Hajduk NOVJ

„Hajduk Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije“ je ime pod kojim je taj nogometni klub nastupao tijekom Drugog svjetskog rata. Francuska i svijet se s ponosom sjećaju doprinosa Hajduka u pobjedi saveznika. Nažalost, ne i Hrvatska.

Suprotno svijetu i razumu Poljudom i drugim hrvatskim stadionima kliče se fašističkom režimu NDH pozdravom „Za Dom Spremni“.

Nedavno prilikom posjete Predsjednika Republike Francuske Emmanuela Macrona Hrvatskoj, na svečani ručak priređen u zagrebačkom hotelu Esplanade pozvan je, na iznenađenje mnogih, i Predsjednik Nogometnog Kluba Hajduk. Samo je Hajduk pozvan od svih klubova iz svih sportova, od vaterpola do nogometa i onih muških i onih ženskih. Kada Predsjednik jedine zemlje iz EU koja je stalna članica Vijeća sigurnosti UN, i jedina zemlja članica EU koja raspolaže nuklearnom moći te želi imati u društvu, kao što se Macron sjetio Hajduka, to znači da te zbog nečeg izuzetno cijeni i poštuje. Kada takva svjetska sila zove k sebi u društvo samo Hajduka to znači da se taj Hajduk po nečemu posebno ističe, da zbog nečega vrijedi više od drugih, to znači da je Hajduk poseban.

Samo i jedino Hajduk iz Splita je klub koji živi vječno. Nekada je bio i najpopularniji klub sa ovih prostora, za Hajduka se navijalo i ginulo u svim bivšim jugoslavenskim republikama od Skopja do Ljubljane. Feštalo se na „Hajdukovim bilim noćima“ sa tratimentom, a pivalo se sa Mišom, Oliverom i Dalmacijacementom. Moj prijatelj Ante B. Iz Gradca n/m kojeg je na „Hajdukovoj biloj noći“ u Gradskom podrumu u Zagrebu Mišo samo dodirnio, tu košulju više nije prao godinama. Tih 70-tih Mišo je bio Kralj i Car. Legenda. Hajduk je imao ono nešto neopisivo, drugačije i posebno, pa kada si izgovorio to ime ono je u zraku visilo i tuklo, odzvanjalo kao da zvone zvona sv. Duje s rive – Hajjjduk, Hajjjduk.

Di se Hajduk može raspast, kazati će meštar brico kojeg glumi Boris Dvornik u kultnoj Smojinoj seriji „Velo misto“ –„Raspasti se može Austrija, krepati moredu svi kraji i carevi, al Hajduk će ostat!“

Čime je to Hajduk zaslužio poštovanje i privrženost Predsjednika Macrona i Republike Francuske?

Krajem 1943. godine borci 8. Dalmatinskog korpusa se nalaze u Livnu koji je pod kontrolom patriotskih partizanskih snaga Josipa Broza Tita. Dr. Šime Poduje (1905.-1966.), pravnik i odvjetnik, dugogodišnja nogometna legenda Hajduka, a kasnije i počasni predsjednik Kluba, skupa sa nogometašem Hajduka Antom Muljačićem, također borcem 8. Dalmatinskog korpusa, prikuplja podatke o igračima Hajduka od kojih se većina nalazi na slobodnoj partizanskoj teritoriji u borbi za slobodu, a manji broj igrača je u okupiranom Splitu. Ideja je u okupljanju momčadi na slobodnoj teritoriji te obnavljanje rada Kluba. Dr.Šime Poduje, rođeni Višanin, dobija zadatak prebacivanja nekolicine igrača Hajduka iz okupiranog Splita na slobodu otoka Visa. Došavši do otoka i nadisavši se te slobode Visa, Hajduk tu na Visu 7.5.1944. godine održava svoju obnoviteljsku Skupštinu. Dr. Šie Poduje postaje član Uprave Kluba.

Dok su bili u Splitu kojeg su oni koji pozdravljaju sa „Za Dom Spremni“ prepustili Italiji, Hajduku je nuđeno sve što poželi i više od toga, ne bi li nastupao u talijanskoj ligi sa Interom, Juventusom, Milanom i Romom. Nudili su i izgradnju novog stadiona i plaćene sve troškove utakmica, masne ugovore i smještaj po najboljim hotelima. ZDS su i Hajduka, samu dušu Splita i Dalmacije, predali Talijanima. No Split se nije dao. Socijalističke ideje čije je klice posijala Francuska revolucija svojim motom „Sloboda, Jednakost, Bratstvo“, odnosno „Liberte, Egalite, Fraternite“, nadahnjivale su i Titove partizanske borce.

