Film kojim se Plenković laska

Kada premijer države, u ovom slučaju Andrej Plenković, narodu preporuči film, onda ga valja pogledati barem zato da se dokuče razlozi preporuke. Čini se da je Plenković preporučio Netflixovu uspješnicu “Ne gledaj gore” kako bi putem filma poručio da je on sve napravio što je u njegovoj moći kad je pandemija u pitanju, ali da ne može protiv mana suvremenog čovjeka.

Činjenica da je novi film američkog redatelja Adama McKaya pod naslovom “Ne gledaj gore” (Don’t look up, 2021) preporučio za gledanje ni manje ni više nego naš premijer Andrej Plenković izaziva u filmske publike u najmanju ruku nevjericu. Film je to, kao što sad već dobar dio čitateljstva ovog portala ali i šire zna, o tome kako političarska klasa neodgovorno reagira na ultimativnu ugrozu, na komet (metafora za klimatsku krizu) koji juri prema planetu i prijeti da će uništiti svijet kakav smo do tada poznavali. Riječ je, dakle, o antiestablišmentskoj filmskoj satiri s fatalnim ishodom koju preporuča jedan domaći krajnje sivi aparatčik koji nerijetko proizvodi slične političke učinke u stvarnosti.

Dobro, ne baš fatalne, ali svakako mlitave i traljave. S druge strane, Plenkovićev navodni politički antipod, predsjednik Zoran Milanović i nije baš toliko oduševljen filmom koji kritizira tzv. kulturu deniala (negiranja), što je opet razumljivo, jer Milanović svašta negira. Tko zna, možda različiti filmski ukusi u premijera i predsjednika proizlaze i iz toga što Milanović pripada plemenu sumnjičavaca u antikoronske mjere, a i inače uz antivakserski denijalizam aktualni nam je predsjednik bio nedavno na rubu da prijeđe granicu i druge česte poricateljske teme, one glede genocida u Srebrenici. O klimatskim promjena još se nije očitovao.

Pa kako onda to da jedan samoživi, neempatični, ne bog zna kako efikasni i po svemu posve prosječni političar, a Plenković se ni po čemu bitnome ne razlikuje od ovakvog opisa idealtipskog političara koji danas dominira u nas i vani, kako je dakle moguće da jedan takav lik preporuča film u kojem autori (McKay je, osim što je režiser još i koscenarist, skupa s Davidom Sirotom, urednikom bez portfelja na američkom ljevičarskom portalu Jacobin i kojeg filmski kritičari nazivaju “često netolerantnim ljevičarskim punditom”), upravo njegovu klasu ismijavaju kao cinične tipove, koji ipak nisu baš toliko bandoglavi i blesavi da sami sebe ne osiguraju izlaz u slučaju da se dogodi ono najgore. Tu možda leži slijepa pjega ovog filma, ali o tome na kraju. Najprije da utvrdimo činjenice.

Smak svijeta

Dvoje astronoma, stariji anksiozni profesor s tremorom noge, kojeg glumi Leonardo DiCaprio i koji je za tu ulogu utržio 30 milijuna dolara, te njegov proteže, studentica i doktorska kandidatkinja koju glumi Jennifer Lawrence i koja je za tu ulogu dobila nešto manje – 25 milijuna dolara, otkrivaju megakomet koji juri prema zemlji i stanovništvu ostaje nekih šest mjeseci da nešto poduzme po tom pitanju. Međutim, dvoje znanstvenika u svojim pokušajima da alarmiraju javnost u početku uopće ne uspijeva. Svijetom je zavladala opća desenzibilizacija, publika je posve utrnula i bez reakcije je na bilo kakve podražaje, ljudi se ne uspijevaju čak ni skandalizirati, ništa se više ne shvaća ozbiljno. Kad dvoje protagonista priopće predsjednici Sjedinjenih Država (igra je Meryl Streep), ona saslušanu znanstvenu ekspertizu zapravo iskoristi u političkoj kampanji za međuizbore (midterm) i smisli novi slogan – Ne gledaj gore!

Kad dvoje glavnih aktera nastupe u hiper gledanom televizijskom šou u kojem su teme najčešće obrađene na lascivan i ispoliran način, zabrinuti astronomi dožive svoj drugi fijasko, jer im voditeljski par pokušaj da dignu uzbunu jednostavno ismije. I kad se na kraju u sve još uplete big tech mogul (treći najbogatiji čovjek na svijetu ikad!), koji bi da iz kometne krize profitira (komet je, naime, pun minerala), bez obzira na žrtve, našim frustriranim junacima ne preostaje ništa drugo nego da se prepuste sudbini. Na početku je astronom bio lik od znanstvenog integriteta, da bi s vremenom popustio pred slavom i prepustio se konformizmu. Njegovu kolegicu pak javnost posve odbaci jer da je predirektna u svojim nastojanjima da upozori na opasnost.

Inače, anglo-američka kritika nije propustila u svojim, uglavnom, negativnim ocjenama filma, primijetiti da je dvoje znanstvenika koji su otkrili komet i koji pokušavaju prodrmati potpuno anesteziranu javnost, zapravo dvoje stonera-neurotika – kolegica mota đoksove, a kolega guta xanaxe i tako svatko na svoj način odgovara na stresne situacije. Tu kao da se zaboravlja na onaj stari antipsihijatrijski truizam o neuroticima kao moguće jedinim normalnima među nama, odnosno recentna kritika kao da bi socijalnu patologiju o kojoj film govori barem jednim dijelom htjela poništiti lošim navikama glavnih junaka.

