Ako ga javnost ne spriječi, ministar Josip Aladrović jamačno će dopustiti zvučnu državnu pljusku osobama s invaliditetom koje se iz petnih žila trse živjeti normalno i socijalno uključivo.

Sit gladnomu ne vjeruje, kaže mudar pûk, a ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović – stručno i politički preslabašan lik za golemi resor u koji je premijer Andrej Plenković bio drugomandatno nagurao vitalne djelatnosti što ih ne smatra prioritetnima u obnašanju svoje odgovornosti za dnevni život tzv. malih/običnih ljudi – jamačno će, ako ga javnost ne spriječi, dopustiti zvučnu pljusko tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene osobama s invaliditetom koje se iz petnih žila trse živjeti normalno i socijalno uključivo.  Među cca četiri milijuna još neiseljenih žitelja zapadnobalkanskog kiflića, oko 520.000 ih je s nekim invaliditetom, a dugoročna je već službena proklamacija kako „država osobito skrbi za osobe s invaliditetom te ih nastoji učinkovito, u skladu s njihovim mogućnostima, uključiti u normalan život i rad“, što je od velikoga osobnog značenja za te ljude, ali i za cijelu zajednicu. Dio invalidnih osoba, ovisno o stupnju invalidnosti i udovoljavanju kriterijima, prima novčane naknade za invalidska pomagala, lijekove, tuđu njegu, rehabilitaciju, asistenciju, povećane životne potrebe i ine troškove.

Te se invalidnine – mizerija do 1500 kuna mjesečno – revaloriziraju i invalidnosti komisijski preispituju, čak i u slučajevima kad je medicinski nemoguće ni minimalno poboljšanje stanja, kamoli potpuno izlječenje, pa socijalno-zdravstvena birokracija „socijalno osjetljive“ države beskrajno maltretira te ljude, povlači ih po čekaonicama i šalterima kojekakvih, je li, institucija i povjerenstava, trenira na njima neljudskost i predrasude, moć i licemjerje bez granica… Sada se, eto, tzv. stručna skupna od ministrova osobitog povjerenja sjetila pripremiti prijedlog novih zakonskih paragrafa o socijalnoj skrbi kojima se restriktivno bila okomila na cca 7000 osoba s invaliditetom koje primaju tu naknadu/pomoć i imaju tu ludu sreću da su zaposlene i primaju plaću. Za skraćeno ili puno radno vrijeme. Država je, dakle, nakanila sniziti invalidnine tim korisnicima za razliku između plaće od 4000 do 5500 kuna, odnosno ukinuti je za plaće više do 5500 kuna, što se ne bi odnosilo na vojne i invalide iz Domovinskog rata. Samo na civilne, sic transit. Oni su invalidi tzv. drugog, trećeg, petog… reda!?

Kojim to „stručnim“ lumenima socijalne struke može pasti na pamet, ako je uopće imaju – pa i resornomu ministru što  se usudi ostaviti tu socijalnu nepravdu na predloženom papiru novog zakona o socijalnoj skrbi – praviti ne samo razliku među ljudima, civilnim i vojnim/ratnim invalidima, nego i snižavati/ukidati ionako sramotno niske, crkavica-invalidnine tisućama ljudi koje država tjera raditi, a kad se ipak nekako zaposle, ne priznaje im invaliditet!? Socijalna politika „socijalno osjetljive Hrvatske“ za vola ubit’. Premijer Plenković, je li, itekako ima novca poreznih obveznika za ulupati Francuzima (!?) za 12 polovnih borbenih aviona, milijune za graditi neku „hrvatsku“ bogomolju u Betlehemu (Izrael), za plaćati debele novčane apanaže sve novim i novim (nakon četvrt stoljeća otkrivenim, sic transit) „hrvatskim braniteljima“ i „ratnim vojnim invalidima“, Katoličkoj crkvi, etc., ima obraza svako malo busati se u prsa pred tv-okom zbog „ekonomskih uspjeha“ svoje vlasti, „rasta financijskog rejtinga RH i BDP-a, turističke zarade izad svih očekivanja, punjenja prihodovne strane proračuna“, etc. – što građani pak ne osjećaju na poboljšanju svoga živiotnog standarda – a nema za socijalu, zdravstvo, školstvo, invalidima uzima od usta…

