«

»

tra. 11 2018

Miljenko Jergović: Nebeske škarice Cristiana Ronalda

U šezdeset i četvrtoj minuti četvrtfinala Lige prvaka, u utakmici koja se igrala između Juventusa i Reala, začuo se pljesak. Tog je trenutka, mislim, dobro bilo biti na stadionu u Torinu: sa svih straha prepunog stadiona razabirao se glas ljudskih dlanova, znak odobravanja ili divljenja, sasvim nesvojstven atmosferi nogometne utakmice. Takvo što ponekad se čuje u kazalištu, na javnom mjestu, u parku ili u parlamentu, ali i tamo je, uglavnom, neočekivano. Bez ovacija, bez skandiranja, bez jednodušnosti: jednostavno, pljesak desetina, stotina, a na kraju i tisuća međusobno neusklađenih ljudskih dlanova. Usklade li se, čarolije nestaje. Jedno je kada ljudi plješću svaki za sebe, a drugo kad plješću svi ko jedan.

Cristiano Ronaldo, a njemu se pljeskalo, u prvi je mah slavio postignuti gol. Trčao je s jedne na drugu stranu, malo prstom pokazivao grb na dresu, a malo i sebe, ali onda je i njega zaustavio taj pljesak. Kao da na čas nije znao što da učini, a zatim je izveo nešto što je podsjećalo na kazališni naklon. U vremenu pretjeranih gesti i hiperbola, kada više ništa nije tako jako da čovjeka odistinski uzbudi ili oduševi, u vremenu kada su sve prevelike riječi već izgovorene i potrošene, i kada ni smijeh, ni suze, ni zaprepaštenje ne govore ništa, u tom vremenu neusklađeni pljesak dva čovjeka, dvije tisuće ili dvadeset tisuća ljudi, kao i zbunjeni naklon i uzvratni pljesak onog jednog, djeluju kao čudo koje se opire opisu. I to malo, nikako veliko čudo. Vrijeme velikih čuda odavno je već prošlo.

Cristianu Ronaldu pljeskali su protivnički navijači. Oni to inače ne rade. Nogometno navijaštvo mala je škola antiparlamentarizma. Drugome se nikad ne priznaje da je u pravu ili da je bolji. Osim u ovakvim, zaista izuzetnim trenucima. Zašto su mu onda pljeskali? Zato što će dočekati i taj dan da Juventus pobijedi Real, i da Juventus prođe četvrtfinale Lige prvaka – neće to biti ove, ali bit će jedne od sljedećih godina – ali ono što je učinio Cristiano Ronaldo vjerojatno više nikada neće vidjeti na svom stadionu i u četvrtfinalu Lige prvaka. Takvo što ako se i dogodi, a događa se rijetko, bude to na manje važnim, prijateljskim, ligaškim i niželigaškim utakmicama.

U nogometu koji smo kao djeca gledali, od Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974, nisu bili važni samo golovi, bila je važna njihova ljepota. Ali ne može se s pouzdanjem reći što je to lijep gol: onaj što ga je iz slobodnog udarca od preko trideset i pet metara, malo ulijevo, Jurica Jerković zabio Crvenoj zvezdi, ili onaj, koji se emitirao na špici Sportskog pregleda, što ga je Drago Zebec vanjskim dijelom stopala zabio, čini mi se, Švedskoj? Ili je ljepši onaj sasvim obični gol, koji je pao u posljednjem trenutku utakmice? Istina, da bi takav gol bio lijep, naši ga moraju zabiti njihovima. Ako ga njihovi smjeste našima, tada je takav gol tragičan. Neobična je u nogometu ta razlika između ljepote i tragike. Cristiano Ronaldo postigao je gol koji se uzdiže iznad naših i njihovih. I baš mi je bilo drago što sam gledao tu utakmicu, što ju nisam propustio ili što u šezdeset i četvrtoj minuti nisam svratio u zahod. Taj gol je bio ispunjenje jedne od većih nogometnih čežnji: čežnje za savršeno izvedenim škaricama. Ta riječ, škarice, sedamdesetih godina učestala je u govoru nogometnih, radijskih i televizijskih reportera, a bogme i u svakonedjeljnoj praksi onodobnih napadača. I kako je to već znalo biti, riječ koja je potekla iz karakteristično hrvatskog vokabulara suvereno su preuzimali izvještači iz Niša, Kragujevca, Kruševca. Proći će godine, možda i cijelo desetljeće, prije nego što unutrašnjim sigurnosnim uhom osluhnu vlastite riječi, pa škarice zamijene makazicama. A makazice su, kako to već biva s iznuđenim riječima, bile krajnje neprikladne, rogobatne i u svakom pogledu pogrešne, već i zbog onog jednog sloga viška, ali ne samo zbog njega. Kada se riječi zamjenjuju prema izvanjezičnim nalozima, a ne prema govornoj logici, tada novoodabrana, politički ispravna riječ biva ružnija i rogobatnija od one koju je zamijenila. To pravilo skoro da nikad nije iznevjereno.

