Komemoracija ili proslava, ”Oluja” traži ispit savjesti

Pokušavam se staviti u cipele patrijarha Porfirija kojem će se brojiti svaki zarez kada 5. kolovoza/augusta progovori u povodu parastosa žrtvama VRO ”Oluja”. Ja bih, da se nalazim u tim cipelama, to jest, sandalama, postupio blago, ali bez okolišanja.

Imam na umu istinu koju je više puta formulirao saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac da će tek dijalog dvaju naroda i države o najtežim temama biti pobjeda.

Iz prethodnih pomena žrtvama znamo da je i Porfirije u Zagrebu i drugdje izražavao suosjećanje zbog stradalih Hrvata u ratu od 1991. do 1995. godine.

Poštivati srpske žrtve, suosjećati s njihovim stradanjima, ne znači zanemarivati stradanja drugih. I obratno.

Milorad Pupovac i patrijarh, inače, slično govore i kažu da u žrtvama, a one, bilo srpske, bilo hrvatske, sve su to naše žrtve, barem ja to tako doživljavam, treba naći inspiraciju za izmirenje i priznavanje stradanja jednih i drugih kao prvi korak, potom poštivanje kao drugi korak.

”A onda, ako je moguće, ako imamo toliko snage, ako imamo toliko mudrosti nakon toliko stradanja koja smo imali uzajamno u 20. stoljeću, sad ih brojati nećemo: tko koliko na kojoj strani, ako je moguće da nađemo tu inspiraciju i potražimo put, to će biti najbolje jamstvo da se neće ponoviti”, kazao je 2017. Pupovac u Uzdolju južno od Knina za sedmoro mještana srpske nacionalnosti.

Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, imam brata nestalog u Domovinskome ratu i imam iskustvo plakanja nad leševima srpskih staraca. To svi već znate

Sve ja to dobro razumijem: i što znači kada ti zapale selo i kada ti netko pokosi sedam ili više sumještana. Zašto to znam? Jer su i mojima u onome, velikome ratu palili kuće i rezali grkljane. A znam o čemu govori Milorad Pupovac jer sam u ovome ratu vidio kako gore sela i kako leže mrtvi starci.

A znam i što je dijalog i što je praštanje.

Ponavljam: jako dobro shvaćam odakle dolazi ogorčenje, ali i ponos. To što nisam rođen u malome selu Dalmacije ne znači da ne mogu suosjećati kao rodbina i sunarodnjaci i ubijenih Srba, i ubijenih Hrvata. Uostalom, imam brata nestalog u Domovinskome ratu i imam iskustvo plakanja nad leševima srpskih staraca. To svi već znate.

Pojasnit ću moje gledanje na ”Oluju”. Problem obljetnice ”Oluje”, dakako, nije u tome što se ona morala dogoditi kao posljedica agresije protiv koje sam i ja koncem 1991. i početkom 1992. bio pripadnikom 4. brigade generala Ive Jelića.

Problem percipiranja ”Oluje”, a zatim i problem zbog kojeg nas prozivaju nacionalisti manje leži u vojnim i političkim prilikama iz 1991. (pa bi se mogla koja kazati o tome da ”nismo željeli” ili ”tražili rat”), a više u onomu što se dogodilo nakon sjednice održane 31. srpnja 1995. na Brijunima.

Tko god ima čisto srce i bistar um i čita/sluša sadržaj fonograma s te sjednice shvaća ono što su shvatili haški suci (Alphons Orie i kolege) koji su osudili Antu Gotovinu i Mladena Markača na 24 i 18 godina zatvora (neću danas ulaziti u meritum prvotne optužnice, ta, uostalom, napisao sam nekoliko puta da nisam bio spreman svjedočiti jer se s optužnicom nisam mogao složiti): da je Ante Gotovina rekao istinu kada se izjašnjavao o krivnji – ”Ja nisam taj čovjek koji je kriv…” (priznao je, naime, zločine).

