Značaj metapolitike – značaj ideja

metapolitika

Korijeni

Oblikovanje metapolitičkih perspektiva znači ostaviti prostor idejama koje potencijalno mogu utjecati na društve promjene. Metapolitika nije vođenje politike drugim sredstvima u strateškom smislu, čiji bi cilj bilo nametanje hegemonije bilo koje vrste ili diskreditiranja drugih stajališta. Ona se isključivo temelji na premisi da ideje imaju ključnu ulogu u kolektivnoj svijesti i utječu na procese od velike povijesne važnosti. Od Heraklita do Tome Akvinskog, od Renea Decartesa do Adama Smitha i Karla Marxa ideje su imale snažan utjecaj na procese društvenih promjena u sklopu uvjerenja i predočenja koja daju smisao i smjernice. U tradicionalističkoj misli implicitan je ne samo značaj kulturne baštine već i odnos između kulture i moći, ovakvo stajalište karakteriziralo je mislioce poput Thomasa Carlylea i Friedricha Nietzschea dok je u 20. st. ponajviše vezano uz talijanskog marksističkog teoretičara Antonia Gramscia. Gramscievi osvrti na povezanost dominacije u kulturi i politici pojavljuju se u njegovim zatvorskim bilješkama ( I 33 Quaderni del carcere ). U njima je vidljivo kako je njegovo shvaćanje važnosti kulture oblikovano kroz događaj koji je u talijanskoj historiografiji poznat kao bienno rosso ( crveno dvogodište ) 1919. – 1920. Od situacije u kojoj su sindikati zauzeli važne dijelove metalne industrije samo dvije godine kasnije došlo je od Mussolinijevog preuzimanja vlasti. Gramsci je konstantno postavljao pitanje zašto ? Odgovor je bio ideologija. Smatrao je kako se vlast oslanja na mnogo više od policije i pravosudnog sustava kako bi održala svoju dominaciju, a uloga kulture tj. ideološke hegemonije u kulturi bila je ključna. Političko provođenje moći ukorijenjeno je na pristanku mnogo više nego na prisili. Prema njemu, država je mogla neometano vladati ne zbog straha stanovništva od represivnih sila već zbog prihvaćanja dominantnog diskursa – hegemonske ideologije – koja je sankcionirala njihovo ponašanje kao „prirodno“. Zbog toga je Gramsci zagovarao „pozicijski rat“ u kojem ideje, vjerovanja i različiti oblici kulturne prakse imaju ključnu ulogu i u kojem će pobijeda ovisiti o redefiniciji vladajućih vrijednosti, stvaranju alternativinih institucija i izmijeni dominantnog duha vremena. Kulturna revolucija postavljena je kao preduvjet političkoj. Gramscieva kulturna strategija ( metapolitika ) bila je priznanje da je svijet „bojište ideja“ i da je kultura njihov najdelotvorniji nositelj jer mobilizira svijest javnosti i apelira na povijesno sjećanje.

Aktualnost

Suvremena liberalna društva u mogućnosti su da zastupaju svoju navodnu povijesnu i znanstvenu utemeljenost jer su intelektualni vođe takvih društava ovladali područjem kulture. Unatoč tome, danas postoji sve očitija nemoć političkih stranaka i vlada te svih klasičnih oblika provođenja političke moći u rješavanju aktualnih problema dok je s druge strane očita zastarjelost svih antiteza, prvenstveno podjela na ljevicu i desnicu, koje su obilježile modernost. Zbog toga metapolitičko djelovanje ima kapacitet da nadiđe isprazne političke podjele i stvori nove načine mišljenja koji bi iz raznih područja znanja formirali novi i daleko koherentniji svjetonazor. Spomenuta reformulacija nam je potrebna kad se uzme u obzir istrošenost aktualno dominantnih ideologema koji su po svom karakteru često reaktivni, prozivateljski i traže fantomske neprijatalje. U svezi s tim osnivač Skupine za istraživanje i proučavanje europske civilizacije ( fr. GRECE ) Alain de Benoist u Manifestu za europsku obnovu zaključio je : „Nesposobna za vlastito obnavljanje i postizanje vlastitih ciljeva, moderna misao se transformirala u svojevrsnu „misaonu policiju“ čiji je cilj ekskomunicirati sve one koji na bilo koji način zastrane od trenutno prevladavajućih ideoloških dogmi. Umjesto okretanja stoljećima koja su pred nama, i dalje su aktualna zastarjela pitanja, stari argumenti, a sve to zapravo ne predstavlja ništa više od sredstva za isključivanje ili diskreditaciju protivnika. Svođenje politike na korisno upravljanje sve problematičnijim razvojem isključuje mogućnost promjene društva ili čak mogućnost otvorene rasprave o konačnim ciljevima zajedničkog djelovanja. Stoga se demokratska rasprava svela na ispraznost, više se ne raspravlja nego denuncira. Ne razmišlja se, nego se optužuje. Više se ne dokazuje nego se nameće. Sve misli i spisi osumnjičeni za „devijaciju“ ili „skretanje“ prikazuju se kao svjesno ili nesvjesno naklonjeni ideologijama koje se smatraju krajnje sumnjivima. Budući da nisu u stanju razviti svoje vlastite ideje, niti argumentirano negirati ideje drugih, ovi cenzori bore se ne samo protiv različitih mišljenja, nego i protiv navodnih namjera.“ Zbog ovakvih hegemonskih postavki povratak kritičkoj misli i raspravi o idejama je sve više aktualan a upravo metapolitička nastojanja mogu stvoriti svojevrsni „arsenal ideja“ kao okvir za suočavanje s izazovima našeg vremena.