I koliko god da smo tih godina i desetljeća čeznuli za škaricama, na prste jedne ruke mogli bismo nabrojati golove škaricama koji su pred našim očima na takav način pali. Naravno, ne računamo one koje bismo viđali u naknadnim televizijskim izvještajima ili, mnogo kasnije, preko YouTubea. Da bi se stvarno vidio gol, mora se gledati utakmica, mora se vidjeti ono iz čega je gol proizišao. Mora se ugoditi vlastito raspoloženje. Ideja da je dovoljno vidjeti golove, dok je ostatak utakmice gubljenje vremena, kojom se povodio svijet što ga nogomet, zapravo, nije zanimao, ali su se pravili da ih zanima, proizlazi iz temeljnog nerazumijevanja onog užitka koji obuzima čovjeka dok sjeda pred televizor i zna što ga jedino zanima i na što mu se svodi život u sljedećih devedeset minuta. I onda u tom vremenu, nakon tolikih godina i desetljeća koje si, devedeset po devedeset minuta, trošio i potrošio, vidiš ono što je učinio Cristiano Ronaldo.

Načinom na koji su izvedene, nebeskom visinom skoka, kao i značajem utakmice koja je u Torinu odigrana, bile su to najljepše škarice u nogometnoj povijesti. Tako je i gotovo. To je povijest.

U vremenima kada se kratko pamti, kada je svako sjećanje na lošem glasu i kada politički diktatori, zajedno s tabloidima, svaku živu ljudsku uspomenu nastoje zamijeniti fantomskim sjećanjem, mitom i legendom, nogomet i općenito sport posljednje su utočište slobodne čovjekove memorije i nerevidirane povijesti. Jedina povijest kojoj se još može bezrezervno povjerovati povijest je svjetskih nogometnih prvenstava, povijest Kupa i Lige prvaka, povijest europskih nogometnih liga… U tu je povijest neki dan ušao gol Cristiana Ronalda. Lijep i savršen.

I ne samo da je lijep i savršen, nego u tom golu ima neke više pravde. Osim što ga je na takav način, na takvom mjestu i u tako važnoj utakmici kreirao jedini igrač na svijetu koji je to danas u stanju izvesti, taj gol je zabio netko tko, posve paradoksalno, nije omiljen na način na koji su omiljeni neki njegovi suvremenici. I ne pokušavajte sad reći kako Cristiano Ronaldo ni s tim golom ne može biti ravan Lionelu Messiju, jer nije o tome riječ, niti je važno tko je od njih dvojice bolji. Svako je nogometno vrijeme imalo svoga “najboljeg igrača svih vremena”, uvijek samo jednog, nikad dvojicu. Najprije je najveći bio Pele. Onda je, nekako baš u vrijeme Njemačke 1974, u najvećeg svih vremena promoviran Johan Cruyff, četiri godine kasnije već se rađalo čudo Diega Armanda Maradone, koji će se na svojim mitološkim vrhuncima zateći sredinom osamdesetih… Najveći svih vremena su, uz Cruyffov vječni izuzetak, vazda bivali Latinoamerikanci, Argentinci ili Brazilci. S vremenom je stvoren i stereotip – općeprihvaćeno krivo mišljenje zasnovano na nekoj prilično čvrstoj i istinitoj premisi – o inokosnim latinoameričkim čarobnjacima i europskim, uglavnom njemačkim, te talijanskim i nizozemskim, mašinama za mljevenje i drobljenje protivnika.

Latinoamerikanci su, od Pelea do Messija, bez obzira na sve, pa i na svoju nogometnu genijalnost, doživljavani kao bogomdani barbarogeniji, mitološke ličnosti, likovi iz bajki, čija se sva osobnost svodila na igru. Mimo igre kao da i nisu bili ljudi. Kada bi se, kao Maradona, oljudili, njihova bi zvijezda počela tamniti.

Cristiano Ronaldo veliki je, fizički iznimno moćni igrač, silnog talenta. Pravi geniji, poslovični najbolji nogometaši svih vremena, u pravilu su sitni, naizgled krhki ljudi. Nijedan od najvećih svih vremena, opet s izuzetkom Cruyffa, nije bio viši od metar i sedamdeset. A ni on nije bio neki gorostas, bio je tankovijast, djelovao nejako. Messi sa svojih 170 naspram Cristianu Ronaldu sa 187 djeluje kao šegrt Hlapić uz majstora Mrkonju. Takvi su glavni junaci legendi našeg, ali i ostalih vremena: David je uvijek simpatičan, za razliku od Golijata.

Cristianu Ronaldu zamjerala se bahatost, padanje po kaznenom prostoru, glumatanje. Messi je i glumatao, i bacao se po šesnaestercu, i bivao bahat, ali to nitko nikad nije primijetio. Cristiano Ronaldo je društveno angažiran, osjetljiv je na ljudske nevolje, na bolesnu djecu i sirotinju, ali mu to ništa ne pomaže. Još mu je manje od pomoći to što je inteligentan, rječit i pristojan u javnoj komunikaciji. Kao što Messiju nimalo ne odmaže to što o njegovom eventualnom angažmanu ne znamo ništa, to što se ne doima baš jako pametnim i brzim na riječima… I da, Messi je, meni se tako čini, veći od Cristiana Ronalda, ali nije to razlog što se njemu sve oprašta, a Ronaldu se prekoviše tovari.

Onaj pljesak u Torinu ga je, međutim, izuzeo od svake usporedbe. Kao i njegova reakcija na pljesak, ta teatralna snebljivost i sramežljivost balerine. To ću pamtiti. (Uzgred, a tko je meni najveći svih vremena? Tu sam krajnje subjektivan i lokalan: Zinadine Zidane. I još lokalnije: Robert Prosinečki. I najlokalnije: Blaž Slišković.)

jergovic

 

 

Odgovori