Ustaško pirovanje

Snimka iz devedesetih, na kojoj sadašnji liberalni kandidat za splitskog gradonačelnika Ivica Puljak pjeva ustaške pjesme, podsjetila je na razdoblje kada je slavljenje zločinačkog režima u Hrvatskoj postalo normalno i prihvatljivo, da bi jednim dijelom tako ostalo sve do danas

Thompsonovi koncerti redovito uključuju pozdrav “Za dom spremni” Goran Kovačić/PIXSELL (foto Goran Kovačić/PIXSELL)

U ljeto 1992. tadašnji predsjednik Hrvatske stranke prava Dobroslav Paraga izašao je na pozornicu splitske rive praćen taktovima ustaške pjesme “Evo zore, evo dana”. Deseci tisuća okupljenih na stranačkom skupu na tu su zločinačku melodiju dodali jednako krvave stihove, koji veličaju ustaške koljače Juru Francetića i Rafaela Bobana, pa se slučajnom prolazniku moglo učiniti da je zalutao u 1941. godinu. Govornik i publika pozdravljali su i odzdravljali zlokobnim “Za dom – spremni”, dok se u masi nazirao poveći transparent s natpisom “Na ljutu ranu ljutu travu”, krilaticom Ante Pavelića. Pjesmu pod inverznim naslovom, “Ljutu travu na ljutu ranu”, izvest će dvije godine kasnije na splitskom festivalu Melodije hrvatskog Jadrana desničarska glazbena ikona Marko Perković Thompson, koji svoje koncerte započinje povikom “Za dom spremni”, a na njima se (po)često mogu vidjeti posjetitelji s ustaškim insignijama.

Treba reći da je bilo pjevanja ustaških pjesama i na skupovima HDZ-a. Sjetimo se da smo još nedavno imali slučaj bivšeg ministra Lovre Kuščevića, kod kojeg je duboko u 21. stoljeću otkriveno da mu zid kuće krasi slika Ante Pavelića – kaže Hrvoje Klasić

Pravaška predizborna rabota ranih 1990-ih, koja je bez iznimke uključivala javno veličanje ustaštva i čija je vojska pod nazivom HOS posezala za tim davno inkriminiranim simbolima, imala je podršku njima sklonih estradnjaka: na YouTube kanalu mogu se tako pogledati video-klipovi u kojima “Juru i Bobana” na sličnim skupovima izvode, primjerice, već etablirani estradni lisac Zlatko Pejaković ili pak tada neiskusniji Dražen Zečić.

Takvo tolerirano javno ponašanje, pri čemu pravaši nisu bili iznimka, lako se prelijevalo i u privatnu sferu. Po vlastitom i davnom javnom priznanju na privatnim zabavama ustaške je pjesme pjevao nekad popularni Jole, pravdajući to karijernim kompromisima, od kojih se u međuvremenu ogradio i koje, izrijekom, više ne bi ponovio.

Zbog svih ovih činjenica zapravo ne čudi nedavno otkrivena svadbena snimka iz 1994. godine na kojoj, osim mladoženje, manji krug okupljenih “piraša”, a među njima i zaneseni mladić i aktualni liberalni kandidat za splitskog gradonačelnika Ivica Puljak, kao u kakvom megamiksu pjevaju nisku ustaških pjesama. Puljak se za taj nepromišljeni čin promptno i iskreno ispričao, ali ostaje očito da je popularizacija ustaških pjesama 1990-ih dijelom bila logična posljedica nacionalističke politike nove vlasti na čelu s Franjom Tuđmanom, koji je isprva tolerirao očitu rehabilitaciju ustaštva.

Devedesetih je ustaški folklor bio obodren i pojavom povijesnog revizionizma koji je Tuđmanova vlast također jednim dijelom uključila u svoj politički program. Povjesničar Ivo Goldstein u knjizi “Dvadeset godina samostalne Hrvatske” taj politički program opisuje kao fetišizam države i fetišizaciju hrvatske državotvorne ideje. NDH se pritom, piše povjesničar, odjednom pojavljuje u relativno pozitivnom svjetlu, pri čemu je afirmaciji tog stava opet pridonio Tuđman, koji je na prvom saboru HDZ-a početkom 1990. ustvrdio kako “NDH nije bila samo puka kvislinška tvorba i fašistički zločin, već i izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom”.

