Oluja nije barjak ubojice na tvrđavi

U igri je novi prijepor između predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića. Nakon što se nisu mogli složiti oko toga je li aktualni Dan državnosti stranački, HDZ-ov praznik ili datum od kojeg, ako zaboravimo ono ”od stoljeća sedmog”, kakti imamo državu.

Nije me se ticalo jer ja sam državu imala i dok je nosila prefiks socijalistička ispred Republika Hrvatska. Bilo mi je samo bitno da za rata ostane unutar avnojevskih granica (svoja na svome), i da se ne širi prema tuđemu, prema prostoru na kojem žive veći Hrvati od Hrvata, ma šta veći – najveći, naravno ako se u međuvremenu ne presele u zemlju, koja po principu – HDZ jednako Hrvatska – važan stranački datum slavi kao Dan državnosti.

A selili su se i sele se sve u šesnaest i u Hrvatsku i u Fatherland, ali i drugdje po svijetu. Onda zamrznuti u vremenu od pred tridesetak godina uređuju zemlju u kojoj se nisu rodili i odgojili, ali svejedno znaju što je najbolje za nju kad je u pitanju državno ustrojstvo, politika, status vjerskih zajednica ili, pak, državni blagdani…

Oni su moćni, najveći i prirodno očekuju od ”malih” Hrvata da ih ako se baš i nisu inficirali hrvatstvom barem slušaju i uvažavaju u svemu.

I sad kako ne misliti na sve zločine koje je Ivan Korade počinio. U ratu i nakon njega. Kako kad premijer kao argument kontra Milanovićeva stava da proslavu obljetnica Oluje treba barem ponekad izmjestiti izvan Knina, raznježen spomene hrvatski barjak na tvrđavi Krešimirova grada, ne sjetiti se kome je državni vrh povjerio da ga podigne nakon oslobođenja

I slušaju ih, pa onda mi na javnome servisu gotovo svaki dan imamo poneku epizodu iz Domovinskog rata, nekakvo sjećanje, iskopavanje, polaganje vijenca, emisije o statusu nekadašnjih branitelja kojih iz godine u godinu ima sve više i više.

Ima toga i na komercijalnim kanalima. Ako nisu branitelji onda je dijaspora, raznorazni potomci političke i ekonomske emigracije. Naporno do neba.

Nedavno ulovim na nekom od tih kanala reprizu razgovora s prošlim studentskim kapelanom zagrebačkoga Sveučilišta, Damirom Stojićem. Kapelan je bio dugih 13 godina, a sad je župnik na Jarunu. Prisjeća se don Damir Stojić dolazaka iz rodne Kanade u Hercegovinu njegovh predaka i tvrdi kako u dućanu mješovitom robom ničeg nije bilo, tako da je on jadan mislio da se radi o prodavaonici polica.

Bila bi to možda duhovita doskočica, da su pomrli svi koji su sedamdesetih ili osamdesetih živjeli u Jugoslaviji. Ovako je to, kao i Kolindin jogurt, ordinarna laž kojom se indoktriniraju generacije rođene daleko, daleko kasnije od Stojića…

Za Stojiće i njemu slične, stranački datumi, političke figure HDZ-a (žive i mrtve), mjesta obilježavanja bitnih datuma, neupitni su, a svako propitivanje vjerojatno pomanjkanje hrvatstva i domoljublja. Navik’o čovjek na dogme.

Tako će biti i s Kninom. Kad predsjednik stranke veli da je to Knin, onda ima biti Knin i gotovo. Za njega je taj grad puno više, kaže nam, od prometnoga čvorišta i kasarne koje vidi Milanović. To je između ostaloga i ”hrvatski barjak na kninskoj tvrđavi”.

Uf, upravo taj barjak u mom sjećanju je najsporniji.

Nakon oslobođenja Knina zastavu je postavio Ivan Korade, a dan poslije podigao i poljubio Franjo Tuđman inauguriravši tako na ove prostore njegovanje tog jeftinog, provincijalnog domoljublja koje je svoje puno ostvarenje godinama iza njegove smrti imalo u Thompsonovim dernecima. Feštama na kojima su ljudi u crnome klicali ”Za dom spremni!” i nosili po sebi sporna znakovlja.

Što je bilo s barjaktarom, koji je po oslobođenju podigao zastavu, također svi znamo kao i to kakve su užase on i njegovi godinama priređivali mirnim stanovnicima Zagorja.

Ja se svake godine sjetim. Bude mi mučno i od ubojice barjaktara i od kičeraja – predsjedničkog cmakanja zastave dok se u pozadini smješka još jedan veliki, najveći Hrvat iz Hercegovine

Maltretirao ih je godinama po okončanju rata, a po sudovima – kao general i hadezeovac, kninski je barjaktar prolazio nekažnjeno ili tek s kakvom uvjetnom kaznom. Suđeno mu je i u Haagu. Svjedočili su pripadnici Puma iz redova Hrvatske vojske i tvrdili kako je Korade osobno naredio strijeljanja srpskih civila na području Mrkonjić Grada.

Nekadašnji monter centralnoga grijanja, koji se u ratu valjda okrutnošću prometnuo u ni manje ni više nego u generala, i u miru je, 2008. godine, pokazao zločinačko lice. U krvavome pohodu, načinio je pravi pokolj pobivši čak petero ljudi i više ga politika nije mogla štititi. Čitava država bila je tih dana u strahu dok je kninskoga barjaktara tražilo psima, pa i helikopterima čak 3.600 policajaca. Jednog od mladih specijalaca Korade je ubio prije no što je presudio sebi.

I sad kako ne misliti na sve zločine koje je Ivan Korade počinio. U ratu i nakon njega. Kako kad premijer kao argument kontra Milanovićeva stava da proslavu obljetnica Oluje treba barem ponekad izmjestiti izvan Knina, raznježen spomene hrvatski barjak na tvrđavi Krešimirova grada, ne sjetiti se kome je državni vrh povjerio da ga podigne nakon oslobođenja.

Ja se svake godine sjetim. Bude mi mučno i od ubojice barjaktara i od kičeraja – predsjedničkog cmakanja zastave dok se u pozadini smješka još jedan veliki, najveći Hrvat iz Hercegovine.

Nije popularno ovih dana braniti stavove predsjednika, jer on je kao grub, direktan, neciviliziran, istupa uličnim rječnikom. Neka, meni je ipak draže na obljetnicu Oluje prisjetiti se školovanog generala Petra Stipetića iza kojeg se ne vuku repovi, nego krvoločnog i nasilnoga montera centralnoga grijanja, kojemu je data čast podizanja zastave.

Možda je vrijeme za izmještanje u Glinu i drugdje, usprkos sjećanjima na velike i najveće, koji nam i nakon smrti kroje budućnost – ispražnjenu k’o police o kojima je lagao don Stojić.

autograf