Je li HDZ-Plenkovićeva uprabvljačka politika na to spala da bogataški rasipa javni novac na milijun manje važnih, nevažnih i sasvim  bezveznih stvari, tetoši tri jedino povlaštene društvene kaste – političare, hrvatske branitelje i Katoličku crkvu – a maćeha je najnemoćnijima u društvu? Uključivo djecu i gro umirovljeničkog naroda. Nova TV je objavila neki dan reportažu o 33-godišnjem Antoniju Milanoviću koji od rođenja boluje od cerebralne paralize i 100-postotni je invalid. Zaposlen je u Gradskoj knjižnici u Zadru, visoko je obrazovan i prima 1500 kuna državne pomoći za razliku, recimo, od bivšeg šatoraškog 555-dnevnog vođe sa Savske 66 u Zagrebu Đure Glogoškog, također 100-postotnog ratnog vojnog invalida (za pola godine u ratu do ranjavanja gelerom granate u Osijeku). Milanoviću iz zadarske Gradske knjižnice će, ako javnost ne pritisne vladu na odstup od još jedne socijalne nepravde, visjeti o niti premijerove direktive saborskoj tzv. stabilnoj većini (HDZ-ovih 76-77 zastupničkih ruku) bijednih 1500 kuna invalidnina, a Đuri će Glogoškom – sjećamo se medijskih izvješća iz 2015. godine – ostati neupitnim 25.000 kuna svaki mjesec (s pozamašnom svoticom za  „tuđu“ pomoć vlastite supruge, sic transit). U međuvremenu braniteljske apanaže nisu padale, dapače.

Ima li Antonio Milanović, koji bez majčina pridržavanja ne može ni hodati, jednako kao Đuro Glogoški, koji sâm i kao 100-postotni ratni vojni invalid I. kategorije vozi automobil, jednako razloga kovati u zvijezde „jedinu nam i vječnu Hrvatsku“ (Franjo Tuđman)? Nema. Grebeš tu „socijalno osjetljivu“ državu i vlast koja je kadra bez srama i trunke grizodušja zinuti na Milanovićevu crkavicu, krajnje nedostatnih 1500 kuna, a žmiri na tolikih ne samo plus-minus „25.000 kuna“ već i milijune/milijarde kuna javnog novca što voljom neodgovornih na vlasti danomice nestaju u kojekakvim vrećema bez dna. Oni s boljim pamćenjem, kako se to znâ reći, sjetit će se, glede&unatoč, tragikomične opaske medijima jednoga tzv. malog/običnoga građanina: „Za 25.000 kuna mjesečno, sâm bih si kupio štilovku i odrezao obje noge!“ Tima i takvima u Bijednoj Našoj koji dijele ljude i po neljudskom kriteriju invalidnosti (ratni/vojni – civilni), je li, zadnja su rupa na svirali svih 7000 sugrađana, bliske rodbine, prijatelja, poznanika koji unatoč invaliditetu mogu jer se trse, znaju jer su školovani i žele biti korisnim članovima društvene zajednice.

Nije pitanje hoće li im vlast ili želi to omogućiti zato što je zapisano u Ustavu RH i zakonima kao norma za socijalno osjetljivu državu, već je pitanje zašto tu odgovornost humano ne operacionalizira na civilizaciji primjeren način. Zašto se segregacijski odnosi prema svakom četvrtom žitelju RH s invalidnošću? Bez obzira prima li novčanu pomoć ili ne.