Osim Puljka, garantiram vam da je 30 do 50 posto ljudi u njegovoj dobi u takvim i sličnim prilikama pjevalo te pjesme. To samo dokazuje koliko je to, nažalost, bilo prošireno i normalno. Puljak nije radio ništa izvan takve normalnosti – govori Dragan Bagić

Povjesničar Hrvoje Klasić sjeća se zgode iz 1991., kada su se u Trebarjevu kod Siska na obilježavanju godišnjice rođenja Stjepana Radića na štandu uz prateće neprikladne pjesme prodavale majice s likom Ante Pavelića. Osobno je, kaže, svjedočio pravaškim i sličnim političkim skupovima u Sisku početkom rata, vidio i čuo neke poznate estradnjake kako pjevaju ustaške pjesme.

– Pjevanje ustaških pjesama devedesetih za većinu ljudi čak nije značilo biti pristaša ustaškog režima ni glasati za HDZ, pa čak ni HSP. To je doista bio dio nacionalnog folklora kojim se pokazivao jači patriotski naboj kod onih koji su se osjećali malo više Hrvatima od drugih. Naravno da su osnivači HSP-a bili u principu uvjereni ustaše i toga se nisu sramili. Smeta me stoga što se trideset godina kasnije njih pokušava obraniti od nečega od čega tada nisu željeli da ih se brani – kaže za Novosti Klasić.

Naš sugovornik ističe i činjenicu da je među njima bilo i onih koji su i dan-danas uvjereni da Hrvatska treba biti etnički čista zemlja i da Hrvati trebaju imati veća prava od drugih, kao i onih pojedinaca ili skupina koji su protiv komunističkog totalitarizma, ali nisu protiv totalitarizma kao takvog, a koji bi danas rado vidjeli Hrvatsku kao totalitarnu diktaturu ekstremno desnog svjetonazora.

– No takvi su ipak manjina. Ali treba reći da je bilo pojava pjevanja ustaških pjesama i na skupovima HDZ-a. Sjetimo se da smo još nedavno imali slučaj bivšeg ministra Lovre Kuščevića, kod kojeg je duboko u 21. stoljeću otkriveno da mu zid kuće krasi slika Ante Pavelića. Nadalje, kada bi pjevanje takvih pjesama bilo samo izraz romantičnog patriotizma, to bih još mogao i razumjeti, ali stvar često završava pozivima poput “ubij Srbina”, “pedera” ili “komunjaru”. To je izraz mržnje koja nastupa kod većine ljudi koji pjevaju ustaške pjesme i ističu ustaške simbole i to je ono najgore – tvrdi naš sugovornik.

– Punih 45 godina se podrazumijevalo da su ustaše i četnici zločinci i neprijatelji, dok se devedesetih to prestalo podrazumijevati, a zakonska podloga očito nije bila dovoljna da bi se moglo postupiti na način da se takve pojave sankcioniraju. No očito je da se ne radi ni o kakvim zakonskim nedosljednostima, već o atmosferi u društvu, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, gdje nacionalizam dobiva prednost nad univerzalizmom: umjesto bratstva i jedinstva i isticanja pozitivnih događaja iz prošlosti i pozitivnih situacija koje ukazuju na mogućnost suradnje i zajedničke borbe, trebalo je naći sve suprotno što od 1941. dolazi do izražaja, dakle pravi se distinkcija od svih navedenih vrijednosti – poentira Hrvoje Klasić.

Hrvoje Klasić

Hrvoje Klasić (Foto: Boris Ščitar/Večernji list/PIXSELL)

Rehabilitaciji ustaštva u prvoj polovici 1990-ih pridonio je početkom rata i povratak viđenijih ustaških dužnosnika iz dijaspore u Hrvatsku, na što u već spomenutoj knjizi ukazuje i povjesničar Goldstein, upućujući na značaj koji su ti povratnici zadobili u (mejnstrim) medijima.

