«

»

kol. 02 2018

Miljenko Jergović: Što se sve dogodi kada se u njemačkom velikanu probudi turski patriot

Mesut Özil rodio se 15. listopada 1988. u Gelsenkirchenu. Na nekoliko mjesta, iz više različitih – naravno tradicionalno nepouzdanih – internetskih izvora može se zaključiti da se jedan Özilov pradjed još početkom dvadesetog stoljeća doselio iz Turske u Njemačku. Nije to neki naročito važan podatak, osim pri eventualnim literarizacijama, ali kako je Mesut nogometaš, plemenit vezni igrač, a ne pisac, tako je ono bitno izrečeno već u prvoj rečenici: rođeni je Nijemac, pa je sasvim prirodno i obično da je nastupao u svim uzrasnim selekcijama svoje zemlje, te je na kraju, s devedeset i dva nastupa i dvadeset i tri postignuta gola za njemačku seniorsku vrstu jedan od najboljih i najpamtljivijih nogometaša svoje generacije. Nastupio je u onoj, po svemu historijskoj, utakmici polufinala Svjetskog prvenstva 2014, odigranoj u Belo Horizonteu, kada je njegova ekipa pobijedila Brazil 7:1. Bila je to nogometno najmaštovitija, ali i kulturno-identitetski najšarenija Njemačka u povijesti. Te u svakom pogledu najmoćnija.

Četiri godine kasnije, u proljeće 2018, Özil je već bio igrač londonskog Arsenala, materijalno situiran, bogat čovjek, njemački iseljenik u Velikoj Britaniji. U posjet Londonu došao je Recep Tayyip Erdoğan, turski predsjednik, koji je u sklopu svoje predizborne kampanje udesio susret s Özilom i njegovim reprezentativnim kolegom iz Manchester Cityja Ilkayem Gündoğanom. Gündoğan, također rođeni Gelzenkirhenlija, Nijemac, uglednom se gostu potpisao na majici: “Mom predsjedniku, s poštovanjem!” Kasnije je, nakon što je fotografija sablaznula javnost, nogometaš izjavio da je to bila greška. Za razliku od njega, Özil nije ništa izjavljivao, nego je tiho ustrajavao u tome da je njegov postupak legitiman.

Turski predsjednik, kao i njegovi tadašnji ministri pravosuđa i vanjskih poslova Bekir Bozdag i Mevlüt Cavusoglu, godinu dana ranije Njemačku su učestalo nazivali fašističkom zemljom, a sam je Erdoğan današnjim Nijemcima, kao i njemačkim vlastima, pripisao odgovornosti i krivnje iz vremena Drugog svjetskog rata. Njemačku je i tih dana kada se susretao s dvojicom Nijemaca u Velikoj Britaniji nazivao terorističkom zemljom, te je činio i čini sve da višemilijunsku tursku zajednicu u toj zemlji antagonizira s većinskim stanovništvom.

U Turskoj već stotinjak godina ne postoji brojnija kršćanska zajednica, ali možemo zamišljati što bi se dogodilo s nekim Turčinom njemačkog podrijetla koji bi javno podržao i svojom predsjednicom nazivao njemačku kancelarku u isto vrijeme u kojem Özil i Gündoğan slave turskoga predsjednika kao svoga. No, naravno, Njemačka je, za razliku od Turske, barem na toj razini uzorno demokratska zemlja. Nijemcima je dopušteno sve, pa i to da podržavaju Erdoğana, ali pritom nisu pošteđeni javnih osporavanja. Özil i Gündoğan se, na kraju krajeva, nisu ogriješili o zakone svoje zemlje, niti ih pretjerano treba biti briga ako su uvrijedili svejedno čije domoljubne sentimente. Ne postoji previše razloga zbog kojih bi njih dvojica trebali biti solidarni s onim svojim sugrađanima i sunarodnicima koje vrijeđa ili živcira Erdoğanov verbalni protunjemački teror, ali zato postoje svi mogući razlozi zbog kojih bi čak i oni Nijemci kojima nije simpatična ograničena fudbalerska pamet Mesudova i Mevlütova trebali do kraja braniti njihovo građansko pravo na svaku vrstu građanskog erdoganučenja. To i uglavnom samo to Njemačku čini slobodnom zemljom, totalno drukčijom od, naprimjer, Turske.