Tko je čista srca, shvatio bi ono što je jasno sa sastanka na Brijunima: Franjo Tuđman i društvo su sve planirali i kako bi, nakon operacije, teren bio ”očišćen” od Srba što je više moguće.

Da su naredili paljenje kuća i sela te ubijanje staraca ja nikada nisam rekao, pa ne govorim ni sada.

Na Brijunima, ne samo to, Franjo Tuđman jasno kaže da mu operacija i odlazak Srba trebaju ne samo kako bi se riješio problem ”Sjevera” i ”Juga” (UN-ovi tadašnji sektori) već ”da krojimo hrvatske granice u Bosni i Hercegovini”. Tada, naime, Tuđman još fantazira s Gojkom Šuškom kako će izgledati BiH uoči tvrdih pregovora s Miloševićem, konačnih valjda.

Nakon dvadeset i šest godina, nažalost, ja i dalje moram ponavljati što sam vidio: ubojstva te namjerno paljenje i sustavno razaranje srpske imovine, što je hrvatska policija, da je željela i da je imala Tuđmanove i Jarnjakove zapovijedi, mogla spriječiti, ali nije jer je politika HDZ-a i hrvatske Vlade tada bila sublimirana u šovinističkim riječima Franje Tuđmana iskazanim u Kninu (”Vlak slobode”, 26. kolovoza 1995.). Glave, naime, su tada već trebale biti hladne: ”…da neslavno nestanu iz Knina i iz ovih krajeva kao da ih nikada nije ni bilo. (Pljesak.) … Kao što rekoh, nisu imali vremena da pokupe ni svoje prljave pare, devize niti gaće”. (Pljesak.)

Zašto se palilo i kralo? Zašto se ubijalo? Jer je poruka bila jasna: ne želimo vas ovdje nikada više!

O tome sam razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom; on je, naime, teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve. Moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući okrutna ubojstva i totalni barbarizam, i vlasti i građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren.

Od tada sam odlučio biti Hrvatom i kršćaninom na sasvim drugi način.

I to je ono što pokušavam ovdje godinama objasniti svima koji me žele shvatiti.

Zašto se palilo i kralo? Zašto se ubijalo? Jer je poruka bila jasna: ne želimo vas ovdje nikada više! O tome sam razgovarao s pokojnim šibenskim biskupom mons. fra Srećkom Badurinom; on je, naime, teško podnosio što i njegovi ”vjernici” kao termiti obilaze oslobođene krajeve. Moram kazati da sam tada, tih dana, gledajući okrutna ubojstva i totalni barbarizam, i vlasti i građana, požalio što sam i Hrvat i katolik, jer sam bio temeljito osramoćen, izdan i prevaren

Vlast koja je stavila svoj potpis na dokument kojim mi se priznaje staž u borbenom sektoru, a na temelju čega sam uvršten u Registar branitelja, mora moći razumjeti otprilike ono što govori bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović: da Hrvatska treba proslaviti ”Oluju” s ispruženom rukom prema Srbima.

Tako je nekako bilo lani, 2020. godine. I bilo je mnogima drago.

”Proslava ‘Oluje’ treba biti takva da možemo reći kako smo nakon pobjede u ratu pobijedili i u miru. Pod tim mislim da ‘Oluju’ treba slaviti kao važan dan naše povijesti, uz pruženu ruku i onima koji su bili na drugoj strani”, rekao je Josipović u više navrata.

Naime, da je ”Oluja” bila povijesni događaj i oslobođenje tijekom kojeg su stradali i mnogi sugrađani Srbi. ”Oluja mora slaviti mir, biti dan kada ćemo slaviti pobjedu i naše branitelje, ali i odati počast svim nevinim žrtvama”, pojasnio je bivši hrvatski predsjednik.

Dok nacionalisti ne prihvate potrebu da osim istine o paljenju hrvatskih sela i izgonu hrvatskih seljaka mora moći egzistirati činjenica o paljevini, recimo, jer to sam najprije vidio, svih srpskih kuća između Drniša i Knina, meni ne preostaje drugo nego da postanem eho žrtava.