 

 

10 comments

Skip to comment form

  1. Jesu li doista potrošene neke/sve ideje iz prošlosti? Hoće li gorljivi zastupnici “starih” ideja tako lako dopustiti eliminaciju svojih svetinja i uvođenje novog diskursa? Kako će se to dogoditi. Povijest je pokazala da je društvo okoštalo te da su nužni jaki potresi za njegovo preslagivanje.

    1. Dobar komentar. Ideje “iz prošlosti” nisu potrošene, ali su u praksi kompromitirane. Jaki potresi, kažeš. Što pod tim misliš?

  2. Upravo tako, Cc SB. Dominantne politike zapele su u slijepoj ulici vlastite potrošenosti, ne vode više ni naprijed, ni natrag, i preostaje im samo jalovo prepucavanje. Umjesto novih filozofija i ideja razvoja, sve je očitija globalna politika “željeznog zagrljaja” kao sirova dominacija i zakon većeg i jačeg, zamaskiran u borbu za liberalizaciju i demokraciju. Na slabijima je da smisle ideje i strategije suprotstavljanja i samoodržanja. Jednu od tehnika preživljavanja izvrsno je demonstrirao u jučerašnjoj NU 2 novinar Malić, procjenjujući trenutni odnos snaga HDZ-SDP. Tehnikom uvlačenja u šupak jednoj od strana, zamaskiranoj u neovisno novinarstvo Malić je lukavo unovčio svoj imidž neovisnog novinara, ne dovodeći ga pritom u pitanje.

  3. “Zbog ovakvih hegemonskih postavki povratak kritičkoj misli i raspravi o idejama je sve više aktualan a upravo metapolitička nastojanja mogu stvoriti svojevrsni „arsenal ideja“ kao okvir za suočavanje s izazovima našeg vremena.”

    Ova posljednja, poantna rečenica nije sasvim točna u smislu konstatacije da je nužan povratak kritičkoj misli i raspravi o idejama. Naime, kritička misao i rasprava o idejama nisu nigdje otišle, e da bi se vratile. Rasprava o idejama traje cijelo vrijeme, samo što ideje nitko ne preuzima kao temelje za izgradnju modela društvenog i političkog sustava. Možda zato, jer nema pobjedničkih ideja u nekadašnjem smislu, a možda iz „povijesnog straha“ od prekvalificiranja ideja u oruđa vlasti kojima podjarmljuju mase. Za vlasti i suvremene elite tržište je pobjednička ideja kojom se kontroliraju um i porivi ljudi. Na djelu je mix/amalgam Orwella iz „1984“ i Huxleya iz „Vrlog novog svijeta“. Svijest ljudi je razmrvljena, a propagandisti kapitalista ju preslaguju kako im se svidi.
    Autor stoga kuca na otvorena vrata. Chomsky, Zerzan (anarhisti općenito), Alain Badiou, Žižek, Žarko Pajić, predstavnici biološke filozofije, Dawkins i mnogi, mnogi drugi, nastavljaju raspravu, pa i s ciljem ozdravljenja od glavne boljetice zapadne kulture – „demokratske apatije“. Proces ozdravljenja je zapravo pobuna potaknuta definiranjem (dnevno)političkog stanja stvari (pljačka, grabež, egoizam, neviđeni oblici torture, supremacija militarista….) i traženjem „idejnih“ izlaza za novo sukobljavanje klasa i suprotnih društvenih grupa. Ne zalažu se navedeni autori za društveni konsenzus, jer on je uvijek na štetu većine. Oni trube da bi se ravnodušni probudili i shvatili da su manipulirani, da je politika odvratna djelatnost kojoj se treba suprotstaviti, ne moraliziranjem, nego akcijom.

    1. @Ivan Maric, “Za vlasti i suvremene elite tržište je pobjednička ideja kojom se kontroliraju um i porivi ljudi” ova tvoja recenica najbolje odgovara da vrata nisu sasvim otvorena. Ravnodusni se nece pobuniti u danasnjem drustvu upravo zato jer rasprave od stvarnim promjenama nema u mainstream medijima, prevladavaju kurtuazne floskule koje ne govore nista o realitetu danasnjih problema.Ranije su u drustvu postojale vertikalnije vrijednosti, pa su se odredjeni koncepti zbog intelektualne kvalitete mogli prihvatiti na siroj razini. Danas su vrijednosti nihilisticki horizontalne pa se i ono kvalitetno utopi u ispraznoj masovnosti.

  4. Marksizam živi!

  5. Kad se sretnemo, i ne budemo imali šta za pričat, znat ćemo itekako da smo dio iste grupe. Neće nam trebat uputstva, neće nam trebat ideje, sve će ići automatski, u tišini. Znat će se. I radit će se. I imat će se. U tišini. Prvi koji progovori ili se uhvati olovke, il tastature, dobit će po pićci. 🙂

    1. Children of the revolution?

    2. Matrix?

    3. Uzmi i bježi?

Odgovori