«

»

srp. 03 2014

Uzlet postmoderne

postmodernism_foot_on_neckBilo da je shvaćeno kao raskid s modernošću ili kasni stupanj iste, postmoderno doba obilježava sasvim novo razdoblje u povijesti naše civilizacije. Ovo se obilježje odnosi prije svega gubljenje značaja kod „velikih narativa“ koji su nastali u modernosti i puna dva stoljeća služili legitimaciji univerzalnog diskursa zapadne racionalnosti. Uključujući u svojim redovima ličnosti poput Michela Focaulta, Giannia Vattima, Jacquesa Deride i Jean Baudrillarda, postmodernisti su negirali „objektivne“ interpretacije modernističkih izričaja i tvrdili kako bez vremenske istine nisu situirane izvan konteksta, vremena i prostora već ovise upravo o tim segmentima. Na temelju toga postmodernisti su zaključili kako ne postoje kognitivno privilegirani i dogmatski oblici znanja, već samo različiti stilovi interpretacija s različitim premisama. Prema tome, različiti narativi dovode do različitih predstavljanja o istim događajima, pa prema tome ne postoji objektivnost „velikih narativa“ modernosti već oni ustupaju mjesto raznim mikro-narativima jer ne postoji jedna apsolutna istina koja bi objasnila društvenu stvarnost u prošlosti i sadašnjosti. Postmodernisti se zalažu za diferencijaciju autoriteta koja slijedi heterogene mogućnosti za razliku od homogenih apstrakcija moderniteta. Zbog toga ovakav koncept, koji negira totalno poimanje stvarnosti, prigrlio je „radikalni pluralizam“ koji dekonstruira moderne premise o istini, vrijednostima, pravdi, dobru i zlu itd. Iako otvara prostor za pluralnije shvaćanje stvarnosti, postmodernizam ipak to čini na način da favorizira individualističke tendencije bliske liberalnoj politici. U mnogo čemu su postmodernisti svojevrsni „filozofski liberali“, čija temeljna referenca nije modernistički konstrukt već svijet duginih boja unutar globalnog tržišta. Time je postmodernistička perspektiva na stvarnost manje zabrinuta ponovnom legitimacijom mikro narativa predmoderne tradicije a više privilegiranjem apsolutne suprotnosti – fragmenata hiper modernog svijeta povezanog s nomadskom logikom nove globalne ekonomije. Primjerice, sa dozom simpatije će se gledati prema etničkim i spolnim manjinama, imigrantima ili glazbenim subkulturama ali je neće biti u slučaju baskijskih ili škotskih separatista čije su zajednice i tendencije ka emancipiranju od modernističkih konstrukata također stare i povijesno utemeljene. Takvo favoriziranje jasno upućuje na ideološko strujanje koje nije povezano samo s „novim metodama“.

Negiranje objektivnog svijeta, koji je vanjski u odnosu na našu pojedinačnu svijest, proizlazi iz relativističkog pristupa, koji vodi prema hipersubjektivizaciji koja je povezana s dominantnim trendovima postmodernističkog pristupa. Postmodernisti na temelju nedeterminiranosti svijeta te njegove nepristupačnosti razumijevanja zaključuju kako je svaka spoznaja ograničena i kako je sve relativno. Postmodernizam sve beskrajno relativizira i predaje punu moć svijetu mašte kao velike avanture misli. Takav postmodernizam nastoji sve relativizirati i fetišizirati subjektivnu svijest te sve stavlja na jednaku razinu u ime slobode mišljenja. Reći nešto neutemeljeno i bezvezno je bolje branjeno nego kritika nekog stajališta koja kaže da je nešto neutemeljeno. Takav relativistički pristup, koji veliča različitost ( koju je inspiriralo američko stajalište o politički korektnom), nužno dovodi do getoizacije i komunitarizacije društva kao protuučinka. Taj relativizam poziva se na recepciju, prema kojoj se vrijednost jedne teorije mjeri u odnosu na recepciju publike. Postmodernizam nastoji dati znanstveno opravdavanje diskursu o heterogenosti, koji je u središtu dominantne ideologije. Teorijski temelj postmodernizma jest relativizam; ne postoji istina, činjenice su proizvod našega jezika a istina je stvar subjektivnih uvjerenja koji se nikada ne suočavaju s realnošću. Izvor postmodernizma jest političko obeshrabrenje, prema kojemu su sve ideologije propale u objašnjenju svijeta, a njegovi favoriti su „novi eksperimentalni društveni pokreti“: antirasizam, homoseksualnost, feminizam. Te se nove ideologije temelje na postmodernističkom diskursu o diferencijalizmu koji promiče nadahnuće virtualnim realnostima udaljenim od realnog svijeta, dok se legitimna zahtijevanja tih manjinskih pokreta mogu osloniti na već postojeću egalitarističku tradiciju koja potječe od prosvjetiteljstva. Njegov projekt jest krajnji liberalizam i odbacivanje načela solidarnosti, udaljavanje od potrage za istinom i apsolutnim kategorijama u korist egzaltiranja individualističkog i hipersubjektivnog intelektualnog diskursa. Zanimljivo je kako „starolinijski“ marksisti, često nostalgični za modernističkom objektivnošću, totalitarizirajuću prirodu postmoderne smatraju najviše kao podilaženje hegemonskom sustavu globalnog kapitalizma. Zbog svega navedenog legitimno je zapitati se kuda nas vodi postmoderna.

