Cico vs. Bandić ili o klasnim kompromisima

Zagreb’s Croatian head coach Zlatko Kranjcar gives a press conference on the eve of the Champions League football match Olympique Lyonnais against Dinamo Zagreb on September 13, 2016, at the Parc Olympique Lyonnais stadium in Decines-Charpieu near Lyon, southeastern France. (Photo by PHILIPPE DESMAZES / AFP)

Sudbina je htjela da Zlatko Cico Kranjčar, legenda zagrebačkog Dinama, napusti ovaj svijet koji dan nakon zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića. A htjela je da se to dogodi i u vrijeme pandemije koje “podrazumijeva” ponešto drukčije verzije oproštaja s istaknutim figurama od onih na koje smo navikli. Zgusnuti vremenski period i izvanredne okolnosti bile su dovoljan okidač za usporedbe “dva Zagreba”. Jedan Bandićev, lopovski i klijentelistički, obilježen interesnim sljedbeništvom, drugi Cicin, gospodski i autentični, obilježen čistom ljubavlju i identitetom. Uz opasku da ovaj Cicin polako, ali sigurno nestaje.

Kao i u svakoj usporedbi koja se “spontano” javlja i u ovoj ima nešto istine. Međutim, i jedan i drugi Zagreb su satkani od specifičnih “klasnih kompromisa”. Onaj Bandićev od politički-materijalnog, a onaj Cicin od simboličko-nostalgičnog. Iako smo već svi dobro znali kako funkcionira mehanizam vladavine Milana Bandića, proteklog smo tjedna u raznim inačicama prikaza lika i djela ponovno saznali sve nijanse. Koristeći se s onim što mu je bilo na raspolaganju, a to je proračun grada Zagreba, Bandić je kapilarno “servisirao” razne segmente stanovništva. Od socijalnih politika za najugroženije i zaposlenja za manje ugrožene preko projekata za dio kulturne elite do unosnih poslova za probrane poduzetnike. Posrijedi je bio svojevrsni selektivni korporativizam koji se nije zasnivao na političkoj ideji koju dijele svi od vrha do dna, već na prožetim egzistencijalno-političkim interesima. Drugim riječima, nastala je firma kojoj je posao bio da dobija izbore, a početni kapital joj je bio gradski proračun. Selektivno uključivanje širih slojeva, tj. klasni kompromis, bilo je nužno jer je demokracija igra brojeva.

Kanonizacija Cice odigrava se, naravno, na sasvim drugom terenu i odiše “spontanom ideologijom”. Koliko god bilo onih koji bi sudjelovanjem htjeli isprati neke mrlje na vlastitim biografijama. Jedna od ključnih komponenti kanonizacije jest oznaka Cice kao pravog, purgerskog gospodina. Kao što je jučer na Telesportu precizno uočio Juraj Vrdoljak ta oznaka nije u skladu s Cicinom socijalnom i klasnom pozadinom niti s kasnijim sentimentom nakon što ga je nogomet uvukao u visoko društvo. Cico je odrastao u tada još radničkom predgrađu koje s gospodstvom i pratećim konotacijama nije imalo nikakve veze. Kako bi dodatno podebljao tu socijalnu i klasnu podjelu grada Vrdoljak nas podsjeća na Krležine zapise iz 20-ih godina kada je granica bila “bliža centru”, kod Esplanade i bez ikakvih nijansi između. No, upravo specifična ekonomsko-ideološka povijest grada otvara prostor za “gospodske” intervencije u kanonizaciju Cice – one omogućuju i siromašnom klincu i pristojnom bogatašu (naknadnu) identifikaciju.

Međuratni period koji opisuje Krleža nije bio obilježen samo brutalnim socijalnim razlikama već i izraženim političkim kanaliziranjem tih razlika. U Zagrebu je djelovao snažan radnički pokret koji nije samo pružao političku zaštitu obespravljenima i već i svojevrsni politički i kulturni identitet. Ne postoji ništa prirodno u tome da niži slojeve prihvate klasni identitet kao prevladavajući. Tu im opciju prije svega jamči politička organiziranost. Naravno, nisu svi bili dijelom radničkog pokreta, ali ta im je odrednica bila na raspolaganju i nerijetko zauzimala primat u odnosu na ostale aspekte identiteta. Koliko je ta organiziranost bila na visokom nivou najbolje svjedoči funkcioniranje narodne pomoći tijekom Drugog svjetskog rata. U tom periodu je čitava mreža anonimnih aktivista i simpatizera održavala pokret otpora u gradu na razini s kojom se malo drugih okupiranih gradova može usporediti.

Uspostavom nove vlasti nakon rata stvari se, naravno, značajno mijenjanju. Radnički Zagreb je bio službeno opjevan, ali nove, iako itekako reducirane socijalne razlike, više se ne mogu čitati u istom ključu. U kontekstu u kojem je vlast nominalno radnička, identiteti i sentimenti nižih slojeva ne mogu računati na predratni tip profilacije. U takvom kontekstu se pojavljuje nova runda miješanja različitih klasnih elemenata. Uz neizbježne nacionalne prizvuke, oblik otpora dobiva svoju mladenačko-supkulturnu crtu koja se često karakterizira odrednicom – fakin. Autentično dijete ulice, uvijek na strani dobra, ali spremno na različite nepodopštine i drsko ponašanje. Ali taj fakin, u svojevrsnoj unutarnjoj klasnoj transformaciji, izraste u purgerskog gospodina. Taj je gospodin navodno klasno neutraliziran: ne morate biti bogat da biste bili gospodin. Morate biti pristojan i moralno konzistentan, politički udaljen od crvene birokracije i kulturno udaljen od utjecaja s istoka. Dio građanskog Zagreba.

Nakon nove promjene vlasti dolazi do paradoksalne faze. Ona se mahom ogleda u nostalgiji za tim građanskim Zagrebom kojeg je navodno bilo jedino u socijalizmu. Naime, za razliku od Beograda, zagrebačka kulturna elita nikad nije uspjela rehabilitirati međuratni period kao zlatno doba kapitalizma i građanstva. Pored svih drugih poteškoća s tim eventualnim naumom, najizrazitija je ona da “Hrvati tada nisu živjeli u vlastitoj državi”. Tako nam preostaje taj autentični purgerski identitet koji polako nestaje, satkan od različitih kulturnih, klasnih i povijesnih elemenata. Nije Zagreb po tome specifičan u odnosu na ostale gradove i njihove identitete. Oni su stalno u povijesnoj tenziji, i razdoblja (zamišljenih) harmonija smjenjuju razdoblja političkih proturječja i preispitivanja tih identiteta.

Međutim, ta priča o gospodskom i građanskom Zagrebu, u kojem vrline, odgoj i karakterne osobine, zamjenjuju i nadomještaju klasne sukobe i politička trvenja, nikako da izgubi na svojoj privlačnosti. Bilo kao inspiracija za političke projekte bilo kao sigurno utočište kolumnista. Smrt velikog Cice bila je samo još jedan okidač u toj stilskoj vježbi. A najbolji otklon od takvih romantizacija zagrebačkog građanstva i gospodstva dao je Cicin sin Niko u govoru na komemoraciji ustvrdivši da ga je otac naučio kako su svi ljudi jednaki. Solidarnost zasnovana na jednakosti, a ne neko imaginarno gospodstvo put su kojim se gradi purgerski identitet i način na koji ovaj grad svima pruža dobrodošlicu.

bilten

Odgovori