TV rašetanje: Nevini u ludnici

Možda je Škorina sestra Antigona, ali on sigurno nije Polinik, osim u njenim očima. U “Nedjeljom u 2” od nje smo čuli da je Domovinski pokret kupio Škorino vino jer je “izvrsno” i “dobiva nagrade”; ostavku je podnio “u afektu”; parking pred bolnicama je naplaćivao 15 kuna jer su to ekonomske zakonitosti…

Dajmo Škoru i sestru na komisiju za beatifikacije! (foto Dubravka Petrić/PIXSELL)

Dnevnik, Nova TV, 16. rujna, 19:15

Mislav Bago odradio je umjereno provokativan intervju s Miloradom Pupovcem, malo su se ćerali oko Vučića i sve je završilo pristojno. “Bilo je važno da se razjasni pod kojim se uvjetima mogu u Hrvatskoj i Srbiji koristiti zastave drugih zemalja. Bilo je važno da Srbi u Hrvatskoj razumiju da svoju nacionalnu trobojku mogu koristiti na praznike koji su vezani uz njihove institucije ili značajne praznike na službenim skupovima”, kazao je Pupovac. “Za nas je ta stvar jučer bila završena. Da smo imali više snage u drugim vremenima, bio bih sretniji i mirniji čovjek”, rekao je komentirajući Vučićev poziv na vješanje srpskih zastava gdje god žive Srbi. Bilo bi lijepo da Vučić da osobni primjer i ode sam npr. u Cistu Provo i maše zastavom koliko ga je volja – to bi bio primjer, “za mnom”, a ne “naprijed”. Bago je pak inzistirao na tome da Vučić treba dići ruke od hrvatskih Srba, što pozdravljamo. No ne bi li onda Milanović i Plenković (i Kolinda prije njih) trebali dići ruke od Hrvata u BiH?

Novi dan, N1, 17. rujna, 09:10

Sabina Glasovac dosegnula je žovijalnost Freda Matića, čije su konstatacije o našim radnjama, stanjima i zbivanjima najčešće duhovite i britke, katkad satirički pretjerane, ali skoro uvijek precizno pogođene. “U normalnom svijetu popravak dimnjaka se zove popravak, a ne obnova”, rekao je nedavno Fred i nasmijao nas, s najmanje riječi iskazavši najviše sadržaja. Govoreći o peripetijama vezanim uz ime Radovana Dobronića, Sabina Glasovac kazala je kako se “između redova može pročitati da Plenković ima svoju proceduru”, što je zabrinjavajuće, a onda dodala kako “novi kandidat prvo njemu treba poljubiti prsten i dobiti zeleno svjetlo da se javi na natječaj”. “Dok to netko ne napravi, očito neće biti izabran. Nije li to pokušaj držanja šapice na pravosuđu?” zapitala se. Čovjek koji ne zadovoljava interese dviju moćnih koterija, sudačke i političke, teško će proći jer je u ladicama Vrhovnoga suda previše predmeta u kojima su ispisane kontroverzne biografije naših odličnika. Ali sačekajmo, valjda ćemo uskoro saznati što je Plenki odlučio. Čovjek još odvaguje.

Nedjeljom u 2, HRT, 19. rujna, 14:00

Santo subito, dajmo Škoru i sestru na komisiju za beatifikacije, ne znaju oni ništa, nevini su u ludnici, u politici su se držali visokih moralnih standarda, nisu vodili prljave kampanje (fuj!, daleko bilo), žrtve su zlih gnomova iz Domovinskog pokreta u koji su zalutali tako što su ga osnovali. Na sudu postoji nešto što se zove “blagodat”: bliži rođaci pošteđeni su svjedočenja protiv dijela obitelji pa nitko nije dužan svjedočiti ni protiv rodijaka ni protiv sama sebe. Ali Škorina sestra je prećerala. Možda je ona Antigona, ali on sigurno nije Polinik, osim u njenim očima. Tako smo od gđe Vučemilović čuli da je Domovinski pokret kupio Škorino vino jer je “izvrsno” i “dobiva nagrade”; Škoro je ostavku podnio “u afektu” (Miroslav Radić bi dodao: i tako tri-četiri puta); parking pred bolnicama je naplaćivao 15 kuna jer su to ekonomske zakonitosti. Ipak, na pitanje o suverenizmu u potrošačkom svijetu dala je duhovit i točan odgovor: “Suverenizam? Što to znači, da bismo trebali nositi hrvatska odijela i cipele? Onda bismo bili goli i bosi jer smo svoju proizvodnju uništili.” E, a u stranci koja je to uništavala njen je brat bio zapažen član. Kasnije je pjevao elegije o odlasku ljudi iz zemlje, koju je HDZ poharao poput skakavaca. Još kasnije se ispričao jer je bio član HDZ-a. Do zadnjeg trena na pravoj strani, od zadnjeg trena na pravoj strani, kažu Talijani. Nedavno se na krunicu zakleo da će “ako treba i poginuti”, što je sjajna, mada malo zakašnjela zakletva – jedno 30 godina. I mi možemo prisegnuti da ćemo ići u bitku na Sutjesci, čim bude repriza. Sanja Mikleušević Pavić u šestominutnom prilogu dobro je prikazala cirkusku šatru zvanu hrvatska desnica, koja se sastoji od rashodovanih i aktivnih udbaša, klaunova, grabežljivaca, konjunkturista i slične klateži antiintelektualne: osim umirovljenog Tadića i Hasanbegovića, to knjige nije vidjelo, ne bi, kako bi rekao jedan pokojnik, bez dobra lektora znali pismo majci u Zagorje napisati, a sve sami doktori i magistri.