 

 

 

15 comments

Skip to comment form

  1. Ivan Marić

    Paradoksalno određenje SAD-a glasi: Nije Hollywood dio Amerike, nego je Amerika dio Hollywooda. U nekakvoj shortcut primjeni može se upitati utječu li promjene stvarnosti na potmodernu ili postmoderna (dekonstruktivizam etc.) oblikuje stvarnost? Radi se vjerojatno o obostrano osmotskim procesima.
    Kuda nas vodi postmoderna, pita se autor, kao da je riječ o sili, a ne o tumačenju svijeta. Kontrapitanje glasi: kuda nas vodi stvarnost… tehnologija, politika, ekonomija? Zapravo naglasak je na vođenju ljudi, a ne o tome da ljudi vode svoju sudbinu i svijet. Postmoderna svjedoči alijenaciji. Dakle, kako to izmijeniti, a ne samo tumačiti? Evo, vratili smo se do Marxove 11. teze o Feuerbachu.

    1. Alain

      Ivane, stvaranje simulakruma, u kojem sudjeluje i postmoderna, utječe na stvarnost jer ju može prikazati na vrlo proizvoljan način. Jean Baudrillard je suvremeno društvonazvao društvom simulakruma. Simulacija je slika ili model koji vremenom postaje stvarniji od stvarnosti, da bi je na kraju potpuno nadomjestio: u prvoj fazi slika reflektira osnovnu stvarnost, u drugoj slika maskira i izopačuje stvarnost, u trećoj fazi slika maskira odsutnost osnovne stvarnosti, i konačno u četvrtoj fazi ona nema više nikakve veze s bilo kakvom stvarnošću, već postaje njen puki simulakrum.

      1. Ivan Marić

        Sve to o simulakrumima vrlo dobro znam. Vrati se, u tom smislu, mom komentaru u kome spominjem Hollywood.

        Suvremeno društvo nije produkt postmoderne, produkt njenih definicija i analiza o stanju postojećeg. Ono jeste postmodernističko, jer je produkt više faze kapitalizma, koji, uz pomoć sofisticiranih (postmodernih) oblika zarobljavanja uma, želi iz potrošača iscijediti sve što imaju, kako bi profit rastao. Može li profit samo rasti? Usrdno se nadam da ne i da će doći do sloma. Možda, ipak, postmoderna pomaže eksploataciji ljudi, ali nesvjesna svoje uloge?!

        Za daljnju diskusiju: jesu li simulakrumi vezani za modernu tehnologiju? Nemaju li svoju preteču i u antičkim igrama u arenama- kao povijesne rekonstrukcije?

