«

»

ožu. 14 2017

Metastaze maloumlja

Orepićevi organi (ne)reda opet su se u nedjelju osramotili na jadranskom derbiju.

Neki dan su se Orepićevi policajci pohvalili uhićenjem četvorice zagrebačkih huligana koji su nedavno u skupini desetak ekstremnih, navodno Bad Blue Boysa, provalili u prostorije navijača i simpatizera splitskog Hajduka na Trešnjevci, fizički se obračunali sa sudionicima proslave Bajdinih dana te porazbijali inventar. Policija je, međutim, kardinalno podbacila u svojoj temeljnoj dužnosti tjedan prije voajerskim odnosom prema izazivačkom, proustaškom postrojavanju A-HSP-ovih “crnaca” i porukama šovinističke mržnje s Trga bana Jelačića u metropoli. Orepićevi organi (ne)reda opet su se u nedjelju voajerskom navikom osramotili na jadranskom derbiju na Poljudu u Splitu, za susreta nogometaša Hajduk i Rijeka.

Pod egidom “Cijela Hrvatska je vidjela što se dogodilo” i bomba-naslovom “Gdje su bili redari? Gdje policija? Hajduku prijeti kazna kakvu ove sezone nismo vidjeli u HNL-u”, Sportske novosti su najvjerodostojnije u domaćem medijskom prostoru izvijestile o još jednoj metastazi sramote u društvu. Ta se sramota već dugo ne tiče samo nogometnih terena, nekontroliranih huliganskih ispada ili loše upravljačke infrastrukture u sportu (osobito u nogometu, rukometu i košarci) nego je i ozbiljan politički problem. Zoran simptom moralno-ideološkog posrnuća. Vladajuća se kasta demagoški izvlači od (ne)odgovornosti, nesposobna “isušiti močvaru”. Maloumlje se širi i metastazira društvenim tkivom u nevjerojatnim razmjerima.

Izvješće s lica mjesta opisuje dramatičan razvoj događaja na inače korektnoj utakmici dvaju ljutih jadranskih rivala, ali i upućuje na zabrinjavajući nemar, neodgovornost pojedinaca i službi zaduženih za organiziranje sportskih događaja visokog rizika.

“Za vijeme utakmice Hajduka i Rijeke na Poljudu, Torcida je na sjevernoj tribini razvila transparent ‘morem plovi jedna mala barka’ napisan na ćirilici (МОРЕМ ПЛОВИ ЈЕДНА МАЛА БАРКА, op. M.V.)”, izvijestio je reporter Sportskih novostiDražen Antolić. “Ruganje je to i provokacija Armadi koja je na veliki jadranski derbi stigla morem, točnije trajaktom nakon 12 sati vožnje. Komadić je to teksta jedne četničke pjesme zbog kojeg bi Hajduk mogao platiti visoku kaznu, kao i zbog sramotnih povika na račun Riječana – ‘Ubij Srbina’.” Prema popisu stanovništva iz 2011., u Rijeci živi 83 posto Hrvata, ali budalama koji se smatraju dijelom Torcide oni su Srbi i treba ih ubiti. Krivi su zato što ne navijaju za Hajduk, nego za Rijeku. Ni jedan od tih nazovi-Hrvata što “ubijaju Srbina” ne bi ni pred streljačkim strojem znao razložno objasniti po čemu je to Hrvat bolji/vredniji od Srbina.

“Nakon golemih sigurnosnih propusta, pri čemu je najšokantnije bilo gledati bijeg suca Marija Zebeca da spasi glavu pred gledateljem koji je utrčao na teren sa sjeverne tribine oboružan šipkom te je krenuo za arbitrom, a redara ni policije nigdje, Hajduk nema što drugo očekivati nego da će dobiti kaznu jednu utakmicu pred praznim tribinama. Još lani splitskom klubu je ispražnjen sjever, pa se Torcida na susretu s Interom preselila na jugoistok, a kako sve to kulminira i budući da je osim upada navijača Hajduka u teren bilo i drugih izgreda i kršenja propisa, disciplinski sudac Saša Pavličić-Bekić zapravo nema izbora”. O ratničkom raspoloženju dijela Torcide svjedoči i podatak da je na zapadnoj tribini poljudskog stadiona bocom iz gledališta pogođen predsjednik riječkog kluba Damir Mišković. Ružno. Odvratno.

