Rušenje partizanskih spomenika je rušenje identiteta

Foto: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske i FX STUDIO RIKARD JADAN

Ima li veće sramote od činjenice da se danas nad nepravdom srušenih partizanskih spomenika više zgražaju u Berlinu nego li u Zagrebu?      

Dok se ruše partizanski spomenici a ulice imenuju po ustaškim ministrima i bojovnicima, predsjednik hrvatske Vlade šuti.

Krije li se iza nasilnog rušenja partizanskih spomenika pokušaj mijenjanja našeg antifašističkog identiteta?

„Od svega viđenog danas ovdje u neretvanskom kraju i Makarskom primorju najviše me dojmila, naravno u negativnom smislu te riječi, činjenica da je sama Hrvatska vojska srušila spomenik u Gradcu n/m “, reći će mi dr. Martin Sander, slavist i novinar prilikom nedavne posjete kada sam imao privilegiju biti mu domaćinom i provesti u njegovom ugodnom društvu vrijeme obilazeći lokalitete povezane sa neugodnom temom rušenja partizanskih spomenika po Dalmaciji, odnosno Hrvatskoj. Kako u Hrvatskoj nema htijenja za rješenje ovog pitanja, došlo je vrijeme njegove internacionalizacije. S tom svrhom smo obišli i spomenik, bolje reći njegove ostatke, rad čuvenog hrvatskog kipara Antuna Augustinčića u Gradcu n/m, podignutog 1972. godine, jedinog spomenika ovog velikog kipara u Dalmaciji. Stup na kojem je stajao spomenik reljefima koji prikazuju stalnu borbu za opstanak ljudi ovog kraja na kamenu Biokova isklesao je kipar iz Podace Luka Musulin. Spomenik je srušen 12.1.1992. godine od strane dijela pripadnika 3. Imotske bojne 4. Gardijske brigade HV. Za kamion vezana sajla povukla je i srušila spomenik koji je bio uvršten u hrvatsku kulturnu baštinu, pred očima cijelog mjesta. Ima li išta normalnije od toga da troškove obnove spomenika snosi sama HV, odnosno Ministarstvo obrane, a ne da to bude prepušteno oskudnoj blagajni lokalne zajednice?

Dr. Sander rođen u Berlinu 1958. godine suradnik je više javnih radio stanica u Njemačkoj, Deutschlandfunk, WDR, SWR, a isto tako objavljuje i u tiskanim medijima Neue Zurcher Zeitung. Njegov govorni hrvatski je besprijekoran što po svemu sudeći može zahvaliti i svojoj supruzi povjesničarki dr. Kseniji Cvetković-Sander koja je rođena u Velikoj Gorici 1965. g. Prvo što me fasciniralo u našem susretu je činjenica da dr. Sander dolazi iz Berlina u Hrvatsku sa primarnom zadaćom napraviti reportažu za Radio Deutschlandfunk, želeći oslikati tužnu hrvatsku stvarnost o 3.000, kako kaže, srušenih partizanskih spomenika. Moram priznati da me dirnula ta briga koju iskazuje Njemačka preko svog javnog radio servisa naspram žrtve koju su podnijeli Titovi partizani u borbi protiv njemačkih nacističkih snaga tijekom Drugog svjetskog rata, te isto tako i žal koju vidim na Martinovu licu i tugu koju osjećam u njegovu  glasu zbog nove boli koja se nanosi rušenjem spomenika i sjećanja na odvažnost te izginule mladosti za narodne interese u borbi protiv najvećeg zla u povijesti čovječanstva. Za razliku od Njemačke koja to osjeća, njihova domovina Hrvatska šuti. Dok Njemačka svojom sućuti pokazuje veličinu svoje Njemačke nacije i države, Hrvatska indiferentnošću odnosa prema patriotskoj partizanskoj žrtvi pokazuje sav jad i bijedu svoje mizernosti.

Svoj put po Dalmaciji Martin Sander započeti će u Opuzenu te će, kao pristojan čovjek prvo posjetiti gradsku upravu sa željom da gradonačelnika Ivu Mihaljevića upozna sa svojom misijom. Tu će doživjeti i prvo razočarenje, budući ga gradonačelnik nije želio niti primiti kada je čuo za svrhu posjeta, pokazavši svoju nebrigu po tko zna koji put kada je u pitanju spomenička baština RH i odnos prema srušenom spomeniku Stjepanu Filipoviću, simbolu borbe dobra protiv zla u cijelom svijetu. Tako će gradonačelnik Mihaljević uslijed svoje netrpeljivosti, uskogrudnosti i pomanjkanja hrabrosti da kaže muški i otvoreno što misli o rušenju spomenika sinu Opuzena i Neretve Stjepanu Filipoviću, odaslati u svijet ružnu sliku o Opuzenu i Hrvatskoj, a naravno i o sebi samom.

