Igra velikih trojki

Konačnom uspostavom velike trojke – koju čine Dinamo, Rijeka i Osijek – ovjerena je i željena paradigma upravljanja glavninom hrvatskog nogometa. Iza tih klubova u pravilu stoje tajkuni s inozemnom pozadinom, bila ona talijansko-nigerijska ili mađarska ili američko-njemački kapital, koji su zabrazdili u tzv. kontroverze, a pritom imaju podršku politike

Kraj jesenske polusezone Prve hrvatske nogometne lige postavio je domaće odnose u tom sportu na zasluženo ili barem posve logično mjesto, s obzirom na vladajuće društvene i ekonomske okolnosti. Vodeće tri pozicije zauzeli su financijski daleko najpotentniji klubovi. K tome, s upravama koje međusobno surađuju na, reklo bi se, zavidnoj razini. Naravno, govorimo o Dinamu, Rijeci i Osijeku, napokon jasno kristaliziranoj velikoj trojci hrvatskog nogometa. Taj i takav status i poredak godinama se valjao iza brda, poput lopte koju obrana i zadnji vezni uporno čuvaju između sebe, da bi tek u najnovije doba uslijedilo precizno dugo dodavanje naprijed.

Ovdje nećemo ispisivati ništa od igračko-kadrovskih i nogometno-taktičkih momenata koji su tri kluba izbacili u vrh. Navest ćemo samo ono njima zajedničko što je bilo preduvjet za spomenutu financijsku podlogu, a koja dominantno uređuje pitanja natjecateljske uspješnosti.

Tomislav Svetina u medijima se označava kao disident i odmetnik i reformator. Zadržat ćemo određenu dozu skepse prema tezi kako dugogodišnji najbliži suradnik odbjeglog Mamića preko noći postaje maltene spasitelj svih poljuljanih vrijednosti

Razlika između vrha i dna prvenstvene ljestvice je utoliko baš ogromna. Nije dovoljno konstatirati da je danas i u nogometu moguće kupiti praktički sve, od najboljih igrača i trenera do sudačke organizacije i domaćinstva Svjetskog prvenstva. Još proljetos svjedočili smo situaciji gdje igrači dvaju klubova koji su se borili za opstanak mjesecima uopće ne primaju plaću jer im je odjednom više nema tko ni otkud isplatiti, pa je jedan od njih i završio u drugoj ligi. Ali u rečena tri kluba sjede pak neprikosnoveni vlasnici s relativno stabilnom novčanom osnovom, i tamo svaki aspekt poslovanja funkcionira uredno i redovno, bez internih dubioza koje bi ugrozile nastupe njihovih momčadi.

Točnije, glavni i najjači od njih više ipak ne sjedi u klubu, nego predstavlja dio vodstva dislociran u obližnje inozemstvo. Njega ne treba posebno predstavljati, imamo li na umu da je posrijedi gazda hrvatskog nogometa općenito, i gotovo te naoko bez rezerve. Zdravko Mamić pritom je uistinu specijalan slučaj, ako se zna da on ustvari i nije formalni vlasnik Dinama, nego uzurpator ovlasti nad klubom koji, zvanično i na papiru, posjeduje udruga građana-navijača. No druga su vremena bila dok je Mamić preuzimao Dinamo, kad još nije bila gotova prvobitna akumulacija nogometnog kapitala, pa se čovjek morao služiti svakojakim zaobilaznim sredstvima. I ne samo da ga ne treba posebno predstavljati, nego njegovu priču nije nužno ni opetovano prepričavati, toliko je općepoznata. Zadržat ćemo se stoga isključivo na aktualijama, na posljednjim vijestima.

Dok on čami u međugorskom egzilu, kamo ga je uputio razvoj višegodišnjeg sudskog procesuiranja u Hrvatskoj, dakle, ovdje se stvara dojam o podizanju nekih novih vjetrova. Klupska desna Mamićeva ruka, Tomislav Svetina, ovih dana se tako u medijima označava kao disident i odmetnik i reformator. Zadržat ćemo određenu dozu skepse prema tezi kako dugogodišnji najbliži suradnik odbjeglog moćnika preko noći postaje maltene spasitelj svih poljuljanih moralnih i pravnih vrijednosti domaćeg nogometa. Bilo da se radi o Mamićevoj predstavi za naivniji dio javnosti ili o razgrabljivanju imovine nakon njegova slabljenja, isti ljudi na vodećim pozicijama ne mogu i neće donijeti ništa suštinski novog. Govorimo, dakako, o hijerarhiji koja se mukotrpno gradila niz godina, a u kojoj nijedno mjesto nije bilo popunjeno slučajno ni bezazleno.