Prijedlog o sniženju, odnosno ukidanju invalidske naknade zaposlenima s plaćom višom od 5500 kuna je s pravom je izazvao nemir ne samo među tih cca 7000 korisnika no i znatno šire u javnosti i političkoj oporbi. „Tim se prijedlogom zakona o socijalnoj skrbi zapravo poručuje osobama s invaliditetom da više ne napreduju, da se ne obrazuju, da se zatvore u kuću, da ne rade“, kazao je Antonio Milanović, koji bez majčine pomoći nije kadar sâm ni otići na posao niti se vratiti kući, a država ga sada kani valjda tretirati kao nekoga tko bez problema istrči maraton. „Većinu svoje invalidnine trošim na lijekove bez kojih ne mogu funkcionirati. Posve me ispunjavaju posao koji radim i novac što ga time zarađujem. To mi puno aznači za samopouzdanje, potiče me da se dolazujem i pokažem svima da se može mnogo postići i bez obzira na dijagnozu koju netko ima. U RH sam među rijetkim osobama koje sa 100-postotnom invalidnošću imaju stalan posao. Novi zakon ne obuhvaća vojne invalide, pa neka im njihovih primanja, ali tko kaže da se i mi civilni ne bismo borili u ratu da smo mogli?“ Takve nenormalne, neopravdane razlike ljudski bole…

Društvo koje je proklamiralo i ustavno se obavezalo na ravnopravnost svih svojih građana bez obzira na bilo kakve razlike, licemjerno to izvrće u dnevnoj praksi. Dijeli ljude na one tzv. prvog te drugog, trećeg, petog… reda. Civilni invalidi su valjda najniža kasta, a invaliditet je invaliditet, nije redniji ili manje vrijedan, ako je stečen već rođenjem, nekom nesrećom kasnije ili u Domovinskom ratu. Tim više, jer je sramotno koliko je lažnih ratnih vojnih invalida među već cca 510.000 registriranih već vlasnika HB iskaznica od kojih odokativna polovica nije zaslužila status hrvatskog branitelja koji pak – zato se i dan-danas, je li, četvrt stoljeća po okončanju  Domovinskog rata, više tisuća „zaboravnih“ grebe za priznanje „ratnog puta“ ili „invaliditeta“ (sic transit) – nisu zaslužili nevjerojatne povlastice što ih donosi taj status. „Oni su prolili krv za našu slobodu i položili živote na oltar Domovine“, pa svatko ima biti kuš kad na račun „nacionalnog junaka“ svaki mjesec sjedne plus-minus 25.000 kuna koje mora zaraditi onaj što „uživa krvavo stečenu hrvatsku slobodu“ (sic transit).

Ili, daj pisni štogod antiprotivno, „mrzitelju Hrvata i svega hrvatskog“, kad bivši 555-dnevni šatoraš sa Savske 66 u Zagrebu, vladin potpredsjednik i braniteljski ministar u liku i djelu Tome Medveda otpiše 1,6 milijuna kuna javnog novca koliko je imalo vratiti državi za stipendije i kamate 16-ero braniteljske/stradalničke djece te godine zbog neuspjeha u školovanju. A time se prikrilo od šire javnosti – odavno već nabrušene na ozakonjeno pravima bez mjere i razloga „braniteljsko parazitiranje“ na enormnim državnim povlasticama – otpis 300.000 kuna duga za povrat stipendije s kamatom sina razmetnoga jedne „vječne“ šefice udruge braniteljskih udovica. Opsjedala ona Medveda danima, pa opsjedala, a Tomo ne bȉ srca kamenoga…

Ta „sića“ od 300.000 kunića ionako nije iz njegova džepa, je li, pa što ne bi udovoljio drúgi… A svoji smo, ZNA SE. I sada bi neki invalidski prznica, je li, zamjérao i Tomi Medvedu i družbi mu za državnim kormilom, tako predanoj svekolikom boljitku Bijedne Naše i dokazano „socijalno osjetljivoj“, što je samo otpisom duga rečenom sinu razmetnom, jednim jedinim parafom uzeo nekom Antoniju Milanoviću točno 200 mjesečnih invalidnina po 1500 kuna ili prijeko potrebnu pomoć za punih 16 i pol godina. Pazi, 16 i pol godina! Koja smo mi to država i kakvi ju ljudi vode, ha! Kuš, civilni invalidi, niste važni!

