Moja Komiža

Nakon Onoga rata nona i nono odselili su iz Komiže u Split i tako sam ostao bez djedovine. Imam tamo dalju rodbinu, ali ne i krov. Na komiškom groblju pod Musterom postoji čak i grob Borisa Dežulovića, kraj kojega se uvijek uslikam: to je, naravno, jedan moj barba, nisam ga zapravo ni poznavao, ali na jedan neobičan način važne su mi te dvije riječi na kamenoj ploči.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih svako ljeto, svaki godišnji odmor provodili smo kod očeve komiške rodbine. Sve otada, do dana današnjeg, osjećam Komižu svojom. Pamtim je iz tog vremena fotografski – mislim, baš fotografski, u crno-bijelim slikama – do posljednjeg detalja. Pamtim bačve i mriže na mulu, pamtim starce na partiji šaha u Domu, pamtim svaki kamen na plaži Kamenice. I djecu. Puno djece.

Pa ipak, i više od svega, pamtim mirise. Gotovo pedeset godina je prošlo, a oni davni mirisi još uvijek su na sigurnom, pohranjeni u ladicama moždane memorije. Zatvorim oči i na sićušnim trepetljikama živaca u epitelu nosa točno ih ćutim i danas. Tri vonja od kojih je u mom biću sagrađena Komiža, tri vonja od kojih sam i u Komiži sagrađen i ja.

Rogač, fabrika i tovar.

Zavodljivi miris zrelog, autohtonog komiškog tustog rogača u kasno ljeto, teški miris friškine iz tvornice sardina Neptun tamo iza mula, i slatkasti miris magareće balege: stotine, hiljade magarećih govana posijanih po komiškim kalama. Da, miris. Ne kažem, ima ljudi kojima magareće govno smrdi – ima ih i kojima teško vonja i rogač, a kamoli friškina – ali meni su to bili, i dan danas jesu, profumi. Mirisi djetinjstva, mirisi Komiže.

Komiža je rogač, fabrika i tovar.

Vratili su mi se tako davni mirisi Komiže dok sam čitao o peticiji Komižana za ukidanje odluke o komunalnom redu kojom je Gradsko vijeće nekidan zabranilo držanje domaćih životinja unutar građevinskih naselja na području Grada Komiže – ali i na poljoprivrednim zemljištima, pedeset metara od javne prometnice i stotinu pedeset metara od najbližeg stambenog, turističkog, ugostiteljskog ili sakralnog objekta – čime se zapravo i konačno dokida tradicionalni način života, te ubijaju brojna mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva, koje je moloh turizma, eto, zatekao preblizu nekom traditional mediterranean island sea food restaurantu, cesti ili crkvi.

Zašto bi dobri, stari komiški tovar smetao crkvi, najmanje je jasno: da se Isukarst ove nedjelje vrati na zemlju i da se starom cestom umjesto iz Betanije preko Maslinske gore uputi starom cestom iz Visa preko Podšpilja, pa na magarcu umjesto u Jeruzalem ujaše u Komižu, ne bi već u petak bio pribijen na križ zbog lažnog predstavljanja židovskim kraljem, već zbog kršenja Odluke o Izmjenama i dopunama Odluke o komunalnom redu, klasa 021-05/21-03/17, urbroj 2190/02-01-21-01. U ovom času, međutim, to je i najmanje važno. Da smeta samo popovima, bio bi to tek teološki problem. Sva tri mirisa moje Komiže, najzad, spadaju i u zajedničko pamćenje kršćanstva: i govna Isukarstova tovara na jeruzalemskim kaletama, i friškina od one ribe kojom je Isukarst na gori iznad Galilejskog jezera nahranio pet hiljada ljudi, i rogač kao „kruh svetog Ivana“, zahvaljujući kojemu je Krstitelj u pustinji preživio i doživio da Isukarsta uopće karsti.

Veći je, naravno, problem što dobri, stari magarci – ili još bolje, kad smo već kod kršćanske ikonografije, ovce i janjad – smetaju napretku. Turistima životinje smrde. „Razvijamo se, idemo naprijed, razvija se i turizam. Pa ne možemo se vratiti životu otprije sto godina!“, objašnjava onda gradonačelnica Komiže.

Što je, naravno, točno. Osim što je cijeli koncept turizma na dalmatinskim otocima zasnovan na imitaciji „života otprije sto godina“. „Mediteran kakav je nekad bio“. Turisti, raspitao sam se, ne dolaze u Komižu na operne premijere u Komuna Metropolitan ili u luxury shopping u Molo Bonda Luxury Mall, ne dolaze da se za Instagram snime podno veličanstvenog Comesa Towera ili kraj hacijende Kim Kardashian u uvali Pizdica, već u Komižu dolaze kao u vremensku kapsulu, da dožive tradiciju i osjete onaj, kako ste rekli gospođo, da: „život otprije sto godina“. Da se najedu pažljivo očišćenog fileta zubaca na posteljici od tzatzikija i kvinoje, onako kako su ga vazda jeli komiški ribari, i s bocama kisika fotografiraju kraj smrdljivog magarca na safariju negdje u nepreglednim savanama Podhumlja, na sigurnoj udaljenosti od stambenih, turističkih, ugostiteljskih ili sakralnih objekata.