U taj kontekst spada i Damir Mišković, novi vlasnik NK Rijeke, suradnik dojučerašnjeg vlasnika Gabrielea Volpija, talijansko-nigerijskog naftnog milijardera. Volpi i Mišković pojavili su se u Hrvatskoj iznebuha, otkupili većinski udio u tom klubu, da bi se prvi nakon nekoliko godina povukao, uz stanovite druge recesijske posrtaje u njegovu široko razgranatom biznisu, kao i rastuće neugodnosti s pravosuđem. No više-manje je poznato porijeklo bogatstva kojim njih dvojica raspolažu: namaknuli su ga poslujući u Africi, a najviše u Nigeriji, jednoj od naftom najizdašnijih zemalja svijeta. Volpi i njegov adlatus Mišković dugo su tamo držali praktički monopol jedinog logističkog partnera svim prisutnim offshore naftnim kompanijama. Pored rudnog bogatstva, međutim, Nigerija je znana po golemom siromaštvu. Tu najmnogoljudniju afričku državu predugo cijede rigidni i korumpirani režimi, a ponešto veza Volpi-Miškovićeva biznisa s likovima kao što su Sani Abacha i Atiku Abubakar već smo objavljivali.

Još više od činjenice da su silnici u posjedu krupnog kapitala ugrabili nogomet pod svoje brine nas spoznaja da velik dio javnosti to odobrava. Nešto manje u Zagrebu, no gotovo sasvim u Rijeci i takoreći apsolutno u Osijeku, navijači zdušno podržavaju nove gospodare

Prije nekoliko dana tjednik Nacional je u okviru projekta Football Leaks objavio detalje procesa koji svjetska nogometna organizacija FIFA vodi protiv NK Rijeke. Razlog je sumnjivo transferiranje mladih nigerijskih igrača preko Miškovićeve i Volpijeve tvrtke u Africi. Zbog jednog takvog njihova posla već je novčano kažnjen Hrvatski nogometni savez. Tu smo tvrtku inače prije četiri godine naveli u članku kojim je predstavljen i Atiku Abubakar, njezin osnivač. Abubakar je svoj udio dao na upravljanje Volpiju, nadalje samo ubirući profit od suvlasništva, a sam se pozabavio funkcijom potpredsjednika Nigerije. Upravljačku poziciju zatim će od Volpija preuzeti Mišković, kao i Rijeku.

Veze između Miškovića i Volpija još uvijek nisu do kraja jasne čak ni kad je u pitanju riječki nogometni klub, kamoli tvrtka Orlean Invest ili njezina nogometna akademija Abuja. Prije nekoliko dana objavljeno je da NK Rijeka i dalje Volpiju duguje desetke milijuna eura za gradnju zamjenskog stadiona, premda se u javnosti mislilo da je sve pokriveno kupoprodajom kluba. Zamjenski stadion u međuvremenu će se pokazati jedinim, dok je najavljivana rekonstrukcija Kantride stavljena ad acta, upravo kao i sam taj slavni, danas propali riječki stadion. Prije toga Kantrida je bila povodom za žestoku političku i medijsku ofenzivu naftaško-nogometnog dvojca prema gradskim vlastima nesklonim da im serviraju povlastice u gradnji kojima bi oštećen bio sam grad Rijeka.

Njihovu ljutnju nije teško razumjeti, ako se pamti kako je Zdravko Mamić imao sudbonosnu podršku zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i stotina milijuna kuna iz gradskog budžeta. Isplaćenih na ime razvoja mladih igrača, no čije će inozemne transfere naplaćivati isključivo Mamić, ne Dinamo. Uostalom, lokalnu je potporu doživio i vlasnik Osijeka, uz napomenu da se još ne zna tko je točno taj. I o njima smo naveliko pisali prije gotovo dvije godine, a najnovija saznanja donijeli smo u prošlom broju Novosti

.

Klub su kupili lokalni biznismen Ivan Meštrović i mađarski Lőrinc Mészáros, ali odjednom se kao dvotrećinski vlasnik pojavljuje izvjesni Ferenc Sakalj. Ali taj kanadski državljanin mađarskih korijena, rođen u Srbiji, raniji poslovni suradnik Mészárosev, vjerojatno je samo paravanska figura u složenim pretakanjima vlasničkih interesa. Meštrović i Mészáros su ipak već znatno čuvenije pojave, ne samo iz ovih novina. Lőrinc Mészáros je intimus Viktora Orbana, mađarskog premijera, prijatelj iz djetinjstva koje su proveli u selu Felcsutu. Ujedno je najbrže rastući mađarski poduzetnik, iako do jučer anonimni vodoinstalater. On i Orban su, između ostalog – pored nekih zaista dojmljivih zakonodavnih intervencija – u Felcsutu sagradili stadion kapaciteta većeg od broja žitelja tog sela, te osnovali klub. Potonji su nazvali FC Puskas, znači prezimenom legendarnog mađarskog reprezentativca koji s Felcsutom nije imao nikakve veze. I, da ne zaboravimo, osnovali su nogometnu akademiju, jer to očito tako ide u vezanom političkom i nogometnom poslu, nipošto samo u Africi.

Ta akademija danas je značajna točka u razvoju NK Osijeka kao ponosnog satelita Felcsuta. Prije mjesec dana portal Telegram objavio je pojedinosti o Orbanovom projektu gradnje stadiona u susjednim zemljama s iole primjetnom mađarskom manjinom, premda takve baš i nema u Hrvatskoj. Kako je već medijski bilo primijećeno u Sloveniji, na to mađarski premijer troši javni novac radi umnožavanja broja glasova iz dijaspore na koje može računati uoči predstojećih izbora. S tim u vezi, kao i s nekim drugim metodama stjecanja naklonosti, u posljednjih nekoliko godina porastao je broj onih koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju kao pripadnici mađarske etnije.