Ne budi lijena, Nova TV je u svom središnjem Dnevniku, najgledanijem u toj medijskoj konkurenciji, pitala za mišljenje o sniženju/ukidanju državnih naknada/pomoći zaposlenim osobama s invaliditetom aktiviste iz udruga i državnih institucija što se bave invalidima te resornog ministarstva iz kojega je stigao samo šturi odgovor da je „zakon još u fazi donošenja“, da se „razgovara o sniženju invalidnina“, da se „osobi koja ima prihod veći od 4000 kuna priznaje razlika iznosa osobne invalidnine ovisno o visini prihoda na način da se iznos osobne invalidnine smanjuje za toliko koliko je prihod veći od 4000 kuna“. Sažeto: ništa. Nula bodova. Ako, dakle, invalidna osoba zarađuje mjesečno 5500 kuna, ostat će bez invalidnine, odnosno primat će ubuduće jednu kunu invalidnine uz plaću od 5499 kuna? Ili koju kunu invalidnine više na koju kunu nižu plaću? „Plenkovićeva država“, je li, koja svaki dan u svakom pogledu sve više napreduje – svojedobno reče Kusturičin Dino u jednoj drugoj prigodi – u ekonomskom, demokratskom i svakom inom smislu itekako će živnuti na invalidima uskraćenoj bagateli!? Sic transit.

„Invalidnine se ne bi smjelo dirati, to je prihod za osobnog asistenta, za nekakvu njegu, medicinu, za ono što treba osobi s invaliditetom bez obzira na posao“, tvrdi Željko Županović, predsjednik Udruge tjelesnih invalida Zadarske županije. Zamjenica pak pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Mira Pekeč-Knežević, objavila je Nova TV, drži da „bilo kakav prihod koji osoba ostvaruje ne bi trebao utjecati na ostvarivanje prava na osobnu invalidninu“. E sad, jedno su želje i nade, a sasvim nešto drugo to što će konačno predložiti Aladrovićevo ministarstvo vladi, pa ova proslijediti saborskoj tzv. stabilnoj većini koja ima jednu jedinu zadaću: ozakoniti Plenkovićevu volju. Mogu stručne strukture, udruge i politička oporba zajedno hodati na trepavicama, a invalidne osobe opet prosvjedovati iza onih metalnih ograda na Markovom trgu, neće postići baš ništa. Sjećamo se, je li, one Plenkovićeve bahatosti novinaru Mislavu Bagi: „Mogu, mogu što hoću, itekako mogu…“

Pa sad, može, uistinu može štogod poželi i hoće mu se, ali ipak ne može dokle želi i hoće. Ljudi nisu ovce kakvima ih političari drže između dvaju izbora, jer i biračke demencije, Alzheimeri i tako te zaboravljivosti imaju, je li, neke prirodne granice. A nisu sve drastičniji socijalni problemi u RH, ekscesi s tragičnim posljedica i rastući osjećaj nepravde, nepovjerenja u ključne državne institucije i vođe jedini Damoklov mač što vladajućima visi nad slasti i masti što ih obilno uživaju, a ovi ga usred mandata ne vide niti doživljavaju. Kaže mudar pûk da papir pamti što glava neće, pa jamačno pravobraniteljici za osobe s invaliditetom Anki Slonjšak – čiji Ured s petnaestak suradnika godišnje fasuje pet milijuna javnih kuna – neće biti problem na proljeće u izvješću o radu za 2021. godinu prepisati iste za prethodnu/e svakogodišnje birokratsko-frazerske puste jadikovke: „Došlo je do znatnog urušavanja ljudskih prava osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju. Svi nedostaci u sustavu na koje godinama ukazujemo (…) dodatno su otežali život osoba s invaliditetom i djece s teškoćama u razvoju, što je vidljivo prema pritužbama koje smo zaprimili od 2266 fizičkih i pravnih osoba u kojima smo postupili 4538 puta“.

