Euro ex machina

U Hrvatskoj se uvođenje eura proglašava panacejom, a za to vrijeme ostatke naše industrije spašavaju investitori iz Češke koja zna zašto ga neće. K tome, zapljusnuo nas je val inflacije koji je izravna posljedica monetarne politike, odnosno tečaja i vezivanja uz euro

Premijer i guverner HNB-a zabavljaju se izgledom budućeg hrvatskog eura (foto Davorin Višnjić/PIXSELL)

Nešto je tu ipak čudno, ali ne to što baš Česi kupuju Đuru Đakovića iz Slavonskog Broda, poduzeće osnovano prije točno sto godina kao Prva jugoslavenska tvornica vagona. Konačno, Češka je zemlja teške industrije, koja je bila najrazvijenija u Europi još prije Drugog svjetskog rata. I Hitler je prvo osvajao Češku i proizvodne potencijale Škodinih tvornica, da bi pokrenuo rat. Čudno je nešto drugo. Čudno je što Češka nije članica eurozone, niti namjerava uvesti euro kao vlastiti novac. Dakle, u trenutku kad se kod nas uvođenje eura proglašava ogromnim dostignućem i panacejom za skoro sve ekonomske boljke, ostatke naše industrije spašavaju investitori iz zemlje koja od eura okreće nos kao od pokvarenog sira. Iz toga ne treba odmah izvlačiti neke dalekosežne zaključke. Ovaj se autor ne ubraja u euroskeptike, iako je uvijek žestoko bio protiv prejakog tečaja kune, po kojem će se sada provesti zamjena. Zapravo, nije riječ ni o euru ni o tečaju, već o sposobnosti da se sagledaju vlastiti interesi i da se ne očekuje da ih netko drugi brani. Česi znaju zašto neće euro. Hrvati ne znaju zašto ga hoće. Točnije, sva su objašnjenja najčešće obični stereotipi, bez veze s okrutnim životnim činjenicama. U prvom redu, s onom starom narodnom mudrošću da ako i jesmo braća, kese nam nisu sestre. Godine prolaze i vrijeme teče, ali čini se da nema lijeka toj hrvatskoj boljki. Toj neugasloj vjeri u neki europski deus ex machina koji će riješiti muka domaću, nerijetko kompradorsku političku kastu.

Tako je još prije dvadeset godina tadašnji guverner Hrvatske narodne banke, prof. dr. Marko Škreb, objašnjavao u intervjuu ovom autoru kako je dobro što se banke prodaju strancima. One će, naime, kod nas poslovati kao i u Europi, međusobno će si konkurirati, pa će kamate i drugi troškovi pasti na europsku razinu. Zvuči dobro? Nažalost, uskoro smo se suočili s istinom. Umjesto da si konkuriraju, banke su se kartelirale i odonda se ponašaju po pravilu uzmi sve što ti život pruža. Pa smo dobili Ponzijeve fondove umjesto oročene štednje, švicarce kao mjeru za otplatu kredita, naknade za svaki dobar dan i konačno prešutne umjesto dozvoljenih minusa.

Nakon toga se tvrdilo da će sve biti dobro čim uđemo u Europsku uniju. Tu su druga pravila igre, red i zakon, nepovredive uzance, ukratko Europa, a ne Balkan. Kao premijer, Ivo Sanader je čak svečano dizao europsku zastavu na Jelačićevom trgu, čim su otpočeli pregovori. I što se dogodilo kad smo konačno primljeni u taj ekskluzivni klub? Umjesto da napreduje, Hrvatska je i dalje tonula, da bi se uskoro našla pri samom dnu EU-a, ali domaći su političari odahnuli. Ispit je položen, nema više kontrole ni treme kao u vrijeme pristupanja, što je značilo da se opet može po starom. To je u prvom redu značilo ponovno valjanje u blatu korupcije. Je li EU reagirala na svu tu našu gospodu Kuščeviće? Jesu li sijevnule munje i gromovi iz Bruxellesa zbog stanja hrvatskog pravosuđa? Nije to posao Unije. I Sanader je dolijao samo zahvaljujući reakciji iz Njemačke, prevarene s Hypo bankom, a ne iz EU-a. O domaćim institucijama “koje rade svoj posao” bolje da i ne govorimo. Milan Bandić je na kraju, bez imalo srama i stida, legalizirao korupciju kao normalni modus operandi.