Više nije važno što je policija – s ohoho zadrškom koja ne umanjuje dojam o njezinoj zabrinjavajućoj neučinkovitosti u kritičnim trenucima – pronašla huligana s metalnom šipkom, pa će zamaskirani “junačina” nakon 15 dana hlađenja glave iza istražnih rešetataka vjerojatno biti samo prekršajno sankcioniran. Domaći su suci pokazali humano lice i u znatno težim slučajevima, zar ne?

Poruka s Poljuda je poslana, a bitno je upravo to što neće biti ozbiljno shvaćena ni u Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) – iako je na ratnoj nozi s cijelom sportskom Dalmacijom, ne samo s Torcidom i Hajdukom – niti će ikakve pouke iz nje izvući i inače nekompetentna za ozbiljna sportska pitanja Janica Kostelić, glavna (sic) u vladi za taj resor. Najnovija sportska sramota politički, ideološki i svjetonazorski nastranog naboja pogotovo neće imati utjecaja na učinkovitu zauzetost predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović.

Ona je, sukladno HDZ-ovom javnom drukanju za ZNA SE dužnosnike što “na svoju ruku” upravljaju svim važnijim sportskim savezima u zemlji, polovicom lipnja 2016. na svom FB profilu nazvala Torcidu orjunašima, a potom se pred tv-kamerama ispravila: “To su teroristi”. I neoprostivo se zamjerila cijeloj Dalmaciji, jer očito nije imala pojma tko su bili – orjunaši. Sjetit ćemo se, tijekom utakmice Hrvatska-Češka na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj skupina je divljaka – ispostavilo se iz Dalmacije – ubacila baklje u teren i zamalo prekinula susret na štetu “vatrenih”. Incidenti te vrsti događali su se i prije, u RH i po svijetu, događali su se poslije EP-a 2016. i događat će se ubuduće. Je li to opravdan razlog da predsjednica RH dio mladeži svoje zemlje vrijeđa, nazivajući ih orjunašima, pardon teroristima? Ni slučajno.

Divljaštvo je metastaza maloumnosti i stanovitog protesta za što psihijatri i sociolozi imaju cijeli set dijagnoza i koliko-toliko (ne)učinkovitih terapija. Grabar-Kitarović nije pozvana u takvu ordinaciju određivati neodgovorne dijagnoze.

Nezrela, svađalačka, impotentna nacionalistička/šovinistička/ksenofobna politika i opće nezadozadovoljstvo stanjem u zemlji upaljač su na kojem radikali navijačkih skupina pale svoje bengalke i ubacuju ih u igrališta. U tom se ludilu organizirano provociraju prekidi utakmica, zapodijevaju huliganske makljaže, vrijeđaju i napadaju protivnički navijači i vodstva suparničkih momčadi, raspiruje neviđeno divljaštvo i kod kuće i na gostovanjima. U zemlji i inozemstvu. U nekim zemljama (npr. Bugarskoj) zabranjuju dolazak navijača “vatrenih” na svoje stadione ili ih, čim stignu, stavljaju pod najstrožu pasku specijalne policije kao “ozloglašene divljake koji prave nered”.

Nakon splitskog ekscesa, obranaškim se komentarom na svom FB profilu prvi oglasio Hajdukov povjerenik za sigurnost Kristian Petric, što su smjesta prenijeli svi važniji mediji: “Dobio sam ogroman poziv novinara u slučaju ulaska navijača s metalnom šipkom u teren, sigurno da kao čovjek to ne odobravam, ali isto tako sam se mnogo puta pitao zašto pravosuđe ne zatvara one koji su uništili nogomet i opljačkali ga do katastrofalnih razmjera.

