Par-nepar-dolar

Jugoslavija se nije zadužila da bi njeni građani živjeli slatkim životom, već da bi političari mogli ostvarivati svoje investicijske ambicije, vanjski dug nije bio enorman, ali nedostajale su devize za njegovu otplatu, a Milka Planinc, izabrana da sanira štetu, nije rezala potrošnju, već odliv deviza da bi ih uz otplate ostalo i za nužni uvoz

Za njenog mandata stanje je potpuno normalizirano – Milka Planinc (foto Stevan Kragujević/Muzej Jugoslavije)

Jugoslavenska je obavještajna služba, pred sam kraj Titovog života, dostavila partijskom vrhu tekst jednog predavanja, koje je negdje u Skandinaviji održao savjetnik za nacionalnu sigurnost tadašnjeg američkog predsjednika Jimmyja Cartera, Zbigniew Brzezinski. Obavještajcima je bilo zanimljivo što je on tom prilikom rekao da se komunistički režim u Jugoslaviji može srušiti tako da se kreditima potiče sklonost njegovog vodstva velikim i skupim investicijama. To što je gospodin Brzezinski rekao javno, kod nas je odmah postala velika tajna. Jedan član hrvatskog politbiroa, partijskog vrha od samo desetak ljudi, poslije je ispričao ovom autoru da su oni davali taj tekst jedan drugome, iz ruke u ruku, kako ga ne bi vidjele ni sekretarice. U Beogradu tajnu je probio Jure Bilić, koji je o tome progovorio na sjednici Centralnog komiteta. “Reagirao nije doslovno nitko. Svi su to prešutjeli, pa čak i novinari koji su izvještavali sa sjednice”, pričao je poslije Bilić. Lako je zaključiti zašto. Zato što su svi znali da se to odnosi na njih. Hrvatska partijska birokracija investirala je golemi novac u petrokemiju na Krku (70 posto svih investicija u republici), srpska u željezaru u Smederevu (u “srpski Ruhr na Dunavu”), makedonska u goleme rudnike i pogone za preradu bakra… Sve je to bilo financirano inozemnim kreditima. Jugoslavija kao cjelina nije ulagala ništa, jer je ta mogućnost ukinuta reformom iz godine 1965.

Kad je ubrzo potom Tito umro, nastupio je trenutak za drugu fazu Brzezinskijevog plana. Krediti su odjednom presušili, pa su gradilišta opustjela, a investitori se našli u čudu. Hrvatska je svoje investicije lakomisleno financirala čak i kratkoročnim kreditima, za koje je naivno vjerovala da ih uvijek može obnavljati. A onda su joj odjednom strani kreditori pokazali šipak. Istovremeno je trebalo vraćati već uzete i potrošene kredite. To ne bi bio problem da nije bila riječ o devizama. A Jugoslavija je svojim sustavom centralne distribucije stvarala stalnu, rekli bismo endemsku nestašicu deviza. Kad su plaćene dospjele rate, nije ostalo dovoljno deviza za uvoz sirovina i repromaterijala o kojima je ovisila redovna proizvodnja. Tržište je temeljito poremećeno, pa su počele redukcije struje i nestašice benzina, loživog ulja, kave, deterdženta, u jednom trenutku čak i mlijeka. Ovaj je stari novinar tada napisao da je politička birokracija u investicijskom zanosu popila djeci mlijeko.

Danas se uobičajilo da se o svemu iz prošlosti govori jednodimenzionalno, po principu crno-bijelo, s time da je crno trajalo sve do dolaska HDZ-a na vlast. Tako je, na primjer, ovih dana jedan visoki državni dužnosnik ustvrdio da naši poljoprivrednici nisu skloni zadrugarstvu jer su u komunizmu postojale zadruge po sovjetskom uzoru. (U jednoj radijskoj emisiji, nažalost, ovaj mu autor nije zapamtio ime.) Točno, ali su ukinute već ranih 1950-ih godina, nakon raskida sa Staljinom, dakle prije 70 godina. Tko to danas pamti? Ili, tvrdi se da je Jugoslavija (Hrvatska) imala plansku privredu po sovjetskom uzoru, što je isto takva izmišljotina. Nitko nije propisivao poduzećima što će i koliko proizvoditi, kome će i pošto prodavati, ni od koga će kupovati. Svi su se morali snalaziti na tržištu. Planovi su bili samo indikativni, kao neka vrsta putokaza i znanstvenih analiza. To su radili republički, pa i savezni zavod za plan.

