Čoban tjera migrante

Koliko licemjerja u nama mora biti dok tražimo i izgovaramo bizarna opravdanja za neljudsko ponašanje dijela specijalne policije prema migrantima koji pokušavaju u tranzitu nelegalno ući u Hrvatsku i produžiti na Zapad u neku od željenih destinacija?

Dok se brutalnost ljudi u plavom i njihovih pretpostavljenih relativizira malim plaćama, opasnim situacijama u kojima se dnevno nalaze, teškim uvjetima rada na nepristupačnim terenima rijeka, šuma, planina – malo je ili gotovo ništa empatije za one koji se mjesecima ili godinama potucaju po planinskim vrletima. Rađaju i umiru po prljavim kampovima Turske, Grčke, Bugarske ili Bosne i Hercegovine, krajnje nesigurni u to hoće li oni i njihovi najmiliji ikada stići na željeni cilj. U ”obećane zemlje” koje ih ne žele.

Vrte se ovih dana po ekranima nacionalnih televizija raznorazne tridesetogodišnje obljetnice patnji hrvatskih građana koji su bježali sa zavežljajima i djecom u naručju ne samo u ratu manje izložene dijelove Hrvatske, već i na Zapad. Na one iste destinacije kojima i danas teže tamnoputi migranti iz manje sretnih dijelova svijeta.

Sjetimo se, ni kolone hrvatskih i bosanskohercegovačkih izbjeglica s najlon vrećicama, ljudi tužnih, izbezumljenih, blijedih od jednolične prehrane i dreždanja po podrumima razrušenih sela i gradova, nisu izgledali ništa reprezentativnije od Sirijaca, Afganistanaca, Pakistanaca… nad čijim se izgledom i ponašanjem zgražamo.

Dok se brutalnost ljudi u plavom i njihovih pretpostavljenih relativizira malim plaćama, opasnim situacijama u kojima se dnevno nalaze, teškim uvjetima rada na nepristupačnim terenima rijeka, šuma, planina – malo je ili gotovo ništa empatije za one koji se mjesecima ili godinama potucaju po planinskim vrletima

Kažete devastiraju vikendice na osami i planinarske domove, lože namještaj i ostavljaju nered iza sebe.

Ne opravdavam to, ali se isto tako sjećam uništenih hotela, kampova, neprepoznatljivih turističkih naselja nakon boravka velikih grupa naših izbjeglih – ali se ne sjećam da se itko tada usudio i pomisliti, a kamoli javno nazvati te jadne ljude, koji su prošli užas rata, okupacije, bijega – divljacima, kao što to, onako svisoka, činimo ovim današnjim izbjeglicama i migrantima iz za nas ”egzotičnih zemalja”.

Strah, patnja, glad koja te tjera da propješačiš na tisuće i tisuće kilometara do sigurnosti, ista je kod svih ljudi i može, ne kažem, na momente izroditi destruktivnošću bez obzira na to kojoj kulturi, naciji, religiji pripadali.

Dio građana Hrvatske i danas, trideset godina od rata, mahat će glavom i zgražat se nad premlaćivanjem i ponižavanjem zarobljenih hrvatskih branitelja po crnogorskim i srpskim logorima (bilo je i obrnutih situacija u Lori), ali kad to naša policija čini Afganistancima ili Pakistancima, onda je to valjda O.K.

Tako se primitivni HDZ-ov načelnik iz Velike Ludine, Dražen Pavlović, govoreći o sramotnom postupku hrvatskih specijalaca drznuo reći: ”Oni nisu tete u vrtiću… samo neka mlate. I ja sam nekad na paši krave tuk’o jer marva ide u kvar sve dok ne dobije!”

Ova gadljiva poredba čovjeka, koji ako sudimo po izgovorenom vodi mjesto za njega adekvatnog naziva, ne može se komentirati drugačije do
”Čoban” tjera migrante,
 lahoj lane, diri, diri dane…

U originalu čoban se na kraju grančicom obračuna s ovčicom koja neće preko rijeke lagano, a naši policajci palicom tjeraju u Unu, i to je ljudima poput Pavlovića ili bivše savjetnice predsjednice – Mirjane Hrge, koja poručuje da onaj koji misli da je ponašanje policajaca prema migrantima neprimjereno ”neka ih udomi!”, u redu. Ljubičasta leđa, ruke i butine maloljetnika njih ne bole.

Njima, ali mnogim drugim anonimnim komentatorima po društvenim mrežama ovo zadnje mlaćenje ljudi, među kojima je bilo navodno i djece, i onih koji su željeli azil u Hrvatskoj, baš je cool.

Policajac je tada novinarki Telegrama objasnio: ”Oni nama kažu: azil, a mi njima no azil!” No, azil… i svi osim migranata sretni: i Hrvatska, i licemjerna EU, i ministar, i premijer, i Hrga, i načelnici čobani

Cool je vjerojatno i to što je navodno na smetlište u blizini Donjeg Lapca policijski kombi u više navrata dovozio i palio osobne predmete nesretnika. Mobitele, SIM kartice, pa čak i dokumente ne bi li prikrio nezakonita postupanja s migrantima koje nađu na tlu Hrvatske.

Nije naravno slučaj što je u četvrtak emitiran u Potrazi RTL-a prvi takav s najduže granice, one s BIH. Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Selmo Cikatić kaže kako o tome prima dokumentirane izvještaje već duže vrijeme, točnije otkako je stupio na dužnost. Tvrdi kako je s njima upoznao i odgovorne u Hrvatskoj i da problem neovlaštenih pushbackova i zlostavljanja mora riješiti hrvatska država i EU.

Naši su donedavno u javnosti negirali sve optužbe. Kleli kako je sve u redu i kako granična policija postupa isključivo prema zakonu i međunarodnim konvencijama. Sad, kad su snimkom prokazani, govore o nekim otvorenim postupcima kojima se istražuju je li bilo neovlaštene uporabe sile.

No ministar Davor Božinović i dalje tvrdi kako policajci nemaju ni usmeni, a kamoli pismeni nalog za takvo nehumano postupanje prema migrantima… Najlakše je kazniti izvršitelje.

Telegram je svojevremeno objavio priču policajca koji je rekao da nalog za vraćanje migranata u BiH dobivaju od šefa smjene na privatni mobitel, kad nađu grupu migranata na tlu Hrvatske ili kad im građani dojave, onda se od njih traži da isključe vezu, koja stalno šalje GPS signal da se ne može pratiti kretanje policijskoga kombija i vrate ih u BiH.

Policajac je tada novinarki objasnio oni nama kažu: ”Azil, a mi njima no azil!”

No, azil… i svi osim migranata sretni: i Hrvatska, i licemjerna EU, i ministar, i premijer, i Hrga i načelnici čobani…

autograf

Odgovori