Još jednom ovim putem šaljem poruku svim državnim organima: gospodo iz državne vlasti, HNS vode ljudi koji su optuženi za najveće kriminalne radnje, ljudi koji su potpisivali robovlasničke ugovore s djecom dovedenom iz Brazila i iz drugih država, po tko zna koliko puta smo upozoravali da će se desiti stvari koje nažalost sa sportom nemaju veze…

Isto tako po tko zna koji put se pitam zar danas niste na utakmici čuli povike ‘ubij tovara’, zar niste čuli povike i hukanje s tribina kada je Hajdukov igrač Hamza Barry postigao zgoditak? Na isti način osuđujem svaki povik koji sa sportom nema veze bez obzira s koje strane dolazio”.

Budući da je maloumlje uistinu metastaziralo, a sukobi na nogoloptačkoj razini, pa i političkoj u vezi s tim sportom, izmaknuli kontroli zdravog razuma, veliko je pitanje što se može očekivati na skorašnjoj utakmici “vatrenih” i Ukrajine. Pogotovo nakon što je premijer Andrej Plenković neki dan pozvao u Banske dvore šefa HNS-a Davora Šukera te policijskog ministra Vlahu Orepića (Most) na razgovor iza zatvorenih vrata. Šuker je kazao novinarima da nije bilo riječi o njegovoj smjeni ili “isušivanju močvare”, nego o utakmici Hrvatska-Ukrajina. Da je bilo govora samo o tome što kaže, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno ne bi toliko “poludjela” zbog susreta o koji joj nitko nije smatrao potrebnim najaviti. Jer, odnedavno ni Šuker “više ne uživa moje povjerenje”. A premijer je, po nekim insajderskim vijestima, mimo njezine volje, baš Šukeru i Mamiću bacio pojas za spašavanje?

Subotnje divljašto metalnom šipkom i kronična već provala međunacionalne mržnje s tribina na Poljudu valjda nemaju veze s pojačanim iskrenjem među dvama državnim brdima, ali svakako nije bez kolateralnih političkih konotacija i preventivnih simulacija represivnog postupanja u slučaju novih huliganskih ataka na nogometni obraz nacije. A je li nečastivi destruktivne “navijačke” svijesti uistinu naumio izbiti još kojih desetak tisuća švicaraca iz blagajne Šukerovom HNS-u ili čak prosvjedno izbaciti “vatrene” iz međunarodnih natjecanja – pa je Split bio tek generalna proba za taj crni scenarij – vidjet će se 24. ožujka kada se u kvalifikacijama za nogometni SP 2018. u Rusiji sastaju reprezentacije Hrvatske i Ukrajine.

Ako se tsunami komentara šovinističko-huliganskog ekscesa na Poljudu, koji su od subote popodne preplavili društvene mreže može uvjetno uzeti prosjekom/presjekom mainstreama politikom i ideologijom kontaminirane javnosti, tzv. stanje nacije je u vrlo jadnom stanju. Ako Hrvat želi uvrijediti Hrvata, mora mu kazati da je Srbin ili četnik, komunjara ili milanovićevski smrad. Drugo ne pali. Uzvratiti s ustaša, također ne pali, jer je to odavno već – kompliment, znak pripadnosti našem jatu, bjanko propusnica…

Mora biti teško bolesna zemlja u kojoj se mora dan i noć, na sav glas “cijeniti dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja” kako to profesorima povijesti propisuju Hrvatski generalski zbor i HTV-ova propovjednica Marija Miličević iz “Veterana mira”. I nema nikakve budućnosti zemlja u kojoj se smije drukčije misliti o državi, životu, humanizmu, slobodama i ljudskim pravima drukčije od dirigiranog pravovjerja što ga je Katolička crkva delegirala oktroirati Željki Markić, Vici Johnu Batarelu, Ladislavu Ilčiću, molitvenim “40 dana” satnijama pred bolničkim ginekologijama, i takvima.

Zemlja u kojoj su građani zaduženi nedemokratskim, falšim vrijednostima po modelu kredita u švicarskim francima – pa će doživotno, uključujući potomstvo dok mu ne pukne film, biti dužni državi, hrvatskim braniteljima i Katoličkoj crkvi za sve što zapravo nemaju i nikad neće imati – slika je i prilika metastazirajućeg maloumlja, kojem se jamačno više ne može oteti. Patologiji mržnje i destrukcije.

h-alter

 

Odgovori