Viktor Ivančić: Zub vremena u čeljusti zvijeri (2)

Povodom 20. godišnjice portala Peščanik

O usponu i radu retroaktivnog novinarstva

Dobitnici uzimaju sve osim svrhe. Dakako, uz uvjet da svrhu tražimo među proklamiranim idealima profesije. Što se mene tiče – a to je i osnovni razlog nastanka ovog zapisa – novinarstvo bez kritičkog impulsa, čak i kada ne uzrokuje direktnu štetu, sinonim je za suvišnost

5.

Eto zbog čega je, odvažimo li se skrenuti pogled sa svetih spisa na dnevnu prozu, pitanje kada se piše (a kada šuti, prikriva, apstinira) daleko od trivijalnog. U njemu leži sama pulsirajuća bit novinarskog angažmana, što bi i onaj naš historičar iz budućnosti neizostavno morao imati na umu. Osim svega, putujući u prošlost u potrazi za upotrebljivim podacima, mogao bi naići na živopisnu konkurenciju. Iskustvo pokazuje da praktikanti retroaktivnog novinarstva nemaju nikakva respekta prema svojoj jučerašnjici, što ih čini nekom vrstom nepriznatih povjesničara, jer dok u pomno odabranim momentima sriču naknadno otkrivene istine, identične onima što su ih nekoć svjesno prikrivali, oni u implicitnoj formi skiciraju historiju vlastitog beščašća, dodajući nove i nove epizode u kronici koja će apsolvirati problematiku odsustva morala.

Stoga naš pretpostavljeni istraživač treba biti iznimno oprezan, jer za iskoristivost građe do koje želi doći uopće nije nevažno na kojoj će se stanici prije konačnoga vremenskog odredišta iskrcati. Ante Gotovina iz 2020., recimo, za hrvatski medijski mainstream više ni slučajno nije “naprosto kriminalac” kakav je bio 2005., nego je “naprosto heroj”, kakav je bio i 2003., kada je prešućeno novinarsko otkriće upućivalo na to da je “naprosto kriminalac”. Kao što današnji generalni medijski portret Franje Tuđmana sasvim malo nalikuje na mrzovoljnog diktatora karakterističnog za hrvatsku štampu iz 2001. ili 2002., a više sliči dobrodušnome nacionalnom mesiji iz devedesetih, dok je još kročio zemljom u živome stanju, s čoporom žurnalista koji su njegovim baljezganjima pridavali težinu Objave. Čak je i ona rudarska nesreća u Kreki u nekim od recentnijih novinarskih obrada, inspiriranim teorijama zavjere, prerasla u sabotažu i teroristički čin kojim se pripremao budući rat…

Prvi dio teksta pročitajte na ovome linku.

Potrebna je, dakle, iznimna vještina i besprijekoran osjećaj za tajming da se čovjek snađe u tome džumbusu, a sve to savjesnog povjesničara dovodi pred nove izazove. Zub vremena raste u čeljusti zvijeri. Retroaktivna publicistička praksa, povezana s ograničenim rokom trajanja naknadno isporučenih istina, ponekad i samu kronologiju može učiniti neizvjesnom, pa ova, umjesto da odaje kakav-takav slijed, podsjeća na mahnitost metalne loptice u fliperu, koja leti tamo-ovamo, putujući u smjeru koji joj je zadan posljednjim udarcem.

S moje točke gledišta, uz dodano iskustvo, jednostavnije je predvidjeti budućnost, nadam se bližu: kada Aleksandar Vučić bude politički upokojen i kada ga dojučerašnji novinski adoranti stanu zborno kasapiti nezadrživom žestinom – a to će se neizbježno dogoditi – Peščanik će se, umjesto prčkanjem po lešu, baviti nečim opasnijim i rizičnijim. Ne mogu se oteti utisku da upravo taj kontrast, naglašen pitanjem kada se piše, predstavlja ključnu dramu novinarstva našeg doba – je li ono obilježeno kritičkim stavom ili strvinarskim nagonom. U osnovi se radi o načinu uronjenosti u današnjicu – da li se stvarnost sagledava kroz prednje staklo vozila ili u retrovizoru, naime: da li se upozorava na nailazeću ili na prohujalu opasnost.