Samo jedno je u postupku ove dvojice Nijemaca vrijedno svakog prijezira. Naime, dok su se Özil i Gündoğan smješkali pozirajući “svome” predsjedniku i dok su mu se potpisivali na dresove iz fan shopa, negdje na drugom kraju svijeta, u San Franciscu, Hakan Şükür, najbolji nogometaš kojeg je Turska ikad imala, živi kao politički izbjeglica i izdržava se sitnim ugostiteljstvom. Şükürov je grijeh što je na Twiteru kritizirao Erdoğana, te je ekspresno optužen da je “pripadnik oružane terorističke skupine”, te je izdan međunarodni nalog za njegovo uhićenje. Dvojica njemačkih nogometaša nemaju obavezu da se solidariziraju sa svakim bavarskim i pruskim Hansom kojem se ne sviđa turski predsjednik, ali su obavezni da se solidariziraju sa Şükürom. To bi čak i u njihovom fudbalerluku trebalo biti normalno. Osim, naravno, ukoliko ne vjeruju da je najveći turski igrač opasan naoružani terorist. Na kraju je, uvrijeđen reakcijama njemačke javnosti, Mesut Özil odlučio da više ne igra za njemačku reprezentaciju. Saopćenje koje je tim povodom izdao iziritiralo je čak i ministra vanjskih poslova Hieka Massa, koji je rekao: “Ne vjerujem da slučaj jednog multimilionera koji živi i radi u Engleskoj može nešto posvjedočiti o mogućnostima integracije u Njemačkoj.” Mass se, naime, referira na one koji u Özilovom ozloglašenju iznalaze krah integracijske politike turske zajednice unutar njemačkog društva. S jedne je strane u pravu – jer što bi jedan rođeni Nijemac, kome je, navodno, još pradjed postao Nijemcem, mogao imati s integracijom stranaca, pridošlica i imigranata u njemačko društvo – ali s druge strane upravo je Mesut Özil godinama, pa i čitavo desetljeće, korišten kao službeni maneken uspješne integracije. Bila je to krivotvorina u dobre i plemenite svrhe, koja se, eto, na kraju izokrenula.

Iza svake muške gluposti, u to su uvjerene široke narodne mase, pa onda takvo vjerovanje pronose i tabloidi, obavezno stoji po jedna žena. Tako se i Mesut Özil, fini pristojni Švabo, prije godinu-dvije spetljao s Turkinjom Amine Gülşe. Lijepa Amina bila je 2014. Miss Turske i navodno ga je sasvim omađijala, tako da je najednom postao puno veći Turčin nego što je nekad bio. Može biti i da jest tako, ljubav čovjeka učini onim što prethodno nije bio, ali zašto, zaboga, Erdoğan? Pa zato što su diktatori, i to svaki bez izuzetka, voljeni, obožavani ljudi. To ih, uostalom, i razlikuje od demokratskih političara. Ljubav koju oko sebe okuplja i za sebe veže turski predsjednik i svedržac neusporediva je s osjećajima koji se u Njemačkoj i diljem Europe vezuju za Angelu Merkel. Pri usporedbi s njim ona je kao neko siroče. Ljubav prema diktatorima vjerojatno je i najpouzdaniji simptom diktature.

Mesut Özil, dužni smo i to posvjedočiti, jedan je od onih sportaša i sportskih multimilionera koji daju novac za prave stvari. Tokom karijere činio je to vrlo diskretno, ne parazitirajući na humanitarnom marketingu, tako da se i za ovo saznalo na posredan način: nakon što je Njemačka 2014. trijumfirala na Svjetskom prvenstvu, Özil je donirao pola milijuna eura fondaciji koja prikuplja novac za rizične operacije djece u Brazilu. Dvije godine kasnije platio je montažne kuće za 80.000 sirijskih izbjeglica u Jordanu. Ništa on na taj način nije kupio ni kupovao, ali svi koji danas pišu o njemu, o kraju njegove reprezentativne karijere i o nizu okolnosti i proturječnosti koje su s njim povezane, moraju i ovo imati na umu.

Kao što, na žalost, valja imati na umu i to da Njemačka kao otvoreno, solidarno i multinacionalno društvo, na kojemu se temelji sva moć današnje njemačke države, nije samo i jedino to. Njemačka je i Beate Zschäpe​, neonacistička teroristkinja, nedavno osuđena na doživotnu robiju zbog deseterostrukog ubojstva, bombaških napada, pljački banaka… Beate je, duže od deset godina, kao vođa nacističkih terorista, ciljano ubijala Turke.

jergovic

 

 

Odgovori