Film bilježi neviđeno visoku gledanost, komentara je kao i kritika bezbroj, a jedan od razloga za sve to možda je i taj što je fikcionalnu situaciju iz filma relativno lako translatirati u gotovo svako od današnjih aktualnih društava. Ne treba bog zna koliko imaginacije pa da na mjesto trumpoidne američke predsjednice koja ignorira najavljenu apokalipsu zamislimo našeg arogantnog predsjednika koji, recimo, onu vodenu katastrofu u Gunji otprije nekoliko godina – tad je još bio na mjestu premijera – od poplave izluđenim Posavljacima mrtav-hladan prispodobljuje s puknućem cijevi u kuhinji svog stopedeset i nešto kvadratnog stana u centru Zagreba. Ili pak kad taj isti političar na početku virusne krize za istu nonšalantno ustvrdi da će “nestati onda kad se o njoj prestane govoriti”.

Milanović, Šprajc i Rimac

Jednako tako i fikcionalni voditeljski par i njihov koketni televizijski šou nije problem komparirati s istom takvom domaćom inačicom, i istim takvim domaćim kaćipernim i samozadovoljnim voditeljima, poput recimo onih iz Šprajcovog Direkta. Ekscentričnog multimijardera iz filma pak možemo usporediti s našom varijantom domaćeg bogatunčića iz Kerestinca u kojem dotični upravo gradi našu umanjenu verziju Silicijske doline i kani monetizirati svoju navodno vizionarsku ideju o električnim automobilima, dakako, obilno potpomognut društvenim sredstvima. Oba lika, i filmski Isherwell i realni Rimac, nisu samo puki biznismeni i poslovnjaci, o ne, oni su puno više od toga, oni su idealisti, oni su inovativni i inventivni, oni su vizionari. Također, zapošljavaju ljude. Tako Isherwell kani od raskomadanog kometa ne samo ekstrahirati vrijedne minerale, nego i “društveno odgovorno” kreirati “nova radna mjesta”.

Film “Don’t look up” ima dva epiloga koja se odvrte nakon odjavne špice. Unaprijed se ispričavamo na spoileru, ali, recimo, da se, kao što smo već konstatirali, može pretpostaviti da su ovaj Netflixov uradak u razdoblju od kranjskog do vlaškog Božića pogledali mnogi od čitalaca ovog portala, pa im sljedeće rečenice ne mogu više pokvariti užitak. Posebno je, dakle, zanimljiva ona druga i finalna sekvenca u kojoj se jedini preživjeli lik obraća pratiteljima na društvenim mrežama kratkim videom, iako na svijetu nakon kataklizme, može se lako pretpostaviti, nema više ni jednog živog čovjeka. Života kakav je bio poznat do tada, sa svim svojim faceboocima, spinovima, influencerima, političarima, elonima muskovima i antivakserima pomela je kometa i ostao je na kraju samo jedan čovjek. Završetak liči pomalo na distopijski crtić WALL-E. I tamo je opću pošast preživjela samo jedna vrsta – žohari. I ovaj se ljudski isprdak, inače u predkataklizmičko doba je obnašao funkciju šefa predsjedničinog kabineta, najprije uslika i onda gleda kako da nastavi dalje kao da se ništa posebnoga nije dogodilo.

McKayev film, mnogi su već ustvrdili, predstavlja svojevrsni prequel za brojne druge postapokaliptične filmove. Nakon katastrofe regeneracija svijeta obično slijedi, ali se odvija u manje ili više idiotiziranim varijantama. U već spomenutom WALL-E-ju preživjeli pripadnici ljudske vrste nalaze se na samoodrživoj svemirskoj stanici i plutaju ne samo u zvjezdanom beskraju nego i u beskrajnom konzumerizmu. U “Djeci čovječanstva” svijet izumire jer je ljudska reprodukcija zakazala uslijed ekološke katastrofe, a u filmu “Idiocracy” svijet nakon kataklizme nastanjuju doslovno slaboumni.

Refleksivna nemoć

Ona slijepa pjega koju smo spominjali na početku teksta odnosi se upravo na to da film preporuča jedan političar, koji je, istina, za cijepljenje i barem deklarativno vjeruje u znanstvene ekspertize – pa se tako, hvaleći McKayevu filmsku metaforu o ekološkoj katastrofi, šverca među pozitivce, dakle u ciljnu grupu ovog filma – ali je ipak i nadalje samo jedan obični manje ili više korumpirani političar. To onda može značiti da film djeluje pomalo relaksirajuće i uljuljkujuće na svoju fokus-grupu, po nas pro-vaksere, po one koji vjeruju u znanost, film kao da nas razrješuje grijeha ignorancije, ali ne i grijeha nedjelovanja.

“Ne gledaj gore” je indirektno i film o onom dijelu javnosti koje samo sebi pomalo laska (baš kao i kad Plenković laska samome sebi, svojem stožeru i svojim odlukama), jer su oni, eto, pametni i shvatili su, za razliku od ovih drugih (antivaksera, negatora klimatskih promjena, ravnozemljaša i sl.), o čemu je riječ. Prihvatimo li ovu tezu o adulaciji i dodvoravanju samima sebi, onda nas film na neki način razrješava daljnje aktivnosti po tom pitanju, pasivizira nas. Kritička refleksija postoji, filmska imaginacija u tome svakako pomaže, ali volja za daljnju praksu je krajnje upitna. To Mark Fisher naziva refleksivnom nemoći – stvari su loše, i to se zna, ali još se više zna da se malo što efikasnog u vezi toga može poduzeti.

Odgovori