Mizerija hrvatskog parlamentarnog diskursa

Parlamentarni diskurs u Hrvatskoj spao je na najniže grane.

Aktualno prijepodne ili aktualni sat u Saboru pretvorio se u diskriminatorni diskurs Vlade i premijera Andreja Plenkovića koji na pitanja opozicije odgovara ironiziranjem, ”nipodaštavanjem” (namjerno rabim ovaj srpski termin, jer on istovremeno obuhvaća sljedeće radnje: postupanje s visine, obezvrjeđivanje, bagateliziranje), ridikulizacijom zastupnika koji postavlja pitanje, protupitanjima, osobnim vrijeđanjem itd.

Na njega se ugledao i predsjednik Sabora Gordan Jandroković, a i oni zastupnici iz redova HDZ-a koji priskaču u pomoć u ovom verbalnom ”nadgornjavanju” prema opozicijskim govornicima.

Sve to ukazuje da se, voljom vladajućih, hrvatski parlament doista pretvara u veliku brbljaonicu, i da Vlada uvodi verbalni teror da bi od sebe otklonila svaku odgovornost za propuste, krivu politiku ili uopće odsustvo svake politike.

Vidjeli smo to i na posljednjem aktualnom prijepodnevu, gdje se Plenković namjerno pravi uvrijeđenim i s tim izgovorom ”nipodaštava” opozicijske protivnike.

Tako, naravno, izbjegava meritum stvari: poznato je da je najbolji odgovor na pitanje na koje ne želite odgovoriti postavljanje protupitanja, ili skretanje s diskursa ad meritum na diskurs ad personam, ako ne već i na onaj diskurs koji se naziva ad baculum – ali se to ne odnosi na ”bakule” ili žohare (kako kažemo mi u Rijeci), već na batinu – poziciju sile s koje upitani odgovara.

To bi dobro trebao znati svaki pravnik, a ako se ne varam Plenković je baš završio pravo, a pravna retorika baš naučava vrste argumentacije koje sam ovdje gore nabrojio.

Svaki izvanjski promatrač može vidjeti, i zaključiti za sebe, o mizeriji političkog diskursa koju nameće ovakav način ponašanja najviših vladinih i parlamentarnih eksponenata u nas.

Parlamentarni diskurs u Hrvatskoj spao je na najniže grane: aktualno prijepodne ili aktualni sat u Saboru pretvorio se u diskriminatorni diskurs Vlade i premijera Andreja Plenkovića koji na pitanja opozicije odgovara ironiziranjem, obezvrjeđivanjem, bagateliziranjem i ridikulizacijom zastupnika koji postavljaju pitanje

A koji slijede, disciplinirano, i njihovi partijski drugari, u prepucavanjima kojima nastoje ugušiti i ušutkati opoziciju.

U jučerašnjem broju riječkog Novog lista Tihana Tomičić iznosi sve apsurde ovakve farse koja se vodi u Saboru, zahvaljujući baš segregaciji aktualnog prijepodneva u ovakvom formatu i ograničenjima.

Tomičić navodi zastupnike Peđu Grbina i Nina Raspudića koji su, sasvim konstruktivno, predložili da se ovakav aktualni sat – seansu pitanja i odgovora između opozicije i Vlade – učini što češćim, baš zato da ta konfrontacija bude sadržajnija i da se izbjegne eskiviranje odgovora koje prakticira premijer Plenković koji sve više tone ponašanjem u autoritativni politički diskurs, govor s pozicija vlasti i anihilacije svojih protivnika baš takvim ”nipodaštavanjem”.

Peđa Grbin i Nino Raspudić, s ove strane parlamentarne lepeze, obojica kao zastupnici oporbe, založili su se za češće održavanje aktualnog sata. Za razliku od Grbina, Raspudić je bio i konkretniji, jer je predložio da se aktualni sat u Saboru održava jednom mjesečno, za razliku od stanja kakvo je sada, kada se aktualni sat održava svega četiri puta godišnje.

I doista, kako to da se aktualni sat u Hrvatskoj drži tako rijetko? Kakva je praksa drugih demokratskih zemalja koje su, na primjer, članice Europske unije i čija bi praksa i demokratska tradicija trebali dati poticaj i novim članicama EU-a da ih slijede u onim demokratskim praksama, koje mogu unaprijediti demokraciju i interes građana za javnu stvar, za politiku?