To što su pobornici potonje prakse u sve premoćnijoj većini, dok prvi čine sve malobrojniju manjinu, dotle da se njihovo djelovanje počinje zavoditi pod stavkom ekscesa – što je, dakle, nerazmjer prisutnosti ovih dviju kategorija na “sceni” sve upadljiviji – nije posljedica nekakva naročitog kvarenja ljudskog materijala, već prije svega pokazatelj da se industrija informativnih medija, kao stanište profesionalnog novinarstva, sistematski lišava kritičkih natruha. Budući da se time provodi i ozbiljna strukturalna promjena samog zanata, bolje je stvar promotriti iz paradoksalnog ugla i ustvrditi kako nema osobita razloga za očaj, jer trijumf većine sadrži mnoge elemente pirove pobjede. Dobitnici uzimaju sve osim svrhe. Dakako, uz uvjet da svrhu tražimo među proklamiranim idealima profesije. Što se mene tiče – a to je i osnovni razlog nastanka ovog zapisa – novinarstvo bez kritičkog impulsa, čak i kada ne uzrokuje direktnu štetu, sinonim je za suvišnost.

A što ćemo s “neutralnim promatračem”? – vjerojatno će se zapitati poneka uznemirena liberalna dušica nakon gornje konstatacije. Što s onim neostrašćenim, neopredijeljenim, objektivnim evidentičarom zbivanja, idealnim modelom kakav je podrobno opisan u publicističkim psalmima i poslanicama, a koji vjeruje da svoju motivaciju pronalazi u međuprostoru, “na sredini terena”, tako da ga ne profiliraju ni kritički senzori ni strvinarski refleksi?
Takvog ćemo, bez naročitih problema, odložiti na smetlište rabljenih iluzija, skupa s njegovom lažnom objektivnošću.

Retroaktivna publicistička praksa, povezana s ograničenim rokom trajanja naknadno isporučenih istina, ponekad i samu kronologiju može učiniti neizvjesnom, pa ova, umjesto da odaje kakav-takav slijed, podsjeća na mahnitost metalne loptice u fliperu

6.

Na predavanju održanom u proljeće 1978. Michel Foucault je kritiku podveo pod vrlinu. “Postoji nešto u kritici što izgleda kao vrlina”, rekao je, pa iznenađeni auditorij uputio da će govoriti “o kritičkom stavu kao vrlini uopće”. Definicija što ju je tada izložio, barem za moj ukus, do danas odolijeva koroziji: kritika je, prema Foucaultu, “umijeće promišljene neposlušnosti”. Odnosno “umijeće voljnog neropstva”. Ključna pobuda kritike je “odlučna volja da se ne podlegne vladanju”, da se ne pristane na pokoravanje vladajućem autoritetu i njegovoj mreži moći.

Odgovarajući na pitanje iz publike, Foucault je otklonio mogućnost da se radi o fundamentalnoj anarhiji, o zahtjevu da se ukine svaki oblik vladanja, jer je uvijek riječ o volji da se ne podlegne vladanju “baš tako, baš na taj način, tim sredstvima, po tu cijenu”. S druge strane, on nije bio ljubitelj “konstruktivnog” elementa kritike, naprotiv, smatrao je kako ona treba iznevjeriti očekivanja da ponudi savjet ili uputu za popravljanje postojećeg stanja. U jednom intervjuu iz iste godine o tome kaže: “Kritika ne mora da bude premisa dedukcije čiji je zaključak da ‘ovo ili ono treba da bude učinjeno’. Ona treba da bude instrument onih koji se bore, koji pružaju otpor i odbijaju ono što jeste. Ona se koristi u sukobu i konfrontaciji, ona je esej u odbijanju.”