        1. Alain

          Slažem se da su to komplementarni procesi. Ovdje sam se osvrnuo na postmodernu kao jedan segment ali sam u ranijim tekstovima i komentarima također kritizirao i pojave koje spominješ u komentaru. Odgovor je DA, jesu vezani za tehnologiju. S Antikom ipak ne bih radio usporedbe jer je to drugačije vrijeme u kojem su vladale drugačije vrijednosti bliže istinskom duhu tadašnje civilizacije ( naravno dok i tu nije došlo do dekadencije ).

        2. Radi se samo o terminologiji. Zar je u klasičnom narativnom sutavu kroz samu naraciju stvarnost bila vjernije prikazana? Sjetimo se samo kako se “znanje” prenosilo s koljena na koljeno – uglavnom naracijom, pričom i to oralnom. Pisanih je tragova biloo relativno malo.

          Čemu su služile naracije nego čistoj indoktrinaciji, izgradnji poželjnog etičkog sustava. Pojedincu se trebalo čvrsto usaditi što je dobro, a što zlo.

          I naravno da proit može rasti do u beskonačnost. Pa masa novca konstantno raste, zašto ne bi rastao i profit?

          Pazi izraza: “istinskom duhu tadašnje civilizacije”??? Što je jebo te to???

          Možda da nam objasniš kroz primjer Spartaka i onih protiv koga je on ustao? Koji su to tek licemjeri bili, koji su pričali o etici dok ih je roblje služilo?

          Postmodernističko društvo je iznimno napredno spram tog sranja. No, ajde. Neke mudre glave su rekle da bi valjalo zapamtiti što i kako su ljudi razmišljali u prapočecima onoga što danas nazivamo humanizam, mada tada humanosti nikakve bilo nije.

          1. Alain

            @Bronstein pobrkao si dva reda stvari, uvijek postoji selektivnost u naraciji, ali jedno je drugačije interpretirati određenu činjenicu a sasvim drugo nešto u potpunosti izmisliti i s vremenom pretvoriti u apsolutno mjerilo stvarnosti.
            Glede izraza o duhu civilizacije, on se odnosi na vjernost principima koji su je učinile stabilnom i vitalnom, pa makar to i bilo ropstvo koje danas može licimjerno osuditi, a istovremeno biti slijep na današnje oblike modernog ropstva i pričati o “naprednom”. Svako se razdoblje promatra u skladu s normama koje su u tada vrijedile pa nema smisla donositi vrijednosne sudove iz današnje perspektive.
            I tvoj primjer sa Spartakom je indikativan, jer je on htio prijeći na Siciliju i napraviti svoju državu sa dojučerašnjim robovima koji bi potom imali svoje robove. I sam je u svojoj pobuni bio vjeran tadašnjim principima. Zaključak ti pogotov nema veze s temom, jer mi nije cilj usporediti antiku s postmodernom i donositi zaključke što je “naprednije” već ukazati na pojedine (po meni štetne) značajke postmodernizma.

  2. Ubacimo li u sve ovo još i tumačenja modernih fizičara kako su materija u stvari čvorovi stojnih valova energije, pa sve što poimamo protumačimo kao interakciju valova različitih frekvencija i amplituda, postmoderno tumačenje postaje poprilično vjerojatno, razumno i moglo bi opravdano biti proglašeno najpreciznijim opisom svijeta oko nas.

    Prihvatimo li ovakvo tumačenje, onda su sve simulakri, sve je dojam i sve je subjektivno. Kao što sam napisao u jednom drugom upisu o stanju u Brodu. Stanje u Brodu je onakvo kakvog ga vidi pojedinac. Poklapa lki se jedno te isto stajalište kod mnogih promatrača, mogli bi doići u iskušenje i nazvati to istinom, ali nije li ista situacija kod gledanja mađioničarskih trikova. Svi gledamo neku pojavu na isti način, ali odrasli znaju da to ne znači kako se radi o istini, već upravo suprotno, radi se o iluziji.

  3. Padaju mi još tu mnoge druge poveznice s fizikom, jer filozofija i fizika jesu i moraju biti tijesno povezane, štoviše, ne vjerujem filozofima koji ne poznaju dobro fiziku i obrnuto.

    Naime, Heisenbergovo načelo neodređenosti govori o tome kako se u određenim slučajevima ne može izmjeriti ili ne može točno izmjeriti neka pojava jer već samo promatranje te pojave unosi promjene u samu pojavu.

