i dragom našijencu koji je sredinom devedesetih dobio dvosemestralni angažman na jednom njemačkom fakultetu. Poveo je sa sobom, jasno, i suprugu, koja je za par mjeseci ostala u drugom stanju. Ubrzo se pokazalo da nosi blizance, nitko sretniji od dvoje mladih. Ali, onda se trudnoća zakomplicirala i nije bilo druge, nego da žena održava trudnoću u bolnici, pod cjelodnevnim i svakodnevnim nadzorom liječnika i sestara. A to košta daleko više od onoga što im je pokrivalo zdravstveno osiguranje. Kud ćeš, što ćeš, dignu oni gotovinski kredit, otplata kroz dvije godine, pa što bude. Sve je na kraju završilo sjajno, blizanci su rođeni živi i zdravi, krasno napredovali, sve pet, ali kredit je i dalje trebalo otplaćivati.

Ovaj naš je snalažljiv i radišan čovo, našao još dva posla, i ostali su u Njemačkoj. Na dan kad je uplatio zadnju ratu i u banci dobio potvrdu da je kredit zatvoren, došao je kući, izljubio suprugu i djecu, stavio zadnju uplatnicu i tu potvrdu ponosno na stol pa rekao: ‘Eto, ženo, sad su napokon naši!’.

Prisjećanje na tu dirljivu anegdotu (nisam siguran da sam je do u tančine vjerodostojno prepričao, ali kraj je potpuno točan i ono je po čemu je uopće pamtim) jedina je lijepa i ugodna asocijacija među svima što su mi na pamet padale ovog tjedna, otkako je štrajk prosvjetnih radnika prekinut tako što su sindikalni vođe kupili (neki će reći i – prodali) dostojanstvo nastavnog osoblja na tri rate. ‘Eto, ženo’, rekao je premijer, došavši kući i sjevši za obiteljsku večeru, ‘sad su naši’.

Premijer Andrej Plenković s prosvjetarima prosvjednicima na Markovu trgu
Premijer Andrej Plenković s prosvjetarima prosvjednicima na Markovu trgu

Izvor: Pixsell / Autor: Patrik Macek/PIXSELL

A čiji su sad zapravo ti učitelji, nastavnici, profesori i nenastavno osoblje, čiji su uopće ti ‘njihovi’ sindikati sindikalisti – to vjerojatno nije jasno ni njima samima. Možda nam jave kad im uz dosadašnju plaću na tekući račun sjedne prva rata dostojanstva. Bio bi i red da nam jave, jer svojim su prosvjedom i upornim inzistiranjem baš na ljudskom i profesionalnom dignitetu, a ne na kojoj šugavoj stotinici kuna više, mobilizirali barem polovinu apatičnog, bespomoćnog, zanemarenog stanovništva ove zapuštene države. Nas, naime, uistinu zanima kakav je to osjećaj kad ti udijele prvu od tri rate dostojanstva. I je li to samo ‘dost’ (dakle – točno prva trećina te riječi od dvanaest slova) ili tu ima i nekog uzvišenijeg čuvstva?

Dobivati i uzimati dostojanstvo na rate, i biti time zadovoljan, moguće je jedino u zemlji gdje je i sve drugo baš takvo – na rate. Živimo u stanovima na rate, tako kupujemo i odjeću i obuću i aute i namještaj i kućanske aparate; obročno otplaćujemo sve, od zimovanja i ljetovanja do mobitela i školskih knjiga. Iznova započeti Drugi svjetski rat već trideset godina završavamo na rate (s potpuno neizvjesnim svibnjem u kojemu ćemo ga napokon i okončati) a nije bitno drugačije ni s Domovinskim ratom, kojemu je po mnogima odrađena samo prva rata i koji nam svake godine na naplatu pošalje nekoliko stotina novootkrivenih branitelja. Na rate obnavljamo Vukovar, dorađujemo GUP-ove, farbamo tunele i raspisujemo javne natječaje za pristupne ceste do Pelješkog mosta.

Najkrupnijim zvjerkama sudimo na rate između kojih oni čudom, kao u nekoj sinkopi, postaju još krupnije zvjerke. U nepravilnim razmacima plaćamo oborene DORH-ove optužnice, svjetsko rukometno prvenstvo 2009. nama još traje jer i dalje otplaćujemo tranše kredita kojima smo podizali velebne dvorane, na rate dobivamo sve nesuvislija priopćenja iz MUP-a o incidentima s migrantima.

I ovih friško odobrenih šest milijardi eura za vojsku plaćat ćemo pet godina na rate (zna NATO sve o svemu što se tiče rata!), a i vrhovna zapovjednica te vojske blamira nas i užasava na rate, u zadnje vrijeme i s povišenom kamatnom stopom.

Pa tko bi onda razuman mogao išta zamjeriti prosvjetarima koji će svoje hrabro izboreno dostojanstvo dobivati u tri rate? Treća bi im, da bi dostojanstvo zaživjelo u svoj punini, trebala na tekuće račune početi stizati početkom 2021., kad Hrvatskom bude vladala neka nova koalicijska vlada s nekim novim žetončićima, a rijetke trenutke opuštanja između prve i druge rate, između ‘dost’ i ‘ojan’, kratit će ovog proljeća, skupa sa svojim učenicima, nadoknađivanjem neobrađenoga gradiva i neodrađenih sati. Ne sve odjednom, naravno, nego…

tportal

2 comments

  1. Odlična anegdota kao uvod u temu.

    • Nana on 09.12.2019 at 14:36

    “A čiji su sad zapravo ti učitelji, nastavnici, profesori i nenastavno osoblje, čiji su uopće ti ‘njihovi’ sindikati sindikalisti – to vjerojatno nije jasno ni njima samima…”
    Velika istina!

Odgovori