Ne treba gledati daleko, dovoljno je zaviriti iza nekadašnje granice s našim susjedima, na primjer, s Italijom s kojom još dijelimo granicu na moru zahvaljujući proglašenim gospodarskim pojasevima, dok su kopnene granice, bar između zemalja Schengenskog sporazuma, prevladane i nestale.

Pet godina sam proveo kao hrvatski ambasador – na hrvatskom se kaže, neopravdano, ”veleposlanik”, jer bi u tom slučaju trebao negdje biti i ”poslanik”, ali se ta riječ izgubila iz uporabe, a nekadašnji ”poslanik” iz jugoslavenskog političkog žargona zamijenjen je sa ”zastupnikom” – u  Rimu, glavnom gradu talijanske republike.

Često sam se nalazio na galeriji talijanskog Parlamenta s drugim kolegama ambasadorima, koji bi kao i ja dolazili na takozvani question time, kako Talijani zovu svoj aktualni sat.

U Italiji je parlamentarnom procedurom utvrđeno da se taj question time održava ne jednom mjesečno, kako traži Raspudić, već čak jednom tjedno.

Svake srijede u 15 sati u Cameri, donjem domu, počinje njihov aktualni sat koji se, gle čuda, prenosi direktno streamingom i na Trećem programu državne televizije, a svakog četvrtka, s početkom istog sata, održava se aktualni sat u Senatu.

Sat vremena traje slijed pitanja i odgovora, uvijek usmeno. Ako ministri, koji uz premijera sudjeluju na tim seansama, ne znaju odgovor – tim gore po njih! Zato se ministri spremaju za tu konfrontaciju s opozicijom, i ne pada im ni na pamet da minoriziraju svoje sugovornike onako kako to čine Plenković ili Jandroković.

Vlada, bez obzira na korektnost ili nekorektnost pitanja, uvijek nastoji sačuvati svoj decorum – dostojanstvo profesije političara i ministri, kao i premijer, izbjegavaju svako ironiziranje ili jeftin humor kakvim se služi Plenković u pokušaju da ismije opoziciju.

Takav question time posljedica je razvoja westminsterskog modela demokracije, gdje pitanja obično postavljaju ”ministri u sjeni”, oni koji su u opoziciji zaduženi da prate pojedini resor i vrebaju svojeg ministra.

Question time posljedica je razvoja westminsterskog modela demokracije, gdje pitanja obično postavljaju ”ministri u sjeni”, oni koji su u opoziciji zaduženi da prate pojedini resor i vrebaju svojeg ministra. Dapače, u nekim zemljama mediji slobodno komentiraju i pitanja i odgovore vlade, direktno, uz prijenos iz parlamenta, što kod nas nije slučaj

Dapače, u nekim zemljama mediji slobodno komentiraju i pitanja i odgovore vlade, direktno, uz prijenos iz parlamenta. Takvo nešto se događa i u Švicarskoj, jednoj od najstarijih europskih demokracija.

Tamo se aktualni sat naziva ”sat pitanja”, a moralni kodeks parlamentaraca izričito zabranjuje vrijeđanje opozicije od strane vlade. U Kanadi pitanje se mogu postaviti za vrijeme zasjedanja Parlamenta, a ministri su dužni odmah odgovoriti ili obrazložiti zašto to ne mogu učiniti.

Uostalom, oni su za to i plaćeni, ne samo da kompetentno odgovaraju na pitanja opozicije, nego i da sačuvaju dignitet nositelja javnih funkcija.

I mnogi drugi parlamenti europskih zemalja primjenjuju takvu praksu, a naravno u Sjedinjenim Američkim Državama gdje je predsjednik SAD-a eksponent najviše izvršne vlasti, taj question time zamijenjen je redovnim konferencijama za medije, ali zato kongresnici i senatori mogu pitanja postavljati i za vrijeme redovne parlamentarne debate.

Na kraju, jedan kuriozitet: u Japanu je tek 1999. godine uveden takav question time, i svi su parlamentarci s nestrpljenjem očekivali početak dugo očekivanog rešetanja premijera, koji je tada bio Keizo Obuchi.

I doista, digao se jedan zastupnik opozicije, i postavio premijeru Obuchiju sljedeće pitanje: ”Premijeru, što ste jutros imali za doručak?”.

Naravno, prolomio se smijeh, jer u parlamentu treba otkloniti turobnu atmosferu kakvu stvara psihologija ratnog stanja. Kakvu upravo stvaraju naši političari, s Plenkovićem na čelu.

autograf

1 comment

  1. Sve su to simptomi lučajne države, kako je Hrvatsku nazvao her ober Milanović.

Odgovori