Poslije tri desetljeća sjećanja su vrlo varljiva, a mnogi političari, pa i novinski autori, danas se služe metodom crno-bijelo, znajući da tako ne mogu politički pogriješiti. Ili samo govore i pišu ono što su negdje čuli ili što im se čini logičnim. To je vjerojatno normalno i neizbježno. Od nekih se, međutim, ipak očekuje mnogo više. Jedan od njih je sjajni Jurica Pavičić, čovjek zbog čijih se tekstova kupuju novine. Ali sve se ipak nije dogodilo onako kako to on zamišlja i piše. U inače vrlo zanimljivom tekstu s naslovom “Prazne police i kraj kapitalizma” (Jutarnji list), on kaže da su se i kod nas svojevremeno ispraznile police, što je najavilo kraj socijalizma “…kad se nova savezna vlada premijerke, Splićanke, Milke Planinc, potkraj 1982. prvi put uhvatila ukoštac s enormnim vanjskim dugom. Taj se dug skupljao tijekom ‘bon-vivant’ 70-ih, a povjesničari su to često tumačili tezom da su svi htjeli ‘da Tito umre sretan’. Kad je umro, taj je dug bio prevelik za ignoriranje. Vlada se s njim uhvatila ukoštac tako što je pokušala sasjeći potrošnju i uvoz”.

Što u tome nije točno? Doslovno sve. Nestašice nisu počele poslije 1982., već prije, na čelu savezne vlade tada nije bila Milka Planinc, već Crnogorac Veselin Đuranović, sedamdesete nisu bile nikakvo bon-vivant razdoblje, a Jugoslavija se nije zadužila da bi njeni građani živjeli slatkim životom, već da bi političari mogli ostvarivati svoje investicijske ambicije, vanjski dug nije bio enorman (iznosio je pola sadašnjeg hrvatskog), ali nedostajale su devize za njegovu otplatu, Milka Planinc, izabrana u svibnju 1982. da sanira štetu, nije rezala potrošnju (što bi bilo ekonomski suludo), već odliv deviza da bi ih uz otplate ostalo i za nužni uvoz, a Tito sa svim tim nije imao blage veze. Do kraja života on je držao armiju i vanjsku politiku, pa je ni godinu dana prije smrti još smogao snage da putuje na samit nesvrstanih na Kubu.

Ni tadašnje nestašice, posebno teške u Hrvatskoj, nisu bile općejugoslavenski fenomen. U Sloveniji je bilo i kave i deterdženta i mlijeka, jer je slovenski udio u dugu bio mali. “Svi su tada govorili kako smo mi Slovenci pametni, a istina je da nas je spasila samo sreća”, pričao je ovom autoru u privatnom razgovoru tadašnji slovenski premijer, Andrej Marinc. “I mi smo, naime, planirali izgradnju velike rafinerije u Kopru, imali smo dogovoren već i inozemni kredit, ali smo malo zakasnili. To nas je spasilo jer je počela prva naftna kriza, pa je sve palo u vodu.” Ta je kriza, usput rečeno, i u Americi dovela do nestašice goriva, pa i praznih polica. Izgledalo je to kao sada u Velikoj Britaniji, iako je uzrok bio drugi.

Milka Planinc imala je veliku podršku Ante Markovića i Janeza Zemljariča, koji su istovremeno došli na čelo hrvatske i slovenske vlade. Trebalo je manje od godinu dana da se nestašice bitno ublaže. Marković je pribavio devize tako što je uspio izboriti ukidanje zabrane izvoza nafte, čime se navodno štitilo jugoslavensko tržište. Priča je zanimljiva jer nafta koju je on tada prodao uopće nije bila s hrvatskih polja. On je iskoristio hrvatski klirinški višak u trgovini sa SSSR-om da dobije rusku naftu. Ali ona koju je prodao na kraju je došla iz Libije. SSSR je, naime, imao potraživanja za izvoz u Libiju (vjerojatno oružja), a Libijci su to mogli platiti samo naftom, koja Rusima nije trebala. Tako su Rusi potraživanjima u Libiji pokrili dugovanja u Hrvatskoj, a Marković je došao do deviza prodajući najkvalitetniju i najskuplju naftu. A INA, preko koje je sve to išlo, masno je zaradila.

Ukratko, Milka Planinc nije ispraznila police, a za njenog mandata stanje je potpuno normalizirano. Ona je, međutim, istovremeno pokrenula proces otvaranja zemlje utjecajima svjetskog tržišta, što je posljedično jačalo izvoznu privredu. Zaustavila ju je birokratsko-politička struktura koja je osjetila da gubi vlast, posebno ona iz manje razvijenih republika. Partija joj se direktno umiješala u posao i ona je kao njen disciplinirani vojnik poslušala i izdržala do kraja mandata, umjesto da podnese ostavku. Naslijedio ju je Hrvat iz Bosne i Hercegovine, Branko Mikulić, tvrdolinijaš koji je vjerovao da se sve, pa i privreda, može voditi komandom i centralnom distribucijom. Slijedila je hiperinflacija, a bila je to i prečica u sovjetski model komunizma. Naravno, i jedan od bitnih uzroka tragičnog kraja socijalizma u Jugoslaviji, pa i nje same.

portalnovosti

1 comment

  1. Gavrović pripada mastodontima u pozitivnom smislu tog pojma. Jedan je od rijetkih giganata novinarstva koji još radi, potoji… uči istini.

Odgovori