Miljenko Jergović: Zdravko Mamić, zagrebački modri anđeo

Biva i da je junak slika i prilika zajednice. Takav junak nije primjer vrline, nego su u njemu izražene najupečatljivije osobine svijeta koji predstavlja i vremena u kojemu je nastao. To je junak kojeg je uzdigao i odgojio njegov narod, i on ga sad predstavlja pred svijetom kao najodličniji narodni sin. Zdravko Mamić junak je našeg doba. I nije to postao prije nekoliko dana, nakon presude Vrhovnog suda. On je to već dobrih dvadeset godina. Znate onu njegovu fotografiju na kojoj nešto po kavanskim stolovima slavi, i onda od velikog zora i sevdaha na sebi raskida Dinamovu majicu, pa svijetu i gradu obznanjuje raskoš svojih rutavih muških prsa? Tek nakon što je snimljena ta slika, nad kojom se licemjerno zgražavala kolektivna salonska svijest, Zdravko je s Kolindom Grabar Kitarović slavio rođendan. Bila je to velika kenedijevska priča, u kojoj je, kako i spada, ona bila hrvatska Marilyn Monroe, a on bio je hrvatski John Fitzgerald Kennedy. Svi drugi, cjelokupna jedna politička, društvena i kulturna elita, bili su publika čije je snove Zdravko Mamić činio stvarnim. Bili su fascinirani njegovom nabreklom novčarkom, njegovom muškom dlakavošću i spremnošću da u svakom trenutku učini ono za čime su žudjeli, ali sami to ne bi smjeli. Zdravko je iskoračio preko granice njihova straha i srama. A to što je odavno, pred očima četiri milijuna ljudi, i još koju desetinu milijuna susjeda po svim tim preimenovanim jugoslavijama, prešao i s onu stranu zakona, to ih zapravo nimalo nije briga. Ni onda, a ni danas. Zdravko Mamić junak je takvog doba i takve zajednice u kojoj je bavljenje kriminalom jedno od ljudskih prava. Ono, istina, nije zajamčeno svima, nego posvećenoj i blagoslovljenoj eliti. Junacima.

Nikad ga nisam sreo, ali vjerujem da je dobar čovjek. Prije nekoliko godina, sjećam se, vozio se po Zelenom valu, i neki je sirotan, u staroj rashrndanoj krntiji naletio na njega i njegovu limuzinu. Mamić je izašao iz auta, pa kad je vidio što se dogodilo, i što ga je to udarilo, čovjeku je kupio novi auto. Tako se ja te priče sjećam. Možda je i malo drukčije išla, ali je suštinski istinita. On se brine za tog famoznog malog čovjeka. I to ne čini kalkulirajući s njegovom odanošću, nego mu pomaže od srca. Brojni su kojima se Mamić našao u životu, i vazda je to činio s besprijekornom moralnošću, tako da mu ljevica ne vidi što radi desnica. Za razliku od tog sitnog fudbalerskog ološa, koji mu se motao oko nogu i skoro osvajao svjetska prvenstva, Zdravko Mamić nikad se nije hvalio sitnim donacijama, poklonima, pomoći sirotinji… Sve to je činio, jer je odista dobar čovjek.

Elitu je ucjenjivao. Svakog od njih pojedinačno. O, kako je samo ugodno, a na kraju i moralno ispravno – premda je protuzakonito – hrvatskom sucu i njegovoj ljubavnici plaćati skupe hotele negdje po arabijskom poluotoku! I kako je dobro visoko pozicioniranim hrvatskim sucima kupovati skupe cipele, onakve kakve nose samo negativci u mafijaškim filmovima, te Obama i Clinton! Napijao ih je i snimao po svojim dernecima, proslavama, dočecima i ispraćajima, a oni su mu, to je očigledno, premda možda ne i dokazivo, jeli iz ruke. Ono što, međutim, ovaj junak nije shvaćao, i što zapravo ne shvaća ni danas, jest da ucjenjujući previše njih ustvari nije ucijenio nikog. Zajednica će samo u trenutku zatvoriti oči i začepiti uši. Hrvatska će uglas reći da se to nije dogodilo. Suci će, isti ti ili neki drugi, presuditi da nema dokaza, da nema kaznenog djela, da se djelo ne odnosi na meritum… I ono što je očigledno za sve, neće više postojati. Jer postojati ne smije, čak i ako nam se čini da je postojalo. Zdravko je ovladao hrvatskom politikom, dragi je Bog hrvatskog nogometa. On upravlja većinom sportskih redakcija u hrvatskim medijima – pročitajte što tamo piše u vezi presude Vrhovnog suda, poslušajte što o tome govori televizijski reporter u prijenosu druge utakmice s Tottenhamom – on gospodari gotovo kompletnom scenom, i još pomaže sirotinju, ali dopušteno mu neće biti da kompromitira pravosuđe. Čak ni ako ga već jest očigledno kompromitirao, čak i ako svi koji imaju oči i uši vide što je na njegovim fotografijama, i čuju što ti ljudi mogu odgovoriti na njegove optužbe. Ali kompromitirajući njih, on bi u pitanje doveo postojanje zajednice, ovakve kakva jest, funkcioniranje svih njenih formalnih i neformalnih hijerarhija, doveo bi u pitanje Hrvatsku. To Mamiću neće biti dopušteno. Između istine i zajednice, odabrat ćemo zajednicu. A cipele hrvatskih sudaca, njihove ljubavnice, provode s pustinjskim eskort damama, derneke, proslave i tko zna što sve još, kao i stotine tisuća neoznačenih novčanica mita, prihvatit ćemo kao našu kolektivnu odgovornost. Nije nam prvi put, navikli smo.