A naš Ivan Meštrović, on je obiteljski prijatelj i proteže Branimira Glavaša. Popularni osječki optuženik za ratne zločine i dalje budno nadzire sve što se dešava u njegovu ataru, pa bez Glavaševe privole nije mogla proći ni privatizacija nogometnog kluba. Ako se pritom nekome učini da su vlasnici NK Osijeka protekle dvije godine de facto Viktor Orban i Branimir Glavaš, nećemo ga ispravljati zbog pokoje neprecizno intonirane nijanse.

No idemo dalje, od klubova prema republičkome Hrvatskom nogometnom savezu, tamo gdje stoluje Mamićev pouzdanik Davor Šuker. Slika našeg nogometa kao privatnog biznisa i osobne koristi pomno selektiranog kruga svih Mamićevih ljudi ne bi bila potpuna da u HNS-u također ne pronađemo čvrste veze između sviju njih. Meštrović, recimo, namješten je za posebnog savjetnika Šukerova, a na internetskoj stranici saveza tumači se da je naročito fokusiran na – gradnju stadiona za reprezentaciju. Mišković je dopredsjednik Davora Šukera, dok o samoj reprezentaciji kao resursu Zdravka Mamića i svih njegovih ljudi uopće ne moramo trošiti riječi. Barem ne nakon notornog sudskog svjedočenja reprezentativaca Luke Modrića i Dejana Lovrena u njegovu korist.

Drugim riječima, konačnom je uspostavom velike trojke ovjerena i željena paradigma upravljanja glavninom hrvatskog nogometa, što možda još i nije izgledalo tako pitomo dok je u igri naizgled bio samo Mamić. U pravilu su posrijedi tajkuni s inozemnom pozadinom, bila ona talijansko-nigerijska ili mađarska. Ili je riječ o sponzorskom američko-njemačkom kapitalu, što je slučaj bio s dugogodišnjom Siemensovom podrškom Dinamu. Nadalje, dotični likovi su nemalo zabrazdili u tzv. kontroverze, a to su bili i neki od manjih između njih: braća Slaven i Jozo Žužul, Reno Sinovčić, Vlado Zec, Mihail Ščeglov, Michael Glover, i kako se već ne zovu svi ti prolazniji gazde u domaćem nogometu. Treće, imaju podršku politike, makar nekoga bitnog njezina dijela. Ona im u krajnjoj liniji služi, nakon vezivanja uz javne proračune, za obranu od krim-istraga i sudskih progona.

Ipak, nećemo postavljati pitanje, ni retorički, kako je i zašto moguće da je tomu tako. Nećemo osobito ni isticati očekivanje da hrvatska država povuče akreditive izdane Damiru Miškoviću, svom počasnom konzulu u Nigeriji, zbog kompromitacije s transferiranjem igrača. Hrvatska predsjednica bila je među najvećim zaštitnicima Zdravka Mamića, pa nije sad red da državne vlasti okrenu leđa Miškoviću zbog nekoliko crnaca nepropisno liferovanih na europsko tržište nogometnog mesa. Jasno je da je sve to moguće upravo zato što tako funkcionira sve, i ne samo u Hrvatskoj, a nogomet je tek dodatni prostor realizacije istovjetno zadanih nedemokratskih odnosa.

Ali još više od činjenice da su silnici u posjedu krupnog kapitala ugrabili nogomet pod svoje brine nas spoznaja da velik dio javnosti to odobrava. Nešto manje u Zagrebu, no gotovo sasvim u Rijeci i takoreći apsolutno u Osijeku, navijači zdušno podržavaju svoje nove gospodare. Ma bilo koje i s bilo kakvim kapitalom, samo da se zna tko je izdvojeni gazda. Rijetki pokušaji uspostave demokratskog vođenja kluba nailaze na posprdne kvalifikacije o ulici koja vlada, u maniri najcrnjih autorasističkih ispada. Ipak, znamo otkud dolazi ta vrsta stečenog sluganskog mentaliteta, osim iz generalne rezigniranosti nedjelotvornošću političkih vlasti.

I ona potječe iz šireg konteksta, gdje se zdravo za gotovo uzelo da vlasništvo nad svim iole tržišno iskoristivim dobrima mora biti privatno, dok društvo treba jasno stališki iliti klasno razgraničiti. Nema veze što je taj projekt do danas ekonomski krahirao, zauzvrat ogrezao u nacionalizmu. I nema veze što na kraju dana nitko ne zamišlja jednog Ivicu Todorića na čelu svog kluba, a većina uporno priziva nekog sličnog. No bar znamo da, kad se jednom okrene sportska sreća, izmijenjeni će doživljaji politike i nogometa opet zaigrati bok uz bok

 

portalnovosti

 

 

Odgovori