Prezreni u inozemstvu

Između 650.000 i 850.000 građana Europske unije obavlja sezonski rad u nekoj drugoj državi EU, pokazuje novo istraživanje koje je naručila Europska komisija. Motivi za ovu vrstu radnih migracija su nezaposlenost i niske plaće u zemljama porijekla te razlika u standardu između pojedinih članica EU – radnici najčešće dolaze iz Rumunjske, Bugarske, Poljske, Mađarske, Hrvatske, Srbije, BiH, Kosova, Slovačke i Ukrajine na rad u Austriju, Belgiju, Češku, Njemačku, Francusku, Italiju, Nizozemsku i Španjolsku (ali i radnici iz Španjolske odlaze na sezonski rad u vinogradima u Francusku). Po definiciji ti radnici obavljaju rad koji je ograničen na manje od godinu dana u kontinuitetu, a najčešće su zaposleni putem ugovora o radu na određeno sklopljenog izravno s poslodavcem ili s posredničkom agencijom za privremeno zapošljavanje. Puno je rjeđi slučaj da sezonski radnici sklapaju ugovor o radu s kompanijom u zemlji svog porijekla koja ih onda pošalje na sezonski rad u drugu članicu EU.

Sezonski radnici koji rade u drugim državama EU najbrojniji su u sektorima koje i inače obilježava visoka sezonalnost, poput sektora poljoprivrede i sektora pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane (rad u restoranima, kafićima, hotelima i slično). Sezonski rad u drugoj državi radnicima donosi niz problema: manjak informacija o vlastitim radničkim pravima, nedovoljnu pokrivenost radnika socijalnom zaštitom, lošu kvaliteta smještaja koji za radnike osigurava poslodavac ili posrednik, nisku plaću i teške uvjete rada.

Manjak informiranosti sezonskih radnika o vlastitim radničkim pravima posljedica je njihove geografske raspršenosti, što je posebno izraženo kod poljoprivrednih radnika. Informiranje radnika otežano je i jezičnom barijerom, ali i lošom kvalitetom i nedostupnošću informacija. Neinformiranost radnika o pravima koja im pripadaju samo djelomično može objasniti njihovu lošu pokrivenost socijalnom zaštitom, za koju je ipak glavni faktor maštovitost poslodavaca u načinima da izbjegnu troškove rada. Glavni način je da radnike uopće ne prijave: rad na crno posebno je izražen u Italiji i Španjolskoj, i generalno u poljoprivrednom sektoru. Prema istraživanjima Europske platforme za borbu protiv neprijavljenog rada, diljem EU 14% radnika u sektoru djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane radi na crno, a u sektoru poljoprivrede čak 32%. Sektor s najvišim udjelom rada na crno je sektor usluga u kućanstvu, gdje 52% radnika(najčešće radnica) radi na crno, bez ikakvih radničkih i socijalnih prava. Međutim, čak i kada su sezonski radnici zaposleni u skladu sa zakonom, događa se da su prijavljeni na broj radnih sati i za plaću koji ne odgovaraju stvarnosti. Tako poslodavci štede na doprinosima za socijalno osiguranje, a radnike zakidaju za njihova prava. Također, neki poslodavci zaobilaze obavezu plaćanja poreza i doprinosa, ali i minimalne plaće na način da osnivaju radničke zadruge koje onda sklapaju privremeni ugovor s poslodavcem ili agencijom. Prema istraživanju, ovaj oblik zaobilaženja pravila navodno je vrlo raširen u slučaju sezonskih radnika iz Rumunjske.

Sezonskim radnicima koji dolaze iz drugih država EU često se isplaćuje plaća koja je niža od zakonski propisane minimalne plaće u državi u kojoj rade. Rijetki radnici se zbog toga bune jer je plaća koju dobivaju i dalje puno viša od one koju bi zaradili u svojim zemljama. Načini na koje poslodavci zaobilaze isplaćivanje minimalne plaće propisane zakonom su neplaćanje prekovremenih sati, lažno samozapošljavanje radnika ili plaćanje prema učinku, pri čemu se određuje nedostižna kvota posla koje radnik mora obaviti da bi zaradio minimalnu plaću. Ovaj posljednji način posebno je raširen u poljoprivrednom sektoru. Još jedan učestali način za potplaćivanje radnika je i odbijanje cijene smještaja, prehrane i prijevoza od plaće, pri čemu se ne poštuju postojeći pravilnici, već se cijena tih stavki lažno povećava. Da bi stvar bila gora, taj smještaj koji poslodavcima služi kao lažno opravdanje za isplatu mizernih plaća često podrazumijeva manjak tuševa i WC-a, spavanje u šatorima, u kamionima ili na otvorenom, smještaj bez perilica za rublje, pa čak i bez tople vode i struje, previše ljudi smještenih zajedno u malom prostoru, itd. Uvjeti rada u sektorima u kojima rade sezonski radnici iz inozemstva iznimno su teški: na primjer, u poljoprivredi radi se vrlo intenzivno i prekovremeno (i do 15 sati dnevno), radnici su izloženi velikim vrućinama i otrovnim tvarima poput pesticida i štetnih kemikalija i gnojiva, a prekovremeni sati često im nisu adekvatno plaćeni. Iako opisani uvjeti obilježavaju rad u poljoprivredi općenito, u slučaju sezonaca iz drugih država zabilježeno je nepoštivanje Zakona EU o sigurnosti i zdravlju na radu. Prema izvorima koje su konzultirali autori istraživanja, to se češće događa u poljoprivrednom sektoru nego u uslužnom.

Pandemija korona virusa izvukla je ovu slabo istraženu temu na vidjelo, jer su mnogi radnici koji odlaze na sezonski rad u druge države EU ostali bez posla zbog zatvaranja granica, dok su oni koji su tada bili na sezonskom radu ostali zatočeni bez mogućnosti povratka u svoje države. Iznimno loši životni i radni uvjeti ovih radnika također su po prvi put snažnije javno odjeknuli u kontekstu opasnosti od širenja virusa. Autori istraživanja navode inicijative koje su države članice, EU i sindikati poduzeli da bi se zaštitila prava ovih radnika i poboljšao njihov položaj, poput kampanje “Rights for all seasons”.

bilten

2 comments

  1. Kapitalisti divljeg tipa računaju na strah ljudi kojima su potrebni posao i kruh.

  2. Pitam se, zar sezonski rad u mnogobrojnim turističkim destinacijama na Hrvatskoj obali Jadrana prije pojave pandemije corona virusa, nije bio iskorištavanje domaćih ljudi (snimljene su mnogobrojne reportaže na tu temu)?!Toga je bilo i biti će, jer ljudi nemaju posla i rade ono što im se ponudi, od zraka i vode se ne može preživjeti.

Odgovori