Tako Srećko Pšeničnik, zet Ante Pavelića, nekadašnji tajnik ministra pri poslanstvu NDH u Rimu i predsjednik proustaške emigrantske organizacije Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), u intervjuu na dvije stranice u tjedniku Globus pod pompoznim naslovom “Naše ustaške novine Nezavisna Država Hrvatska nakon 25 godina preselile su se iz Toronta u Zagreb”, govori o potrebi okupljanja nacionalista relativizirajući, dakako, ustaški pokret i najavljujući suradnike u listu koji će u Zagrebu izlaziti od 1996. do 1999. godine: bivšeg ministra policije i jednog od osnivača HDZ-a Ivana Vekića, koji je prema vlastitom priznanju također pjevao ustaške pjesme, Zvonimira Trusića, jednog od operativaca u Pakračkoj Poljani pod zapovjedništvom ratnog zločinca Tomislava Merčepa, Branimira Petenera, predsjednika Hrvatskog obrambenog reda, Nikolu Štedula, predsjednika Hrvatskog državotvornog pokreta, svećenika dominikanca Vjekoslava Lasića

Državotvorni dnevni list Vjesnik u studenome 1995. nekritički objavljuje isječke iz knjige “Susret i doživljaji od 1938. do 1945.” Ive Rojnice, prvog ustaškog povjerenika za Dubrovnik i potom ustaškog stožernika, koji je ostao zapamćen po masovnim progonima Srba, Židova i antifašista. Navedenu je knjigu novinar i publicist Živko Gruden u Feral Tribuneu nazvao zbirkom falsifikata i prešućenih činjenica, poput one da je Rojnica u lipnju 1941. izdao naredbu kojom se Židovima i Srbima ograničava kretanje dubrovačkim ulicama i da je već u to vrijeme nekoliko obitelji dubrovačkih Židova odvedeno u ustaške koncentracijske logore. Sve to iz nekog razloga nije smetalo Tuđmanu koji je Rojnicu odlikovao Redom kneza Branimira za zasluge stečene promicanjem međunarodnog položaja i ugleda RH i njezina odnosa s drugim državama, a čak mu je nudio i veleposlaničko mjesto u Argentini.

Viđeniji ustaše stigli su i do zakonodavne vlasti: Vinko Nikolić, endehazijski stožerni pobočnik za uljudbu i kasnije pričuvni poručnik i nadstojnik u Odgojno-promičbenom odjelu, nakon povratka izabran je 1992. za zastupnika u Županijskom domu Sabora i imenovan zamjenikom predsjednika Matice hrvatske. Tuđman ga je također u srpnju 1995. odlikovao Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom za doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu RH, kao i razvitku odnosa Hrvatske i drugih zemalja.

Dragan Bagić

Dragan Bagić (Foto: Marko Prpić/PIXSELL)

Sociolog Dragan Bagić sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta kaže nam da je potpuno svjestan da je pjevanje ustaških pjesama u periodu devedesetih bilo normalizirana stvar koja se događala negdje na rubovima javne arene. Naglašava da takve pojave nisu nastale odjednom te 1991. ili 1992., nego su bile konstantno prisutne, ali skrivene, potisnute u privatnu sferu.

– Sjećam se da su mnogi, čak iz mog bližeg okruženja, odjednom počeli vaditi novčanice kune iz NDH koje su se dotad negdje čuvale. Ono što zbunjuje ljude, a trebalo bi osvijestiti, jest da nacionalizmi kao takvi, a posebno ekstremne fašističke varijante nacionalizama koje smo imali na ovim prostorima u obliku NDH, ali i četničkog pokreta u Srbiji, naprosto u vrijeme socijalizma nisu iskorijenjeni, već su samo gurnuti u duboku privatnu sferu ili čak podsvijest. Rekao bih da je po tome socijalizam bio neuspješan, iako je puno radio na tome i svoj politički kapital najviše trošio na suzbijanje posebno radikalnih nacionalizma – kaže za Novosti Bagić.

Domeće da je sentimentima korištenja simbolike ustaškog režima u devedesetima bio otvoren put prema javnom prostoru. To se danas može tumačiti iz perspektive testiranja novostečene slobode. Mnogi su, kaže profesor Bagić, pošli testirati što zapravo znače nova demokracija i sloboda.

– U to doba se znalo reći da je na djelu demokracija i da je sve dopušteno, pa i pjevanje ustaških pjesama. Osim Puljka, garantiram vam da je 30 do 50 posto ljudi u njegovoj dobi u takvim i sličnim prilikama pjevalo te pjesme. To samo dokazuje koliko je to, nažalost, bilo prošireno i normalno. Puljak nije radio ništa izvan takve normalnosti. Naravno, sad se postavlja pitanje njegove konzistentnosti, premda on svojim javnim djelovanjem nije pokazao da zagovara ono o čemu je pjevao, ali i to je krivo pitanje jer po tome skoro nitko nije primjeren za političko djelovanje, mnogi u nekoj mjeri nisu konzistentni – smatra Bagić.

