Vratite nam Krešu Ćosića

Smije li se bar poželjeti reći – VRATITE NAM KREŠU!

„To su bili najružniji trenutci u našem životu. Ne znamo je li to zato što smo crnci ili zato što smo gay“, govorili su američki vojnici koji su odmor provodili u Zadru nakon što je njih dvojicu napalo desetak zadarskih huligana u klubu Opera, da bi se poslije svega oglasilo i američko veleposlanstvo, što je ovom „slučaju“ dalo međunarodnu dimenziju, te je očito da je time primjer najnovijeg „nasilja iz mržnje“ ona kap kaja je prelila čašu i Zadar, slikovito kazano, pretvorila u grad slučaj.

Zadar, taj biser kulture još od vremena rimske Jadere, sa crkvom sv. Donata i katedralom sv.Stošije, sa rivom s koje puca pogled na „najljepši zalazak sunca na svijetu“ kako je rekao čuveni američki redatelj Alfred Hitchcock posjetivši Zadar 1964. godine, trebao bi to i ostati, mjesto kulture i snošljivosti, kako smo ga uvijek i doživljavali.

Zadar moje mladosti je bio grad koji je privlačio druge, pa je tako osvojio i nas neretvanske studente u Zagrebu, a dobio nas je jer je imao pozitivne idole, uzore i heroje, imao je Krešimira Ćosića. A Krešo je bio prihvatljiv svima bez obzira tko su i odakle su, svi su ga voljeli, pa smo tako i mi prigrlili Krešu i slavili Zadar, premda u gradu Zadru nikada nismo bili. Vodio nas je nezaboravni Grga iz Metkovića, koji je na žalost rano otišao nastradavši u prometnoj nesreći. Zajedno sa zadarskim studentima navijali smo na mnogim utakmicama, išli smo skupa i u Beograd kada je Zadar, mislim 1973. godine igrao protiv Crvene Zvezde prvenstvenu utakmicu na otvorenju sportske dvorane Pionir.

Išli smo navijati, a ne se tući, išli smo se veseliti i pjevati a ne razbijati. Kretali smo se slobodno Beogradom, a Beograđani su nas pozdravljali dok smo mi pjevali

„Zadar je najbolji, Zadar je slavan,

Nitko u Evropi, njemu nije ravan“.

Neskloni tuči i razbijanju mogli smo biti jer takvi nisu bili naši uzori, naš Krešo.

Iako je rođen u Zagrebu 26.11.1948. godine (umro u Baltimoru 25.5.1995.g.), Krešo je mladost proveo u Zadru gdje je i počeo igrati košarku za KK Zadar. Sa Zadrom i drugim klubovima za koje je igrao uvijek je osvajao prvenstva ili kupove, a isto i sa reprezentacijom Jugoslavije bilo kao igrač, a kasnije i kao trener. Gdje je bio Krešo tu se uvijek išlo u visine. Marljivost, upornost i kreativnost i do tada neviđena proigravanja resila su ga kao igrača, a odanost kao čovjeka i prijatelja, te su ga stoga svugdje, u svim krajevima bivše države prihvaćali, Krešo je svugdje  pridobijao ljude i stvarao prijateljstva. Zbog ljudskih vrlina i košarkaškog umijeća postao je idol, uzor i ponos mladih generacija.

Sa 22 godine odlazi u Provo SAD gdje će ostati do 1973. godine kada će se vratiti u Zadar. U Provu će nastupati za sveučilišnu momčad toga grada, a budući je Provo sjedište mormonske zajednice – slobodnim rječnikom rečeno ono što je Rim za katolike, to je Provo za Mormone, te će se tu susresti s novim pogledima, pa će Krešo napustiti katoličanstvo i priključiti se Mormonima.