Nema istinskog mira bez suočavanja s odgovornošću za počinjene zločine od strane onih koji su za njih odgovorni ili onih koji su tu odgovornost kao moralni imperativ spremni preuzeti na sebe, a ne može ga biti ni bez spremnosti na oprost od strane onih prema kojima je zločin počinjen ili onih koji su to na osnovi moralne zrelosti spremni na sebe preuzeti.

Da sam patrijarh Porfirije ja, naravno, ne bih održao čas historije, već bih preuzeo onaj dio moralne odgovornosti koji pripada onima koji su protjerali Hrvate u ime vlasti Mile Martića, onaj dio odgovornosti koji je teret zbog toga što je u protjerivanje i uništavanje imovine, Hrvate, tada obilježila muka zbog mnogih preostalih ubojstava koja su se događala pred nosom plavim kacigama.

S Kristovim i apostolskim porukama koje svake godine potrebujemo i zbog kojih vjerujem da će Porfirije ovaj tjedan znati kazati tih nekoliko važnih i ljekovitih rečenica podsjećam da mi teolozi i ljudi Biblije nismo ovdje da bismo procjenjivali političke rezultate i ishode rata niti da bismo utvrđivali tko je kriv za žrtve, nego da se pomolimo za njih, da budemo i majka i otac svakome kojem su majka i otac ubijeni, sin i kći svakome komu su i oni oteti u preranu smrt.

Svi, citiram Porfirija iz jednog parastosa u Zagrebu, ”pripadamo jedinstvenom ljudskom rodu, a opet i suviše često jedni na druge ustajemo, i to ne samo kada pripadamo drugim narodima i drugim verama”.

Mislim da je, kako bismo pripremili srce i um za ono što nam dolazi u susret, potrebno ovoga puta nešto iscrpnije citirati gospodina Porfirija: ”Na ovom mestu moleći se Bogu za sve koji su nevino postradali istovremeno se molimo da se zlo zaustavi i da ne idemo neprestano unazad tražeći krivce, da naše komemoracije i sećanja na stradanja ne budu vraćanje u prošlost koje traži uzročnike, nego da budu s jedne strane pomen i opomena da budemo istinski i pravi ljudi i da učinimo sve, ma koliko nas to koštalo, da se zlo ne ponovi i među nama i u odnosu na druge na ovim prostorima”.

Nastavit ću citatom: ”Nedavno sam rekao da je Hrvatska za nas legitimna i jedina pravna država u kojoj živimo; za mnoge je to otadžbina, za neke druge domovina. Nema druge mogućnosti nego da poštujući pravni poredak ove države činimo sve da možemo biti nazvani njenim dostojnim građanima. Ali istovremeno to znači da treba da uživamo sva prava u toj državi, da kad se zakidaju budemo sposobni da ukažemo na to zakidanje, ali istovremeno da se borimo, koliko je to u našoj moći, za prava drugih manjina u drugim državama, da imamo osećanja za njih, za njihove probleme, nedoumice…

Moleći se za braću i sestre naše koji su postradali u ‘Oluji’ i poslednjem ratu na ovim prostorima i drugde, moleći se i za sve druge nevine žrtve, nadilazimo svaku našu ograničenost i postajući u Hristu slobodni ljudi, možemo, ne samo reći, nego i istinski doživeti da je svaki čovek naš brat.”

Eto, ja bih rekao, dapače, ja sam uvjeren da su ove riječi evanđeoske i da su u dosluhu s porukom kardinala Franje Kuharića i hrvatskih biskupa od 1. svibnja 1995. (povodom 50. obljetnice završetka Drugog svjetskog rata). Ponovit ću ih:

Pokušavam se staviti u cipele patrijarha Porfirija kojem će se brojiti svaki zarez kada 5. kolovoza/augusta progovori u povodu parastosa žrtvama VRO ”Oluja”. Ja bih, da se nalazim u tim cipelama, to jest, sandalama, postupio blago, ali bez okolišanja

”Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati i Srbi, katolici i pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? A zatim: Kako okajati krivnju, kako zadobiti oprost Božji i ljudski, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini?”