Podsjeća da u posljednjem desetljeću imamo manji povratak, revival priče oko normalizacije simbola NDH, pri čemu zamjećuje da su u jednom prilično dugom periodu ustaški simboli ipak bili drastično potisnuti iz javnog prostora s obzirom na razinu pojavnosti i legitimnosti koju su imali početkom 1990-ih, što govori o tome da je pošast moguće iskorijeniti ili udaljiti od javnosti, kao i da je sadašnji revival puno blaži i proizvodi puno više otpora u javnosti.

Pa ipak, skupovi, pjevanje ustaških pjesama i pojava ustaških simbola koje je vladajući HDZ tada prešućivao, kako kaže Bagić iz čistog oportunizma, kako ne bi ugrozili političku mobilizaciju koja im je bila potrebna, nanijeli su dugoročnu društvenu štetu koja je očita i danas. I dok i dalje postoje prijepori oko nasušno potrebne zabrane svih ustaških simbola i osude zločinačkog karaktera ideja NDH, ustaške pjesme odzvanjale su nedavno za trajanja prvog izdanja Croatia Rallyja među publikom u Kumrovcu, a slušamo ih već godinama i na marginama obilježavanja kolovoške Oluje; premda je pjevača inkriminiranih pjesama bilo još, pa čak iz redova socijaldemokratskih političara, čini se da je odavno prošlo vrijeme da netko konačno isključi razglas.

portalnovosti

1 comment

  1. Nema više isključivanja razglasa………….gotovo je !

    Vrijeme “zabrana” je iluzija onome tko vjeruje da može vrati vrijeme na početak tudjmanizacije , na dalekovidnicu, krugoval , pismohranu i sl. monade NDH-zijskog jezika, navalu purista , vremena i časti Jure i Bobana , Herceg-Bosne i Čavoglava..

    Popustile su onda “kočnice” i krenulo ja kako je krenulo.
    Mi, prosvjetari svjedoci smo hitnog uvodjenja u lektiru Aralice, generala Tolja , Viktora Vide i Nikolića kojega spominje autor teksta…………Nota bene : za nas, koji smo diplomirali pa poučavali, došlo je vrijeme učenja onoga, što na studiju nismo čitali….
    Trideset godina poslije, jednom Kušćeviću u jednoj od vila zid krasi Pavelić ( sic ) a Premijeru TO kao ni ostale stvari kod tadašnjeg ministra NE smetaju, pred par godina ” razapeli su” Pedju Grbina sa čašom u ruci, polupijanog koji u jednom društvu za šankom pjeva Čavoglave, sada se izvlači Puljak, polupijan na svadbi s istom pjesmom , ZDS je ” može ako je takva situacija ” ili ne smije ako nije takva prigoda, pišiti i kakiti su pojmovi vezani uz odluke koje to nisu , jer, naš politički vrh ima u Ustavu RH važeću stavku koja NE važi uvijek, a ono, što NE važi uvijek i za svaku prigodu, NIJE bitna stavka………..ect……..etc…….

    Dio mladih Hrvata raste i postaju ljudi u ozračju revizije NDH i u javnom životu i u obiteljskom ……pa o čemu onda govorimo ???
    Ponovit ću što sam već u dva navrata spomenula na ovom mjestu : u mom gradu, u pješačkoj zoni koja vodi od mora do studentskog kampusa stoji spomenik BOBANU pored kojega dnevno prolaze studenti i naši i strani , oko kojega je i ovog 10.04 bilo pristaša crnih uniformi, zastava s bijelim poljem , pokliča i sl ceremonijala , pa se nemojmo čuditi jučerašnjoj eskapadi ” klanja Srba” uz pratnju policijskog automobila, ministra Božinovića koji će to sankcionirati, kako kažeeeeeee

    Nema sreće : ja jesam pesimist doduše , ali tvrdim, da uz odgoj od kuće, obrazovanje PRAVO iz škole , odgoj ULICE je stavka, koja sve to može poništiti jer je jača, od svekolikog našeg truda.

    I zato ova misao autora stoji ….”naprosto u vrijeme socijalizma nisu iskorijenjeni, već su samo gurnuti u duboku privatnu sferu ili čak podsvijest ” , na svu sreću odnosi se na manjinu koja ne bi trebala postati —-većina.

Odgovori