Novac i općenito materijalizam nisu bili Krešini prioriteti, niti se novcu klanjao. Iako je izabran na draftu 1972. godine za Portland, a 1973. godine za LA Lakerse, Krešo je odbio ponuđene profesionalne ugovore i vratio se u svoj Zadar. Držao se one biblijske „tko novce ljubi nikad ih dosta nema“. Uostalom da ga je novac zanimao ne bi prešao na mormonsku vjeru kada znamo da svaki Mormon 10 % svojih prihoda daje za Crkvu. Pored toga mora se odreći cigareta, crne kave i pušenja, a sa djevojkama nema intimnosti prije braka. Mormoni su dužni svake nedjelje ići u crkvu i svaki dan čitati Mormonsku bibliju te se moliti.

Vrativši se u Zadar sa svojim je najdražim klubom osvajao prvenstva Jugoslavije, te postao zadarska ikona, heroj i idol mladih. To je zaslužio svojim postupcima, ljudskim kvalitetama i sportskim dosezima, te je bio neupitno pozitivni primjer i uzor mlađim naraštajima i cijeloj zajednici.

No stablo koje se danas u Hrvatskoj njeguje ne daje više tako dobre plodove kao što je bio Krešo, sada ono rađa drugačijim plodovima, a to su plodovi zla jer se promoviraju i za uzore nude nasilnici i osuđenici za teška krivična djela. Dok nam po zatvorima od straha umiru djeca koja su trebala imati liječničku zaštitu i skrb, oni koji bi trebali derati zatvore popeli su se na vrh društvene ljestvice. Ukrali su državu od naroda.

Ako neka zajednica podiže spomenik osuđenom teroristi za teroristički čin i ubojstvo, kao što je podignut Miru Barešiću, koji je sadistički se iživljavajući pogubio jugoslavenskog veleposlanika u Švedskoj, tada je jasna i poruka koja se tim činom šalje. To je poželjno. Ako se po crkvama i župama Katoličke crkve u Hrvatskoj i BIH organiziraju seanse sa osuđenim ratnim zuločincem Darijom Kordićem kao čovjekom koji je primjer mučeništva za vjeru, naciju i domovinu, tada i u tome iščitavamo poruku o poželjnosti njegova čina.

U Hrvatskoj se nije našao ni jedan muž koji će to isticanje i nametanje negativaca za uzore jasno i nedvosmisleno osuditi, pa je o svemu morala progovoriti jedna žena – Jelena Veljača, kako ju je citirao sam voditelj emisije Nedjeljom u 2.

„Zadar je grad slučaj i to je nasljeđe HDZ-ove vladavine koja je prešutno glorificirala nasilje svih kategorija“.

I dalje se za uzore nude nasilnici, pa se tako zastupnik Hrvatskog Sabora i general Glasnović fotografira po Australiji uz portret Ante Pavelića, ne pritvaraju se silovatelji 15-godišnje djevojčice, hrvatskim biskupima je sasvim normalno da se po crkvama održavaju mise za Antu Pavelića, ustaške pukovnike i generale te druge zločince.

Glorificiranje zla se nastavlja!

Smije li se bar poželjeti reći – VRATITE NAM KREŠU!

tacno

2 comments

  1. NAJVEĆI

  2. Rađa ljudskoj Kolinda-rđi:

    “Sramota, gadite mi se jadnici neostvareni koji nikad u zivotu niste nista napravili. Najveci uspjeh van je predizanje clanske iskaznice neke stranke. Jedino sta znate je prodavanje crvene i crne magle da prikrijete svoja sranja.

    Ne smeta van sta dom omladine nije dovrsen vec 40 godina, ne smeta van stadion i bazeni koji se raspadaju, ne smeta van “metro” sta vozi jednog ipo covika dnevno, ne smeta van sta triba uru vrimena liti za proc kroz luku, ne smeta van sta 20 godina ne mozete spojit Trogir i Omis, ne smeta van nedovrsena arena vec desetak godina, ne smeta van Marjan koji ste nemaron devastirali. Ali van smeta NAJVECI SPORTSKI USPJEH U POVIJESTI GRADA.

    Niste zasluzili da van iko dodje na proslavu. Ja prvi nebi dosa da nije Boze, Srete, Sobina i onih par iljada istinskih ljubitelja koji ce doc u nedilju u dvoranu pozdravit ekipu. Bljak”,

Odgovori