Kasa duplog pasa

Četiri naša najveća nogometna kluba – Dinamo, Rijeka, Hajduk i Osijek – obilno koriste javna sredstva lokalnih zajednica na različite načine. U većini slučajeva ta se sredstva zatim prelijevaju u privatne džepove, a brojnim potporama, naknadama i prenamjenama zemljišta nije uvijek lako ući u trag

Roditelji djece koja se bave nekim sportom odavno već znaju u kojoj mjeri je riječ o privatnim obiteljskim projektima. Njihovo dijete u svom klubu najčešće neće imati potrebnu opremu i neće putovati na turnire u slučaju da roditelj nema otkud platiti dodatni trošak. Ovo društvo ipak više ne pokriva tolike Janice i Lukice u nastajanju. No javna sredstva najednom će se pojaviti ako razigrano čedo iskaže s pubertetom i stanoviti potencijal za profesionalnu karijeru. Nema veze što trenira eventualno u kadetima nekoga privatnog kluba – nogometnog, recimo, jer drugo što jedva da postoji.

Sad više nema ni toga, doduše, s obzirom na epidemiološke zabrane treniranja svim neprofesionalnim sportašima. Amaterima ili rekreativcima, veteranima i pionirima zabranjeno je sve, i to ukazuje također na njihovu političku degradaciju u poredbi s realiziranim vrhunskim natjecateljima. Diskriminirani su po obavezama u javnom zdravstvu, baš kao i po pravima u javnim financijama.

Ne postoje istraživanja o tome koliko se u Hrvatskoj odvaja budžetskih sredstava za profesionalni sport, a koliko na neprofesionalne sportske aktivnosti. Pretprošle godine je ekonomist Tomislav Globan na portalu Ideje.hr analizirao javna davanja opće države – svih razina vlasti, mada su niže u tome izdašnije – za rekreaciju i sport generalno. Vodio se podacima Eurostata u čijoj bazi je skupno prezentirana kategorija “Rekreacija i sport, kultura i javna emitiranja, religija i rad za opće dobro”. Hrvatska u njoj drži sami vrh Europske unije, na čvrstome trećemu mjestu. No kad je istraživač odvojio samo iznose namijenjene rekreaciji i sportu, ostali smo na uvjerljivo zadnjoj poziciji.

Dinamo je već desetljećima ogledni uzorak za crpljenje javne vrijednosti. Njegov gazda Zdravko Mamić pritom raspolaže resursom kojem zakonski nije vlasnik – to je pak neka uboga, faktično razvlaštena udruga građana koja ne može do svojih prava

Šturi i nerazvrstani podaci o javnim rashodima dadu se upotpuniti financijskim izvještajima klubova, ali često ni to nije pouzdano. Štošta se prikriva kroz različito navedene namjene i forme uplata grada ili županije direktno klubu, ili kroz lokalne sportske saveze, ili preko komunalnih poduzeća, ili u vidu oglašavanja, ili pomoću zasebnih poslovnih ugovora. Ostaje nam da stanje sondiramo na primjerima četiriju najvećih gradova RH, i dakako nogometnih njihovih prvoligaša.

Odmah treba napomenuti da su posrijedi slučajevi različiti međusobno i po modelu vlasništva i po udjelu javnog novca u prihodima. Na prvo mjesto te nevelike četvorke stavit ćemo Dinamo, ali ne zato što bi bio ukupno povijesno najvažniji i najbolji, nego zbog najvećih financijskih manipulacija.

Taj klub već je desetljećima ogledni uzorak za crpljenje javne vrijednosti. Njegov gazda Zdravko Mamić pritom raspolaže resursom kojem zakonski nije vlasnik – to je pak neka uboga, faktično razvlaštena udruga građana koja ne može do svojih prava. Opće je mjesto da iza Mamića stoji prvenstveno Milan Bandić nad proračunom Grada Zagreba s čijeg mu konta nabacuje desetine milijuna kuna godišnje. Uglavnom na ime sportskog razvoja mladih, naše najveće vrijednosti. Kad im se tržišna cijena jednog dana formira u mnogostruko većim svotama, međutim, dodana vrijednost najmanje će se vratiti zajednici koja je osigurala ulog za njezino stvaranje.

Zagrebački gradonačelnik isplatio je lani Dinamu svega 14 milijuna kuna, tričariju u odnosu na onih preko 35 milijuna odvojenih pet godina ranije, ili većinu ostalih godišnjih donacija. Kako god, Bandić je ta ključna pozadina Mamićeva poslovnog uspjeha. A treba navesti i da je prošle godine čak pola iznosa bilo namijenjeno održavanju i dogradnji stadiona. To je dakle drugi kanal u koji ponire javni novac kad je Dinamo u pitanju, još otprije Milana Bandića.

Priča o zdanju kojem sportski novinari uobičajeno tepaju kao “maksimirskom ruglu” ionako je odviše poznata. No zanimljivo je da se u žiži još jednog obimnog klupskog te gradskog slučaja nalazi – nikad rekonstruirani stadion. Radi se o Rijeci, gradu čiji je istoimeni prvoligaš sa slavne Kantride zapeo u svojevrsnom izbjegličkom kampu na brdu s onu stranu gradske obilaznice. Razlog su nekretninsko-mešetarske kalkulacije novih privatnih većinskih vlasnika kluba.