Pri samom početku prvog “Kuma” postoji scena u kojoj don Vitu Corleoneu referiraju tko mu je sve od elite došao na kćerinu svadbu. Previše je ljudi, ne može ih on sve vidjeti. Pa mu kažu da su se zbog nedolaska ispričali neki suci. Tako je to u Coppolinom filmu. Don Vito samo kimne, naš mu ironični pogled pripiše nepostojeću Brandovu glumačku gestu, jer zapravo nitko nije očekivao da suci dođu. Zdravku Mamiću su, u nečemu što nije film, suci, međutim, spremno dolazili. Znali su da će se poveseliti, da će dobiti cipele, sat, kovertu s čestitkom. Ili će dobiti onu vrstu ugleda do koje im je, zapravo, najviše stalo. I to ne bilo koji suci, nego oni koji će Mamiću suditi u procesu njegova života. Pa ga na njegovo potpuno zaprepaštenje oglasiti krivim i osuditi. Zdravko ne može shvatiti kako je to moguće, i kako je moguće da njegove postupke sa zakonskim paragrafima sravnjuju takvi koji će učiniti nešto što bi bilo narativno neuvjerljivo, dramaturški nemoguće, čak i u Coppolinom “Kumu”. U biti, on ne shvaća u kakvoj zajednici živi i koga protiv sebe ima.

Kada mu se suprotstavio neki novinar, ili novinarka, on bi je otpustio. Da, nije Mamić bio ni glavni urednik, ni gazda, ali tko bi mu odbio uslugu? Gazio nas je, i mi smo mu pod petom hrskali kao žohari. (U ovoj rečenici preuzeo sam prvo lice množine, naprosto zato što pišem na jeziku kojim su pisali i oni koje je Mamić otpuštao.) Na sličan se način obračunavao i s političarskom sitneži, koja bi mu se iz nekih svojih velekatoličkih pobuda usprotivila. U uvredama koje je izgovarao bilo je neke više retoričke istine i preciznosti. Mamić je uvijek nastupao kao pojedinac, ali je govorio s autoriteta sustava. Iza njega stajali su svi sudovi, sve politike i sve Vlade. Protiv sebe imao je ljevičare, ali oni su prije djelovali uvrijeđeno jer on nije držao do njih. I imao je navijače Dinama, koji su ga na uličnim grafitima nazivali Ciganom i Srbinom… Stajao je sam naspram njih. U tom osamljivanju bilo je nečega odistinski junačnog i stripovski herojskog. A onda i nečega građanski hrabrog i ispravnog. Onog trenutka kada je na fasadama svoga grada postao Ciganin i Srbin, Zdravko Mamić u očima se ovoga promatrača i portretista prometnuo u apsolutnog pozitivca. Svatko, ali baš svatko, kome rulja skrivenih lica i identiteta po zidovima piše da je Ciganin i Srbin, a kućevlasnici i gradski redari to ne brišu, da se rulji ne bi zamjerili, u krajnjem je slučaju anđeo.

A onda je zagrebački modri anđeo, taj tvorac europskog Dinama, ali i cjelokupnog čuda hrvatske nogometne naive, otprhnuo preko granice, u Bosnu i Hercegovinu. Nema sumnje da je u svom bijegu morao imati pomoć policije, politike i svojih prijatelja sudaca. Tad je mnogima pao kamen sa srca. Premda iz Hercegovine on vlada Dinamom i hrvatskim nogometom, kao i svaki bjegunac, on je gubitnik. Eventualno još može postati martir, mučenik vjere, Juraj Križanić našega doba, ali i to teško, jer bi tad zajednica na sebe trebala preuzeti odgovornost za njegov progon. Ili bi se trebala okrenuti protiv političara i sudaca, koji su se tako hitro i tvorno odrekli svoga velikog pokrovitelja, kao i pogleda na njegove dlakave grudi. Premda je možda upravo tu, na dlakavim grudima, poprište njegova konačnog stradanja, polje Mamićeve nevolje: ovo je dominantno muški, heteronormativni svijet, u kojem nije uputno razgolićivati svoju dlakavost. Osim što se takva burna gesta muškim vladarima neće svidjeti, mogli bi je doživjeti kao izazov dominantnog mužjaka. A Zdravko Mamić, nevoljnik i mučenik, ona je najstradalnija varijanta balkanskoga dominantnog mužjaka. Njegova je slabost u njegovoj snazi. Morao se zaustaviti s ucjenama. Ovako mu ostaje samo nada da će nekog nažuljati njegove cipele. I to je jedini bol koji će izazvati njegovo stradanje.

Za ovog pisca, pak, objavljivanje fotografija osječkih sudaca u trenucima opuštanja prvorazredni je građanski čin, poziv na autorefleksiju i općenarodni sram. Hvala Zdravku Mamiću na tome.

jergović

1 comment

  1. Mamić je razguzio hrvatsko korumpirano krivosuđe. Na nivou morala. Ostalo bi trebala učiniti država.

Odgovori