U Pločama smo posjetili Park palih za slobodu, jedinstven u svojoj neobičnosti, budući je biste osmorice poginulih boraca po čijim se poprsjima ovo mjesto i zvalo „spomen parkom“, njihova rodbina, njihovi sinovi, kćeri i unuci odnijeli na porodična groblja nakon podmetnute eksplozije i iskazane nebrige države da kazni počinioce koji su svima poznati. Hrvatska 30 godina, na žalost, zanemaruje činjenicu da je svaki terorizam poguban, bez obzira na „sveti cilj“ na koji se poziva. Nema prihvatljivog, opravdanog ili dobrog terorizma, svaki je terorizam zlo veliko. Danas je stoga prilično otužno vidjeti i šetati se Parkom među postamentima na kojima su nekada stajala poprsja naših partizana, a koja sada zjape prazninom.

Razgovarali smo zbog Corone samo telefonski sa Ivom Karamatićem, koji je kao nekadašnji predsjednik Općine i otvorio ovaj „Spomen Park“. Cijeli svoj život taj je čovjek posvetio izgradnji svoga grada, Hrvatske i Jugoslavije. U 30 godina samoupravnog socijalizma izgrađen je veličanstveni kameni grad sa 7.5 tisuća radnih mjesta, da bi  sve to u 30 godina hrvatske samostalnosti, u politički namještenoj privatizaciji, bilo gotovo u potpunosti uništeno i devastirano. Danas je ovaj vitalni 94-godišnjak, jedan od posljednjih živućih boraca sa Neretve i Sutjeske, što je bilo posebno zanimljivo Martinu S., te ga je zamolio za intervju berlinskom radiju. Zamislite, Titov partizan i jedan od rijetkih živućih boraca iz legendarnih bitaka na Neretvi i Sutjesci, obratiti će se njemačkoj javnosti i govoriti o partizanskom otporu nacističkoj vojsci tijekom Drugog svjetskog rata. Sa Hrvatskog radija ili HTV nikada ga nitko u 30 godina hrvatske samostalnosti nije niti tražio niti pitao. Govorit će Ivo Karamatić i o tome kako se osjeća u Hrvatskoj danas kada se ruše spomenici podignuti u znak sjećanja na njegove poginule drugove pale za slobodu. Čut će se zasigurno i što ovaj prekaljeni revolucionar misli o nespornoj činjenici da je danas njemačka javnost osjetljivija na njegovu žrtvu podnijetu u ratu nego li sama Hrvatska za koju su se on i njegovi drugovi partizani borili, za Hrvatsku koja im je okrenula leđa.

Ima li veće sramote od činjenice da se danas nad nepravdom srušenih partizanskih spomenika više zgražaju u Berlinu nego li u Zagrebu?

To mnogo govori i o današnjoj Republici Hrvatskoj.

tacno

5 comments

Skip to comment form

  1. Rušitelji partizanskih spomenika su produžena ruka rušitelja Hrvatske. Ustaška bratija je oduvijek rušila Hrvatsku tako što ju je ili davala Nijemcima ili lopurdama.

  2. ” Nije smrt strašna , ako se zna zašto se umire “….rekao je Stjepan Filipović neposredno prije smaknuća , a njegova fotografija s uzdignutim rukama simbolizira otpor fašizmu i kao takva bila je nekad izložena u sjedištu UN !

    Čak ni to priznanje medju stotinama priznanja partizanskoj, oslobodilačkoj vojsci nije bilo dovoljno da se sačuva spomenik , da ga ne “ubijaju” novi osloboditelji u ime velikohrvatstva i nepotrebnog sjećanja na oslobodilački rat .
    Veće sam u jednom od prethodnih tekstova spominjala vijest zgroženost slikom traktora sa sajlom objavljenu u vijestima tv kuća…
    Očekivana je bila reakcija odgovornih za “slobodu ” ( uvjetno ) ovog naroda , pogotovo onih, koji su preživjeli i još su živući poput ovog spomenutog 94-godišnjeg partizana , ali ne———nema izjave, isprike, bilo čega od državnog vrha, jer to je “samo” jedan od spominika prošlosti u OVIM granicama RH koje su branili oni, koji spomenike ruše, a ostvarili ONI , koji su se, poput Filipovića, upravo za njih izborili…Pa i smrću ostali “živi”.

    Sramotno i nevjerojatno iz teksta je , da se pojavi jedan gospodin Hrvat rodjen u Berlinu i da ova konstatacija novinara …..

    ” Tako će gradonačelnik Mihaljević uslijed svoje netrpeljivosti, uskogrudnosti i pomanjkanja hrabrosti da kaže muški i otvoreno što misli o rušenju spomenika sinu Opuzena i Neretve “…..

    objelodani – kako funkcionira NEovisna država Hrvatska i tko je na čelnim mjestima , kako Hrvatska uopće funkcionira medju Europskim državama koje se zgražaju nad fašizmom dok naši čelnici ostaju indiferentni , sramotno nacionalistički ustrojeni stideći se svoje antifašističke baštine.

  3. Bravo lavinija. Istinu si rekla i kroz terminologiju. Ono je bila NEzavisna, da danas imam NEovisnu. Isti kurac, drugo pakovanje.

  4. ZNA SE tko je inspirator rušilaštva i mržnje.

  5. @du auch………..ali, ne samo ZNA SE , zna se, naravno!

    @Ante Ante…….ono “NE” na početku trebala bi biti razlika, a ne istost!

Odgovori