Klupko relativizacije: Zašto nam nisu dobri naši antifašistički heroji?

Dan uoči Dana oslobođenja Zagreba plasirana je u medijima intrigantna vijest o jednom projektu učenika zagrebačke 10. gimnazije. Kroz određeni umjetnički rad, naime, oni sudjeluju u međunarodnom programu naziva „Priče o građanskoj odvažnosti“ kojim se obilježava 100. rođendan Sophie Scholl. Slavna njemačka studentica, pripadnica pokreta nenasilnog otpora nacizmu „Bijela ruža“, smaknuta je zbog raspačavanja letaka u Münchenu početkom 1943. godine. Imala je 22 godine. O njoj su napisane knjige, snimljeni filmovi, uglazbljene pjesme, organizirane izložbe.

Počast joj tako iskazuju i hrvatski gimnazijalci, što nas pak dovodi u kušnju da povjerujemo kako je riječ o sistematičnom pristupu naslijeđu antifašizma i antinacizma. Ipak, sam Dan oslobođenja Zagreba servira nam posve nasuprotnu spoznaju. Nalik onom spomeniku Holokaustu koji bi odskora trebao krasiti Glavni kolodvor u Zagrebu, a zapravo će služiti prikrivanju istinske prirode zločina na ovom području u Drugom svjetskom ratu, tako se nekako transformira i uspomena na Sophie Scholl. I neka odmah bude rečeno: nisu za to ni najmanje krivi zagrebački gimnazijalci, možda ni njihovi učitelji. Stvarno porijeklo revizionizma krije se – ili ponosno ističe – u krugovima od kudikamo veće i dalekosežnije političke moći.

Recimo, tamo gdje se pišu školsko-programske strategije, pa i tamo gdje se odlučuje o obilježavanju Dana oslobođenja i Dana pobjede nad fašizmom. Što se tiče evokacija, upada u oko da su i hrvatski predsjednik i premijer – zaneseni međusobnim koškanjem – pobrkali datume oglasivši Dan pobjede (9. maj) na Dan oslobođenja Zagreba (8. maj). Odnosno, baš i ne upada u oko, jer su tu cvebu propustili notirati valjda svi mediji. Obojica, da ponovimo, a dosljedno – makar nešto – zasebno.

Da nije tako, nego ikako drukčije, međutim, imalo bi se naše đake poučavati i primjerima bližim od onih iz Bavarske. Za početak, a nije sporno to što bi se vremenom svakako došlo do inozemnih slučajeva, tu je sam Zagreb. Ne bilo koji grad, ne jedan od mnogih koji su sudjelovali u organiziranom kontraudaru na Sile osovine i domaće izdajnike svih fela, nego onaj jedinstveni i neponovljivi Zagreb između 1941. i 1945. godine, usprkos kvislinškoj i zločinačkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, kao i malo ranije. Podsjetit ćemo na poneke činjenice o tome, dakle, usuprot državno-službenim i školskim pozicijama oko iste teme, e da bismo vidjeli i zašto su potonje tako bijedne kakve jesu.

Sestre Baković
Nitko nije držao predavanja o sestrama Baković (FOTO: Antifašistički vjesnik)

Zagreb je tih godina među ostalim bio, po nekim ključnim parametrima, najprogresivnije mjesto na planeti. Kad je u pitanju građanska odvažnost o kojoj danas učimo mlade, isticao se najvitalnijim i najutjecajnijim borbenim pokretom otpora između svih u cijelosti okupiranih gradova svijeta. Jer, u jedinoj posve okupiranoj zemlji koja će se na koncu osloboditi dominantno vlastitim snagama – Jugoslaviji – predstavljao je upravo neupitni centar političke i oružane urbane ilegale.

Zagreb je također bio jedini grad u toj istoj zemlji koji će po šumama i gorama imati svoj partizanski korpus, jedinicu veličinom između divizije i armije. A što se tiče dosega prije rata, treba reći da je bio glavni jugoslavenski tranzitni centar za dobrovoljce legendarnih interbrigada španjolskih republikanaca, i to u zemlji koja je dala proporcionalno najviše tih boraca protiv fašista generala Francisca Franca.

Ako smo bar donekle tim naznačili čudo koje su stvarali toliki Zagrepčani onog doba, vratimo se na ove danas. O krijesu i ovog proljeća zapaljenom ondje gdje su partizani prešli Savu 8. maja 1945. godine, nije izvještavao nitko; informacija će se u javnim glasilima provući tek naknadno. I nitko nije držao predavanja o Rajki (21) i Zdenki Baković (24) ili Rudolfu Kroflinu (25). Maturantima nije ponuđeno niti online-komemoriranje onih koji su u njihovoj životnoj dobi prije osam desetljeća ustali protiv nacizma i fašizma, ali i protiv hrvatske inačice tih užasa. Pa, sigurno u tome moramo potražiti odgovor na enigmu ove šutnje, i – još malo gore – čestih poricanja važnosti ovdašnjeg antifašizma. Osim što su inicijatori i predvodnici tadašnje antifašističke borbe ujedno bili, eto, komunisti.

Umjesto svega toga, imamo relativizaciju ustaškog pozdrava, imamo narativni paket-aranžman o „dva totalitarizma“, imamo art-projekt o Sophie Scholl. Toj djevojci i njezinu junačkom djelu ovdje nitko ne čini uslugu isticanjem mimo zatajenih tisuća domaćih borkinja i boraca, mladih i starih, iz grada i sa sela. Naprotiv, njezin se čin danas u Hrvatskoj indirektno kompromitira dovođenjem u tendenciozno nedorečen kontekst.

lupiga

1 comment

  1. ” Recimo, tamo gdje se pišu školsko-programske strategije, pa i tamo gdje se odlučuje o obilježavanju Dana oslobođenja i Dana pobjede nad fašizmom.”

    ******Nema čudjenja !

    Ruše se spomenici diljem Hrvatske odavno i nikome ne smete : ovo je “novo vrijeme ” za nove ljude, za budućnost bez prošlosti.,,…..Svi smo postali SADA ovo što jesmo i rodjeni i školovani i zaposleni i sretni !!!!

    Ministarstvo obrazovanja KROJI nastavne sadržaje unutar nastavnih predmeza : da malo pojednostavim – POVIJEST je uvijek Povijest u naslovu predmeta, ali sadržajno promijenjena…

    U mome gradu nestale su ulice moje mladosti a nosile su imena mladića i djevojaka , narodnih heroja ovoga podneblja .
    Mi smo narod koji se srami 8.maja ili svibnja, dana oslobodjenja Zagreba , nema više te ulice u Zagrebu, 9.svibnja Dana oslobodjenja EU od fašizma………..Sjetite se ako možete sreće Franje Tudjmana kad je u generalskoj uniformi prisustvovao europskom skupu i bio istaknut kao JEDINI ŽIVUĆI PREDSJEDNIK sudionik 2.svjet.rata !!!!

    A sad…….nema čudjenja : kotljamo se niže i niže podijeljeni na lijeve i desne kao nikada do sada

Odgovori