Naravno da je sve laž. Turizam je ionako globalna megaindustrija laži. Lažno je sve što se na tom tržištu prodaje, sve što turisti pojedu ili kupe – svejedno je li na Kreti ili Sejšelima, u Barceloni ili Komiži – uzgojeno je ili proizvedeno u nekoj kineskoj Komiži, gdje će djeca sutra pamtiti miris riže i fabrike plastičnih komiških tovara. Mala obiteljska gospodarstva s tridesetak kokoši, gdjekojom ovcom, kozom ili magarcem ionako su u Komiži još samo zbog turista i authentic local delicatesa: davno je bilo kad su ljudi jeli samo ono što sami ulove ili uzgoje. Ni nesretni komiški tovar, konačno, nije više tu zato što treba nositi barila rogača ili usoljene srdele, nego zato da se turist kraj njega fotografira. Ili za sto eura kupi dec čudotvornog magarećeg mlijeka, u dizajnerskoj replici maštila u kakvom su se u tovarećem mliku kupale naše none.

Bez magarca ili kokoši, bez tog, kakvog takvog ili bilo kakvog obiteljskog gospodarstva – ili ribara, koji ribu još uvijek tvrdoglavo love u moru oko Biševa, umjesto u Lidlu – bez dakle posljednje labave veze s tradicionalnim životom kakvoga turizam prodaje, Komiža ne ostaje samo lišena ljudi, već i svoga smisla, pretvorena u vlastitu praznu dizajnersku repliku. Sve dok i takva ne nestane. Ne zbog toga što su turisti rijetko inteligentna bića koja se ne mogu zajebati: nitko se da zajebati kao turist, lakše je zajebati turista nego Hrvata. Kada, naime, cijeli svoj život – sve što imate – ostavite na volju i ćud ljudima koje iznenađuje što slika s Instagrama u stvarnom svijetu ima miris, pitanje je dana kad će vam se takav život naći gdje visi o ćudi ljudi kojima smeta i ono što ne možete izmaknuti stotinu pedeset metara daleko.

Što ako njihovim osjetljivim bazilarnim membranama počne smetati i miris rogača, nakon davno zatvorene fabrike i protjeranog tovara posljednji miris moje Komiže što se još otima ekonomskim strategijama i komunalnim odlukama? Dobro, i rogač se može izmjestiti: što, međutim, ako im počnu smetati, štajaznam, mirisi i zvukovi mora?

Naravno da pretjerujem. Pitanje je retoričko, a more – to ste valjda shvatili – metafora.

Ili nije?

Prije nekoliko godina bio sam u mojoj Komiži, i kako djedovine, rekoh, više nemam, bio sam tamo kao jebeni turist. Unajmio sam stoga prekrasni apartman u Moloj Bondi, nekadašnju ribarsku kućicu na samom žalu, toliko blizu mora da sam osjećao kao da spavam na brodskoj palubi. Imao sam pri tom nesvakidašnju sreću, jer ta je kućica rezervirana mjesecima unaprijed: neki njemački par, što je iz svog urbanog pakla naumio dva tjedna pobjeći u spokoj komiške tradicije, otkazao je, naime, apartman i bezglavo pobjegao nakon samo jedne besane noći, izluđen jednoličnim zvukom lijenog i sporog prevlačenja valova preko žala.

Imaju stari Komižani zgodnu izreku o mirisu i zvuku: „Di riba ne šmardi, muhe ne brice.“ Gdje riba ne smrdi, muhe ne zuje. Za one pak koji je tumače tako da se jednim udarcem mogu ubiti dvije muhe – dobro, zapravo muhu i ribu – imaju Komižani još jednu zgodnu: „Dorži tovara dokle kunj ne dujde.“ Drži magarca dok ne dođe konj.

Osim ukoliko Odlukom o izmjenama i dopunama Odluke o komunalnom redu, klasa 021-05/21-03/17, urbroj 2190/02-01-21-01, nije obuhvaćen i kunj.

Jasno, metaforički.

n1info

4 comments

Skip to comment form

  1. Poetska slika. Dežulović je pjesnik.

  2. ja sam zato da se drži tovar, oni koji sliči na Tominog tovara u pismi , jer konja i konjova ima kolko oš, ma pravi tvor nikad ne biži od svoga gazde , njanci ne podivlja kad mu je dosta, a triba mu malo jist i malo pit…
    Ima ona naša “čekaj tovare dok trava nareste pa moš i krepat “,pa ako taki ostavi velike brabonjke iza sebe —-neka, neka se jide svi koji dojdu ako se vonj pomiša sa smiljem , morem i lavandom………..

    Komiza je ionako raj na zemlji…….barenko za nas koji nismo štufi i ne brontulamo na svaku…

  3. lavinija, tvoj komentar je za guštat. Divota.

  4. a, fala ti @Diko ka pravome čoviku, pa jesi muško ili žensko, deboto nije važno…važno je da me razumiš ……

Odgovori