    Tako i ocjena stanja nekog društvenog ili filozofskog pojma može i zasigurno ovisi o “neredu” i netočnosti koje u sam sustav unosi promatrač, odnosno onaj koji donosi sud.

    Idemo li tako daleko, moramo uočiti potpunu besmislenost bilo kakvog kolektivnog određenja poput: nacionalnosti, religijskog opredjeljenja, pripadnosti navijačkim i kojekakvim drugim skupinama, grupama i klubovima.

    Netko je davno rekao: Čovječe, sam si. Sam si se rodio i sam ćeš umrijeti.

    1. Popac

      A kolektivno, identitetsko, tradicionalno, herojsko? Dobit ćeš ti, Bronstein, odgovor da se čovjek rodi kao Hrvat, katolik, dinamovac, lions itd. koji govori hrvatskim jezikom. Propisani je to red kojim se ljudi kontroliraju, a ne “nered” koji provocira nezavisni promatrač.

      1. Alain

        @Popac olako odbacuješ identitarna usidrenja jer ih smatraš pukim sredstvom za kontroliranje. to je površna interpretacija, u određenom trenutku pojedine silnice mogu te ( kao i ostale društvene konstrukte ) iskoristiti za manipulaciju ali oni sami imaju svoju logiku nastajanja i svoju svrhovitost.

  4. Nastavljam ovdje radi smicanja. Zasigurno možemo ustvrditi kako niti jedno društvo nije savršeno. Mislim da su i fizičari i filozofi došli do toga da je objektivnost vrlo upitna te da ona uvelike ovisi o tome tko i kako ju promatra i određuje. Prijašnja vremena su zasigurno bila znatno više opterećena dogmama. Ne uspoređujemo, ali meni su ipak draža vremena i sustavi gdje pravila imjerila nisu uklesana u kamenu.

    1. Alain

      @Bronstein, ali su uklesana u Iphoneu, laptopu ili internetu čime su još opasnija jer su sveprisutnija i lakše prenosiva od uklesa na kamenu. Takav stereotp je rezultat progresivističkih zabluda. Prijašnja vremena nisu bila toliko opterećena jer nije bilo tendencija a ni metoda kontrole kao danas. Upravo danas živimo u vremenu kad nas se nastoji uvjeriti da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova a ostajemo slijepi na mnoge devijacije. Nije tu riječ o savršenosti, to je apstraktan koncept, već o strujanjima koja će negirati stvarni sadržaj kako bi nametnula svoje totalitarizirajuće dogme.

  5. Makhno

    Ima li vremena goreg za čovjeka od ovog suludog neoliberalnog kapitalizma? U sudaru sa suvremenom znanošću i tehnologijom čovjek se osjeća potpuno izgubljenim i čezne za vremenima kada su tumačenja bila puno jednostavnija: grmljavina je bila znak ljutnje bogova, a kataklizme božja kazna zabludjelim ovčicama, dobra žetzva božji dar bogobojaznim ratarima itd.

    @Alain – zar je obavezno koristiti iPhone, računala ili mrežu? Zar danas nije moguće živjeti bez modernih gadgeta i izvan dosega signala? Tko tjera modernog čovjeka na korištenje tih đavoljih naprava? Čini mi se da gledaš dosta ograničeno. Rekao bih čak kako veliki dio ovog našeg svijeta, naše planete još uvijek nije pokriven signalom (bar kada govorimo o komercijalnim signalima za konzumente, ne onim vojnim za špijunažu). A kad car zasjedne u poljski WC s klasičnim papirnatim Alan Fordom u rukama, neka me Ameri slobodno snimaju 🙂

    1. Alain

      @Makhno naravno da nije obavezno, ali se prikazuje kao poželjno pa mnogi podlegnu tom imperativu. Nije tu bitan cijeli svijet već društvo u kojem mi živimo, a ono sve više postaje dio spomenutog neoliberalnog svijeta.

  6. trol

    Da li je čovjek ikad išta kreirao ?
    Ili je samo pretvarao, transmutirao A u B ?

Odgovori