U međuvremenu i sama se Unija počela ubrzano balkanizirati i to u pravom smislu koji ta riječ ima u mnogim europskim jezicima. Ona, naime, ne označava pljuvanje na pod i divljačko guranje u tramvaju, već područje stalnih sukoba. Oni su počeli čim je financijska kriza stigla iz Amerike i uzdrmala europsku idilu. Istog su časa svi počeli brinuti vlastite, a ne europske brige, pa su se zaigrale igre sukobljenih interesa i igre moći. Pritom se pobjednik najčešće znao unaprijed, što je govorilo u odnosima uspostavljenim u Uniji. Nije Janis Varufakis imao ni najmanje šanse da obrani grčke interese. Očekivano, sve se na kraju posložilo, točnije obračunalo, po formuli Wolfganga Schäublea. I tako se Grcima propisivala oštra štednja i preporučivala prodaja otoka da bi imali otkud vraćati dugove, a umjesto grčke ekonomije prvo su spašavane njemačke banke. Slijedili su sukobi sjevera i juga, teorije o marljivim i lijenim narodima, o Europi s dvije brzine itd., a migrantska kriza i korona donijele su samo nove zaplete i granice opletene žilet-žicom. Sada se ponovno postavlja pitanje kuda ide Europa. Prema konfederaciji ili federaciji? Ili se, nasuprot tome, treba vratiti na zajedničko tržište nacionalnih država? Neki filozofi i sociolozi (Močnik, Buden…) upozoravaju da Europu čeka sudbina bivše Jugoslavije. Možda čak Bosne i Hercegovine. I sama je demokracija, kao temeljna europska vrijednost, dovedena u pitanje čim je trebalo braniti vlastite interese. Je li režim Viktora Orbana demokratski ili autokratski?

Kakve odgovore na sve to daje Hrvatska? Nikakve. Umjesto toga, zabavlja se kovanicama budućeg hrvatskog eura i prepucava sa Srbijom oko besmislenog pitanja čiji je Nikola Tesla. Istovremeno, Hrvatsku je zapljusnuo val inflacije koji je izravna posljedica monetarne politike, odnosno tečaja i vezivanja uz euro. Paradoksalno, inflaciju je pokrenuo onaj isti mehanizam kojim su se protiv nje borili HNB i sve vlade od siječnja godine 1994. Riječ je o tzv. sidru na koje su vezane cijene. To sidro bio je stabilan tečaj prejake kune. Zahvaljujući njemu svi su domaći proizvođači stalno izloženi žestokoj konkurenciji jeftinije uvozne robe, pa im poskupljenja ne mogu biti ni na kraj pameti. Ali kao što znamo, to ima i svoju cijenu. To je postupno smanjivanje i gašenje domaće proizvodnje, koja je postala preskupa za izvoz, ali i za domaće kupce. Tako inflacija u Hrvatskoj ima dva izvora. Sidro za cijene je popustilo, pa je europska i svjetska inflacija zapljusnula Hrvatsku. Isti mehanizam koji je prije kočio cijene sada ih ubrzava. I to čak i više nego u inozemstvu jer, kao što znamo, gdje nema brane, svatko pokušava uzeti što više. A brane nema jer je uništena vlastita proizvodnja. I to ne samo u prerađivačkoj industriji, već i u uzgoju krastavaca, rajčica i tikvica. Nije domaća ponuda nedostatna samo zbog nerodne godine i klimatskih promjena. Ona je bila premala i u najboljim godinama. Tome je pridonijela i rasprodaja lanaca supermarketa strancima. Ne treba se zavaravati. I Konzum je na najboljem putu da završi na isti način. To je drugi razlog zbog kojeg mnogi trgovci više ne znaju koliko bi tražili.

Uvozna inflacija će se vjerojatno smiriti prije domaće, barem na razinu koja odgovara Europi. U živoj ekonomiji jedan do dva posto rasta cijena je normalno i poželjno. To je znak da privreda uvodi nove proizvode i tehnološke postupke. Čista nula je, zapravo, deflacija. Ali što je sa sve slabijom ponudom domaće robe? Plavi će se Jadran i dalje talasati, a radnička klasa kupovati autobusne karte za Njemačku. I širenje šengenskog režima preko hrvatskih granica bit će za naše političare važno kao i uvođenje eura.

portalnovosti

3 comments

  1. Jako dobra analiza Milana Gavrovića. Spominjanje Đure Đakovića na početku teksta, kod Brođana izaziva i osjećaj tuge, ali i osjećaj izbavljenja. Ma neka bilo tko preuzme ponos jugoslavemske privrede, samo da radnici ne izlete na hrvatske ulice.

    1. Nije to više tako strašno… biti izbačen s posla zbog bilo čije nesposobnosti. Naime, radnici s hrvatskih ulica mogu otiči u njemačke i irske tvornice. Pitam se što bi radili podobni uhljebi kad bi se njih izbacilo? Kako bi oni do kruha došli?

  2. Kad ne bude onako kako Vujčić (NBH) sere za račun EU i stranih banaka, onda će nekog okriviti. Stoka sitnog zuba sve će prihvatiti. Nema straha za bandu.

Odgovori