Odnosno: „Iako smo u Izvješću o radu za 2019. godinu zaključili (s obzirom da mnoge zakonodavne promjene nisu provedene od 2018. Godine, a da su najavljene za 2019.), da je u 2020. godini ‘nužno potrebno donijeti krucijalne promjene zakonskih i podzakonskih propisa u najkraćem mogućem roku kako bi se oni uskladili s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, a ponajviše s primarnim interesom krajnjih korisnika’ te kako ‘očekujemo da se izmijene i donesu javne politike i novi propisi koji će odgovoriti na identificirane probleme osoba s invaliditetom, kao što je prvenstveno novi Zakon o socijalnoj skrbi, Zakon o osobnom asistentu, Zakon o inkluzivnom dodatku…’, Zakon o sustavnom financiranju udruga te implementacija Nacionalnog okvira za probir i dijagnostiku autizma i donošenje Nacionalnog plana za ranu intervenciju, u prethodnom razdoblju mnoge se radne skupine nisu sastajale kao niti razmatrale izmjene ili donošenje navedenog. Također, isto nije bilo niti u javnoj raspravi. Konačno, 2020. godina je bila najavljena kao godina u kojoj će se ozbiljno pristupiti onim reformskim rješenjima koja će osobe s invaliditetom staviti u prvi plan, a njihove indicidualne potrebe biti temeljno polazište za planiranje pravednog, rasionalnog i stabilnog koncepta zaštite njihovih prava“.

Kad ono, je li, ide vrijeme, ide rok – eto vraga skok na skok. Cca 7000 osoba s invaliditetom i dijagnozama od kojih i kruto ljudsko biće nešto zazebe oko srca mora da će ostati bez osobnih invalidnina ili pak osjetno skresanih u kobnoj prihodovnoj razlici između 4000 i 5500 kuna samo zato što su imali sreću obogatiti si život i ublažiti mučnu sudbinu radnim mjestom!? Nije pošteno, ali što uopće jest pošteno u trknutoj tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj u kojoj je 23 godine vladajuća ZNA SE opcija nedavno pravomoćno osuđena za pljačkanje vlastitog naroda. Jedina (i najveća) među cca 170 registriranih političkih stranaka. I bivši joj premijer guli debelu zatvorsku kaznu, a nebrojeni članovi/dužnosnici gotovo tjedno ulisičeni hodočaste istražnim sudcima i završavaju iza rešetaka u remetinečkim apartmanima za tzv. ljude nahvao (dum Marin). Od takvih iz te i takve političke kaste, kojoj su socijala i tuđa patnja samo zadnja rupa na svirali, nema kruha ni za mladog Zadranina iz Gradske knjižnice niti tisuće s jednako teškim ili nešto lakšim dijagnozama.

Jer,  „socijalno osjetljiva“ država koja se besramno ne ustručava uzimati 25 posto PDV od humanitarnih donacija (!?) za medicinske potrebe što ih je inače dužno platiti državno zdravstvo, a ne tzv. mali/obični ljudi, sada je grabežljivo zinula i na osobne invalidnine. I to samo na civilne, što je sramota na entu. Znaju u Banskim dvorima da im 100-postotni invalidi „u civilu“ neće rastegnuti grijanu prosvjednu šatru na Markovom trgu, ložiti cjepanice na pločniku, arlaukati Gustu maglu ni Ljubičicu bijelu i plavu… Da su samo i pomislili dirnuti u braniteljski kruh bez motike eda bi sve osobe s invaliditetom bile jednakopravne pred Bogom i zakonom, jer bi to bilo pravedno, savska bi 555-dnevna šatra iste stotinke sekunde bila izvučena iz navodno zabačenog kuta dvorišta vukovarskog muzeja i… I nema tu ništa novoga kad licemjerje, neodgovornost i deficit empatije političko kolo vode: uvijek je komotnije tuđim nježnikom gloginje mlatiti.

h-alter