Svetlana Aleksijevič, povijest ljudske duše, HRT, 19. rujna, 20:05

Ulazak u emisiju s bjeloruskom nobelovkom je kao početak leta avionom – isprva se dugo kotrlja, ali kad krene u visine, samo nebo je granica. Ova novinarka i književnica opisala je svoj prosede kao sjećanja duše – povijest, pa i književnost, ne mogu osjetiti ono što može duša obična, često puta neškolovana čovjeka, a njen je posao rekonstrukcija tih priča. Prva, sjajna: neka Bjeloruskinja mlada je otišla u rat, od kojega se kasnije – PTSP – nije mogla oporaviti. Liječnik joj je rekao: rađajte djecu, što više, ne morate se udati iz ljubavi, samo rađajte. “Ah kakav lijep mladić”, rekla joj je Aleksijevič, ugledavši u njenom domu nekog mladog dečka. “To je moj sin”, uzvratila je ova. “Imam petoricu takvih…” Odlazeći u rat u Afganistan, Aleksijevič je zapazila kako su oružja lijepa. Zapeo joj je za oko neki sjajno dizajniran predmet. Bila je to mina. Talijanska mina. “Lijepa je”, rekla je zapovjedniku, koji joj je “muški prezrivo” uzvratio kako bi trebala vidjeti što ostane od onih koji nagaze na nju. “Vjedro mesa i malo pijeska”, objasnio je. Par dana kasnije pozvao ju je da vidi “vjedro mesa i malo pijeska” (koji vojnici dodaju u vjedro da, uz DNK pokojnika, bude više mase). Otišla je, jer je to u duhu rusko-bjelorusko-ukrajinske književnosti, koja počiva na Dostojevskom, pa i Čehovu (koji je bio liječnik) i stalno prebiva u patnji. “Je li naš poziv težak?” zapitala se Svetlana Aleksijevič, žena koja knjige piše po pet, šest, sedam godina. “A kako je liječniku, dječjem onkologu, koji djeci svakoga dana mora odgovarati na pitanje – što je to smrt?” (Dostojevski, Dostojevski). Razgovor o književnom djelu Svetlane Aleksijevič sjajno je vodila Karolina Lisak Vidović, a o njenoj političkoj sudbini pod Lukašenkom jednako dobro Ana-Bella Leikauff.

NDH: Između dva atentata, HRT, 20. rujna, 20:10

Hrvatska televizija napokon je počela prikazivati 12-dijelnu seriju Hrvoja Klasića o NDH. Prva epizoda, “Između dva atentata”, preporuka je za nastavak narednih 11; pohvale za svaki aspekt – bit će o njoj još riječi na ovom mjestu.

portalnovosti

3 comments

  1. NDH: Između dva atentata, HRT, 20. rujna, 20:10

    Čudan prilog.

  2. Sominje Boris šatru zvanu hrvatska desnica. U toj šatri bacaju se noževi na manjine i iz topa ispaljuje demokracija prema…. bez mreže.

  3. Zanimljiv je @Grey………desnica može oslabjeti , ali neće propasti….Neka ne bude Škore & co . ostaje vjernih koliko hoćeš : od Bujice koji je glavni moderator za široku publiku pa preko svih njemu sklonih koji po redu dolaze in vivo , pa čak i do K. Krišto zvane nezavisna ali vrlo desna : skoro zaboravih nezaboravno elokventnu i oštru B.Esih i Glasnovića koji više nije sabornik ali je živ i živahan u proklamiranju svojih ideja…….
    Konvertite desničare obožavam , posebno Peternela u idejnom raskoraku izmedju SDP-a i desničara………Njihov mentalni sklop je jači od najboljeg Škorinog vina -treba ga samo čuti dok govori kako predobro balansira na klackalici lijevo-desno….

    ” koja se sastoji od rashodovanih i aktivnih udbaša, klaunova, grabežljivaca, konjunkturista i slične klateži antiintelektualne ”

    misao je sjajna zato je ističem : zbog ove sitne klateži koja, klateći se pod političkim nebom klatnjom uzaludnom sebe zabavlja……

Odgovori