TV rašetanje: Ljubav i Sloba

Izvrsna TV serija “Porodica” prati posljednjih 48 sati zajedničkog života obitelji Milošević – hladnom faktografijom pokazuje ono što je bilo onako kako je bilo. “To je priča o početku kraja jedne porodice, jedne zemlje i jedne epohe”, rekao je redatelj Bojan Vuletić

Boris Isaković kao Slobodan Milošević i Mirjana Karanović kao kičasta Mirjana Marković (foto RTS)

Porodica, RTS, 29. ožujka – 2. travnja, 20:50

To smo čekali, to zazivali – sat anatomije, hrabar i pošten, nemitološki pogled u prošlost! Aktualna, izvrsna petodijelna TV serija “Porodica” (scenarij i režija Bojan Vuletić, emitirana od 29. marta do 2. aprila na prvom programu državne televizije RTS) prati posljednjih 48 sati zajedničkog života obitelji Milošević, sve do trenutka Slobodanova hapšenja i izručenja Hagu. Miloševići žive u raskošnoj Titovoj vili “Mir” na Dedinju, u svom svijetu, okruženi fanaticima iz SPS-a i JUL-a. Boris Isaković kao Sloba glumi i izgleda tako da ga je katkad teško razlikovati od originala; Mirjana Karanović u ulozi kičaste, histerične, manične Lady Macbeth je briljantna – suzdržanom glumom dočarala je ludilo Miloševićeve žene na način kakav smo kod nas rijetko kad imali priliku vidjeti. Uliks Fehmiu solidan je u ulozi Zorana Đinđića, dok je Vuk Kostić sjajno portretirao Milorada Ulemeka Legiju kao hrpu mišića bez previše mozga, nasađenih na vizualno impresivnu, ali slabu kičmu. Radovan Vujović odlično je skinuo Bebu Popovića. “Porodica” nije ostrašćena serija, ona hladnom faktografijom pokazuje ono što je bilo onako kako je bilo. Skoro bi se moglo reći da je riječ o dokumentarcu, premda su neki likovi i situacije izmaštani. “To je priča o početku kraja jedne porodice, jedne zemlje i jedne epohe”, rekao je Vuletić. “Posljednji zajednički trenuci koje će ova porodica doživjeti na slobodi i trenutak opsade njihove kuće predstavljaju metaforu i tragediju ne samo njih samih, već i cijele zemlje i naroda.” Obavezno pogledati.

Vijesti, HRT, 31. ožujka, 15:00

Važan hrvatski sud, Visoki kazneni, dobio je čelnika koji se drži zakona kao pijan plota i to je datum u našem pravosuđu. Željko Horvatović spada u red ne tako brojnih sudaca, poput Ike Šarić ili Radovana Dobronića, koji uistinu predstavljaju svijetle primjere profesije. Osudio je Branimira Glavaša i u presudi napisao da su Šeks i Kramarić – inače fanatični ljubitelji istine – lagali. Bivši vojni sudac bira društvo, ne sjeda za isti stol s “kontroverznim biznismenima”, uvažava činjenice i argumente, a nije vezan ni uz koju stranku. Monitore nevladinih organizacija redovito pripušta na suđenja. Ljudi moji, pa je li to moguće?! Predsjednika VKS-a bira Državno sudbeno vijeće. Je li se ono uplašilo atmosfere koja je nastala nakon debakla HDZ-ove akcije Sessa ili je prevagnuo profesionalni stav, još ne znamo, no riječ je o dobrom izboru. Visoki kazneni sud ujednačavat će pravnu praksu, rješavati žalbe sa županijskih sudova itd. pa je očito riječ o ustanovi koja će imati golem utjecaj na stanje zakonitosti u Hrvatskoj. Kako to da nije izabran do jučer siguran favorit, Ivan Turudić? Nema odgovora na to pitanje.

N1 Newsroom, 31. ožujka, 16:00

Možda će ga dati Krunislav Olujić, nekadašnji glavni državni odvjetnik i bivši predsjednik Vrhovnog suda, hodajuća enciklopedija judikature. “Bojim se jedne bolne spoznaje da je izbor suca Horvatovića možda više rezultat poncijepilatovskog ponašanja svih članova DSV-a koji su pokušali umiriti sebe i svoju savjest odbijanjem suca Turudića. Očito su cijena i ulog bili preveliki da bi se članovi DSV-a izložili.” Olujić je na N1 dao i širu sliku stanja u hrvatskom pravosuđu zadnjih tjedana. Predsjednik Vrhovnog suda, rekao je, mora biti nestranačka osoba, dok je Đuro Sessa prepoznat kao favorit HDZ-a. “Prije toga kandidat Kolinde Grabar-Kitarović je bio HDZ-ov sudac Turudić, ali je iz poznatih razloga odstupio od kandidature pa je došao gospodin Đuro Sessa. Danas vidimo da je Turudić propao i na izboru za predsjednika Visokog kaznenog suda, što pokazuje da su situaciju u hrvatskom pravosuđu nakon Mamićevih istupa počeli provjetravati neki novi vjetrovi”, kazao je Olujić.