Grad Rijeka, i dalje tridesetpostotni vlasnik kluba, oko Kantride nije popustio većinskom vlasniku Gabrieleu Volpiju, zatim Damiru Miškoviću. No uspješno se nagodio s njime oko novog igrališta na Rujevici, pa riječki gradonačelnik Vojko Obersnel potpisuje tri milijuna kuna godišnje naknade za tu svrhu. S tim da stadion i klub predstavljaju dvije odvojene Miškovićeve tvrtke.

U onu drugu, klub, ulijeva lokalna zajednica još i nešto više javnog novca; prije dvije godine je to bilo približno četiri milijuna kuna. Točnu cifru je teško znati, jer su stavke nespecificirane. Prošli tjedan izbila je burna rasprava na tu temu između saborske zastupnice Katarine Peović iz Radničke fronte, kandidatkinje za riječku gradonačelničku funkciju, i Obersnela te njegova dogradonačelnika Nikole Ivaniša, ujedno člana klupske uprave Rijeke. Peović je ustvrdila da Obersnelove ukupne uplate tome klubu – iako većinski privatnom – dosežu gotovo četvrtinu gradskih financija za javne potrebe u sportu.

Uslijedile su diskvalifikacije u kojim se spominjalo neznanje, populizam, osvetništvo i staljinizam, ali Obersnel i Ivaniš nisu uvjerljivo demantirali neugodnu tvrdnju. Grad Rijeka odvaja 14 milijuna kuna za javne potrebe u sportu, plus devet milijuna za unajmljivanje objekata nužnih za provedbu javnih potreba u sportu. I to su sve točke u gradskom budžetu kojima se uopće izrijekom u vezu dovode sport i javne potrebe.

Prije će biti da su gradska davanja većinski privatnom klubu ustvari trećinska u istom kontekstu, naročito zato što se ne zna kakve uplate klub specificira pod “ostali nerazvrstani poslovni prihodi” u godišnjem financijskom izvještaju, a kakve Grad Rijeka u nizu posve općenito imenovanih stavki. No teško je rastumačiti i izjavu Vojka Obersnela da grad izdvaja “82 posto novca namijenjenog programima sporta za programe za djecu i mlade, a ne profesionalni sport”.

Djeca i mladi u takvom kubu su već u funkciji profesionalizma, tj. nužne reprodukcije njegove radne osnove. Pritom ne treba smetnuti s uma da ovdje najmanje pouzdano znamo koliko u klub ulaže Damir Mišković. A morali bi Riječani čuti i to, da bi imali uvid u razmjere ulaganja kao tridesetpostotni vlasnici u odnosu na njega sedamdesetpostotnog.

Nadalje, o Hajduku ćemo reći samo toliko da mu gradska davanja u pravilu ne prelaze ona u riječkom slučaju. Pa što god o tome imao reći splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara u povremenim marketinškim eskapadama, prešućujući dugove grada za raniji period klupskih ulaganja u gradski stadion. Godine 2019. je Hajduk od lokalne zajednice dobio oko pet milijuna javnih kuna, i to gotovo isključivo za omladinsku školu. No ključna razlika nije u apsolutnom iznosu, nego u činjenici da Hajduk pripada većinski – Gradu Splitu, odnosno lokalnoj zajednici. Nešto poput Dinama, rečeno modelski i teoretski, ali bez Mamića.

Toliko je otprilike izdvajao i Grad Osijek za svog istoimenog prvoligaša, sve dok ga nisu otkupili ljudi Viktora Orbána, uz pomoć onih Branimira Glavaša. Danas gradski budžet plaća samo simboličku participaciju razvoju mladih igrača, oko 400 tisuća kuna godišnje, što s ostalim lokalnim subvencijama ne prelazi milijun kuna u klupskim obaveznim financijskim izvještajima.

I taman kad bi se pomislilo da je prijateljski Fidesz riješio sve osječke probleme s prevelikim izdacima za profesionalni sport, kadli se ukazala afera sa – što bi drugo i moglo biti – stadionom. Sudeći po nekim detaljima gradskog ugovaranja posla s vlasnicima omladinske škole, a i tu se interes političkog i financijskog biznisa opravdava razvojem mladih, dakle, stadion u jeku izgradnje podupire se gradskim zaobilaženjem izvjesnih propisa oko prenamjene i razlike u vrijednosti zemljišta.

Grad Osijek tako će navodno ubilježiti gubitak, ali to je samo jedan od načina stalnog i raznolikog izvlačenja javnog novca i drugih vrijednosti pomoću subvencija ili ustupaka u hrvatskom sportu. Zajedničko im je notorno javno-privatno partnerstvo, zvanično ili nedeklarirano, s uvijek istim poznatim ishodom.

portalnovosti

1 comment

  1. Lopovluk je u Hrvatskoj religija.

Odgovori