Dakle, ponavljam se i ponavljat ću se, jer moramo naučiti da je najvažnije žaliti žrtve ”tuđe” zajednice, a tražiti, priznati krivnju u ”vlastitoj”.

Da, točno je, rat nije počeo u kolovozu 1995., ali su se tog kolovoza i kasnije događale stvari koje su kompromitirale ”Oluju” i ostavile da u zraku visi do sada nerazriješena dilema: je li ”Oluja” povedena samo da se Hrvatska oslobodi terora pobunjenih martićevaca ili da se usput Tuđman i njegova grupa silovatelja, konjokradica, ubojica i palikuća zauvijek riješe Srba?

O tome, čini se, mnogi Hrvati neće otvoreno govoriti, baš kao što mnogi Srbi neće shvatiti da se na prošlost ne može gledati tako da svatko ima svoju kronologiju i da svatko kreće od onog trenutka za koji on procijeni da je početak nečega.

Ja, jer sam tome svjedočio iz prve ruke i zato jer smatram da me Kuharićeve, a prije toga one riječi Ivana Pavla II. na zagrebačkom hipodromu u rujnu 1994., obvezuju, vodim računa o onome što se događalo i prije pobune i tijekom iste i nakon ”Oluje” – o tisućama spaljenih kuća, o stotinama ubijenih srpskih civila, o egzodusu koji i danas razara tkivo naše zemlje.

Ali kako sam 1991. nakon stradavanja mojeg brata u IV. brigadi ZNG-a bio dobrovoljac, a prije toga volonter Caritasa koji je bio potpuno posvećen izbjeglicama koje su dolazile na Kvarner protjerane od JNA i pobunjenih Srba, tražim da se, jer slično očekujem od hrvatskog društva, i cijelo srpsko društvo suoči s činjenicom da su u ljeto 1991. deseci tisuća Hrvata s Banije, iz Like, Korduna, dijelova Dalmacije protjerani iz svojih kuća. Da su ubijene stotine civila, Hrvata i da je obavljeno prekomjerno granatiranje brojnih hrvatskih gradova, Vukovara i Dubrovnika, Županje i Osijeka, Zadra i Zagreba…

Isticati jednu žrtvu, a potpuno ignorirati drugu pokazuje da se ne radi ni o kakvom suočavanju s prošlošću ni o želji da se na pogreškama prošlosti gradi bolja budućnost, nego se u prvom redu radi o običnom, prizemnom politikantstvu.

HDZ-ovci i Hrvati koji dan-danas uzdižu ratne zločince čine isto što i negatori agresije JNA na Hrvatsku, isto što i oni koji ne priznaju etničko čišćenje provedeno u Krajini za vladavine martićevaca, isto što i oni koji se rugaju žrtvama Škabrnje i Vukovara, a o Srebrenici da i ne govorimo.

Vojni biskup Jure Bogdan, nažalost, ni ove godine u svojoj poslanici ususret ”Oluji” nije priznao patnju drugih. Neće, poput kardinala Franje Kuharića ili biskupa Srećka Badurine, prvo počistiti pred vlastitim pragom. Neće hrliti onim drugima u susret. Valja fraze o istini i pravdi, o Crkvi kao majci.

Spusti se, brate, sa svog pobjedničkog tenka i klekni na grob Save Lavrnić (93), izmasakrirane u selu Komić u Udbini. Pokazat ću ti gdje leži, ja sam je sahranio.

I prestani više, ti biskupe i tvoji generali, govoriti da je ”Oluja” bila čista kao suza, da je ”izvršena uz maksimalno poštivanje ljudskih prava, međunarodnoga prava i običaja ratovanja”, jer to nije istina: pucalo se iz zrakoplova na kolone izbjeglica, ubijala se starčad u domovima (onaj krvavi pohod u školi u Dvoru na Uni, nadomak baze Danskog bataljuna, još traži korektnu istragu), palilo se sve odreda, a zatim su Tuđman, Šušak i Jarnjak promatrali kako ”naši” kreću u pohode.