Alojzije Viktor Stepinac, HRT, 2. travnja, 23:19

Stepinac je teško pitanje, a očitovanje o njemu u začudno dobrom i za standarde hrvatske dokumentaristike neuobičajeno širokopojasnom filmu Neven-Mihaela Dianeževića dobila je šarolika skupina sugovornika. U filmu smo čuli mišljenja Hrvoja Klasića, Marija Jareba, episkopa Jovana, patrijarha Porfirija, biskupa Antuna Škvorčevića, nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića, postulatora kauze Jurja Batelje i niza drugih sugovornika. U filmu su naznačene skoro sve ključne točke blaženikove biografije, od činjenice da je bio solunski dobrovoljac i kraljev oficir (nota bene, Josip Broz Tito u Rusiji se 1918. odbio priključiti jugoslavenskoj vojsci u nastajanju jer nije želio položiti zakletvu srpskom kralju!) do pozicije vojnog vikara NDH, oko čega se prošlih godina uskovitlalo dosta regionalne polemičke prašine. Detaljno su opisani i poduhvati spašavanja života ljudi i djece, iskazane dvojbe je li mogao učiniti više, osvijetljeni različiti kutovi onoga što se kolokvijalno zove “pokrštavanjem”, opisan njegov odnos prema Paveliću, citirane njegove propovijedi, kao i dopisi vladi (zalagao se da se logoraše u Jasenovac ne prevozi u stočnim vagonima nego nekako humanije). U filmu se bez ograda navodi kako je u Jasenovcu ubijeno 80.000 ljudi. Vjerski fanatik, katolik non plus ultra, prema ovome što smo vidjeli nije bio zločinac, bio je neka vrsta Vlade Košića u svom vremenu, pomagao je puno, a je li bio svetac, neka odluče u nadležnoj jurisdikciji, što bismo se mi u to pačali. Inače, sa srpske strane bilo bi korektno zapitati se što su srpski klerici, od patrijarha naniže, rekli i učinili u svoje vrijeme i u svom kontekstu, od Srebrenice do Vukovara, jer tako kaže Isus, treba najprije vidjeti balvane u svom oku pa onda s te kote procjenjivati dosege pokojnika. Čini se da bi oštrina osuda bila nešto manja.

Ovakav, korektan, svestran dokumentarac na Prvom programu HRT-a veliko je iznenađenje pa bismo pohvalili urednike koji su ga pustili u program kad ne bismo pošli od pretpostavke da su od filma vidjeli samo naslov i iz njega zaključili da se radi o nekoj uobičajenoj glorifikatorskoj bozi. Zato, uvjetna pohvala.

portlnovosti

6 comments

Skip to comment form

  1. “… dok je Vuk Kostić sjajno portretirao Milorada Ulemeka Legiju kao hrpu mišića bez previše mozga, nasađenih na vizualno impresivnu, ali slabu kičmu.”

    Onda su Srbi, koji su Ulemka prihvaćali kao heroja, lud narod , kako bi rekao Rašković. Ulemek je, po Rašeti, pametna budala.

  2. Može li Rašeta ili bilo tko drugi, navesti neki primjer o primjernosti Hrvatske u bilo čemu u svijetu? Po čemu smo mi primjerni? U čemu se drugi ugledaju u nas?

  3. @Maki……………………ni po čemu, definitivno !

    Mi čak svjesno prenosimo svoje sramotno obilježje države d dna svih ljestvica koje se statistički nominiraju , a da baš nikakav trud nije uočljiv da bi bio pomak…..

  4. ” (nota bene, Josip Broz Tito u Rusiji se 1918. odbio priključiti jugoslavenskoj vojsci u nastajanju jer nije želio položiti zakletvu srpskom kralju!) “………..

    ne razumije : neka mi netko pojasni: Josip Broz TITO rodio se 7.svibnja 1892. u Kumrovcu……..a 1918 se ODBIO priključiti…….itd ……….je li to “onaj” Tito ili neki drugi Tito ?

  5. lavinija, što tebi nije zapravo jasno?

  6. sad jest, ali taj biografski dio mi nije bio poznat: provjerila sam , ali, kao što znaš, ovdje ne mogu ni dodati ni ispraviti rečeno

    Hvala @Mrsunja : to je to !..

Odgovori