Još za vrijeme studija te ideje socijalne pravde svojom plemenitošću prožele su i Šimu Poduju kao i mnoge mu drugove. Zato oni koji su bili za jednakost i bratstvo među ljudima i koji su se borili za slobodu nisu mogli biti i „Za Dom Spremni“, jer je ZDS sa rasnim zakonima sušta suprotnost ljudske civilizacije dobra. ZDS je najveća nesreća u povijesti hrvatskog naroda. Zato Hajduk nije igrao sa Torinom i Juventusom, Milanom i Interom, već je išao sa svojim narodom u neizvjesnost partizanske borbe za slobodu, jednakost i bratstvo!

Sa Visa će Hajduk krenuti na brojne turneje po Mediteranu, Aziji i Sjevernoj Africi, pronoseći svijetom istinu o pravednosti borbe koju za slobodu vode Titovi partizani, ali isto tako igrajući i u zemljama gdje se god bore savezničke snage, bilo američke, engleske ili francuske, kako bi dizao moral borcima u bitkama koje su pred njima. Hajduk je postao najslavniji nogometni ratni klub koji savezničkim vojnicima ulijeva dodatni optimizam uvijek igrajući na pobjedu. Nigdje na svijetu nema sličnog primjera.

Igrači Hajduka na svoje su prsi prišili „crjenu zvizdu“ kao simbol pravednosti borbe koju vode za društvo jednakosti, a nastupajući protiv mnogih armijskih momčadi nosili su naziv „Hajduk NOVJ“ – Hajduk Narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije – Yugoslav National Liberation Army. Nastupajući na tri kontinenta Europi, Africi i Aziji, gdje su god bile raspoređene savezničke vojske, Hajduk NOVJ će odigrati 90 utakmica, ali ona koja će se zauvijek pamtiti odigrana je u Bariju 23.9.1944. godine protiv reprezentacije Britanske vojske. Nakon što su različite engleske vojne momčadi pobijeđene od Hajduka u 17 utakmica uz 3 remija, Britanci se posebno pripremaju za Bari te su pozvali sve prvoligaške nogometaše sa afričkih i europskih ratišta sa zvijezdama Arsenala, Fulhama, Manchester Citya i Aberdeena, te pobijedila Hajduk NOVJ sa 7-2. Ta je utakmica odigrana pred 40 tisuća gledatelja kao najposjećeniji sportski događaj tijekom Drugog svjetskog rata, a u publici su posebno pozdravljeni brojni ranjenici koji su liječeni u savezničkoj bolnici nedaleko Barija. Hajduk je postao svjetski brand i simbol borbe protiv fašizma.

Cijeneći ulogu Hajduka i njegov doprinos u ratu tadašnji francuski premijer a kasnije i predsjednik Charles de Gaulle će proglasiti Hajduk „Počasnom sportskom momčadi slobodne Francuske“.  Kad Hajduk u svibnju 1945. godine bude nastupao u Libanonu, general Humbolt komandant francuskih vojnih snaga na Levantu uručit će im Povelju premijera de Gaulla.

Prošlo je 76 godina od tih događanja, ali Predsjednik Macron i Francuska se i danas sjećaju i cijene doprinos Hajduka u pobjedi antifašističke koalicije. U Hrvatskoj se niti Milanović, niti Plenković nisu sjetili Hajduka, a niti antifašizma. Svojim nesjećanjem i zaboravom oni stvaraju klimu nepoželjnosti antifašizma u hrvatskom društvu. Oni ne vraćaju spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzen, ali obnavljaju ustaško groblje na Mirogoju; oni ne slave Topusko gdje je proglašena i rođena republikanska Hrvatska, ali obilježavaju Spomendanom žrtve pale za NDH; oni ne obilježavaju Bitku na Sutjesci, ali su ustašovali po Bleiburgu; oni su krivci što je danas u Hrvatskoj poželjnija Crna Legija od I. Prileterske, što je poželjniji Jure Francetić nego Rade Končar, oni štite rušitelje 3 tisuće spomenika NOB-a, grandioznih djela naših najvećih kipara.

Oni, Milanović i Plenković urušavaju ustavne vrednote hrvatskog društva.

Oni upropaštavaju Hrvatsku!

tacno

1 comment

  1. Hajduk je uvijek bio veliki klub. I ma koliko ga neki zadnjih godina pokušavaju srozati neće im uspijeti.

Odgovori