Zar ne znaš, biskupe, da je Vrhovni sud RH utvrdio da je ATP Lučko izvršila pokolj u selu Grubori? Zašto, kad si već duhovnik toj i takvoj policiji, ne odeš u Lučko, zašto se ne raspitaš i ne porazgovaraš s ubojicama i s onima koji u sebi i međusobno ”čuvaju” te strašne tajne?!

Zašto ne pitaš Hrvatsku vojsku čiji su bili tenkovi i transporteri koji su nosili vojnike koji su sve pred sobom pobili i spalili u selu Komić kod Udbine?

Sve me ovo (ako se baš smatra da se ponavljam, onda ću se ponavljati do kraja i žestoko) poziva da vam postavim retorička i ne baš sasvim retorička pitanja: Imamo li pravo mrziti Srbe? Imamo li pravo na vrstu sjećanja koja izazivaju mržnju?

Ne, nemamo.

Kako se onda moramo ispravno ponašati i kako se valja sjećati?

Nasuprot onima koji kažu da se ne treba stalno vraćati u prošlost ja kažem da nam treba neka vrsta uskrsnuća prošlosti. I da je ”Oluja” generalni poziv na ispit savjesti. Nama je potrebno dovesti u pamćenje, što je moguće preciznije, ono što se dogodilo žrtvama, svim žrtvama, dakle, ne samo Hrvatima, već i Srbima i svima drugima.

Moramo prestati s praksom nijekanja odgovornosti. Moramo preuzeti teret moralne krivnje. Moramo činiti djela milosrđa. Moramo pokušati nadoknaditi patnju stradalnika. Moramo priznati žrtve. Moramo im namiriti štetu.

Imam na umu istinu koju je više puta formulirao saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac da će tek dijalog dvaju naroda i države o najtežim temama biti pobjeda. Iz prethodnih pomena žrtvama znamo da je i Porfirije u Zagrebu i drugdje izražavao suosjećanje zbog stradalih Hrvata u ratu od 1991. do 1995. godine

Na taj hitni zadatak smo mi, ljudi Balkana, Hrvati, Srbi i drugi pozvani jednim kategoričkim moralnim imperativom. Imperativom koji se neodoljivo pojavljuje u svakoj vjerničkoj savjesti svaki put kada usne izgovaraju molitvu ”Oče naš”. Zašto? Jer neće biti milosti ni kruha ako nismo spremni praštati i tražiti oprost.

Zar ne bi bila nedopustiva dvoličnost ponavljati ”Oče naš” dok se gaje osjećaji srdžbe i zavisti ili čak namjere nasilja i osvete? ”Oče naš” uistinu sadrži u srži određeni nacrt društva koje ne samo da isključuje svako nasilje nego se u svakom svom vidu izgrađuje prema načelima bratske solidarnosti.

Pitanje mira i ispravnog pamćenja je pitanje našeg biti i ne biti.

To su temelji zdravog društva, a meni bude sumnjivo kada bilo tko iz svijeta politike ili religije kani graditi bilo što, a da nije propitao na kojim i kakvim temeljima gradi.

Mir traži unutarnju osjetljivost i osjećaj za finese. Toga, hvala Bogu, u nas ima. Ali nedovoljno. Zato se ponavljam.

I ponavljat ću se.

Žrtve su zanimljive za vrijeme obljetnica, komemoracija, političkih govorancija i suđenja.

Ako postoji zamor od žrtava ratnih zločina onda je to toliko nepristojno da vas molim da učinimo obrat.

U ime morala i pravednosti.

Već sada, već ovaj tjedan, kod proslave i kod parastosa.

autograf

1 comment

  1. Žrtve su zanimljive za vrijeme obljetnica, komemoracija, političkih govorancija i suđenja.

    Točno !

Odgovori