Nije mi namjera ovaj zapis filovati teorijskim citatima (iako čitatelja, malo dalje, u zasjedi čeka još jedan filozof), no taj pristup mi se čini važnim u okolnostima kada stambeni prostor profesionalnog novinarstva, konglomerat informativnih medija – kako onih javnih, tako i komercijalnih – ne samo što je u svome većinskom korpusu podlegao vladanju, već se etablirao kao nerazdruživ dio vladajućeg aparata, jedan od njegovih ubitačnijih krakova moći. Ukoliko, dakle, smisao kritički orijentiranog žurnalizma leži u odlučnome podrivanju predodžbi koje neki režim (neko društvo, neko doba) ima o sebi, valja voditi računa o tome da su te predodžbe, uključujući njihovu masovnu distribuciju, djelo udarnika žurnalističke provenijencije, sa svim konzekvencama koje ta “unutarcehovska” makljaža nosi.

U slučajevima kada se takvo stanje stvari želi prikriti, omiljeni modeli smokvinih listova su ideal-tipska figura novinara kao “neutralnog promatrača” i izmišljena napetost između strasnosti i objektivnosti. Uvjet za to je specifična teatralizacija samog ugođaja informiranja, pri kojoj se nacionalni horori i tragikomedije, nerijetko uz obilje krvi, odvijaju nezavisno od oka promatrača. To što bi, da je “promatranje” bilo drugačije (da nije bilo uvjetovano, recimo, privremenim sljepilom), i sadržaj rečenih dramskih komada bio bitno drugačiji, ili se ovi možda ne bi ni dogodili, vlasnika profesionalnog oka se ne tiče.

“Neutralni promatrač” grčevito se drži tlapnje da još uvijek postoji razlika između pozornice i gledališta, nastojeći sebe uvjeriti da njegovo plišano sjedalo u prvome redu balkona – odakle se pruža lijep pogled na binu, a na bini se, za nevolju, najčešće odvija zločin – nije tek kota na poprištu bitke, rezervirana za proizvođače informativnih alibija. Možemo se unaprijed kladiti da će zaspati točno u momentu kada se to od njega očekuje, želi li zadržati plišanu garanciju društvenog statusa i socijalne sigurnosti, te osigurati kartu za sljedeću izvedbu.

U krajnju ruku – kada smo već sa zavjetnih spisa prešli na dnevnu prozu – vrlo je neobično da je gledalište tako puno, a da ubojstvo u pravilu karakterizira odsustvo svjedoka.

Primjera je toliko da bi ih bilo gotovo ponižavajuće navoditi. Zamislimo li, makar zabave radi, da neki uprosječeni kadrovski reprezentanti srpske i hrvatske štampe odmakle dobi, pod dovoljno efikasnim spravama za mučenje, moraju priznati što je to što su njihove informativne sile najdosljednije i najuspješnije činile kroz zadnjih trideset godina, odgovor bi neizbježno glasio: U odnosu na sva svoja brojna dostignuća i podvige, hrvatska i srpska štampa kroz protekla su tri desetljeća najdosljednije i najuspješnije utajivale zločine! Činile su to utoliko zdušnije što su zločini bili golom oku dostupniji. I nitko nikada zbog toga nije snosio nikakvu odgovornost. Prestanete li vrtjeti ručicu induktorskog telefona, cvrkutat ćemo i o detaljima…

A ako bih ja bio prinuđen sažeto definirati toga reprezentativnog uzorka, predstavnika 90-postotnog dijela ljudstva u ovdašnjim informativnim medijima, oslonio bih se upravo na prizor iz njegova imaginarnog izvještajnog teatra: Novinar je svjedok koji je prisutan zato da bi odsustvovao.
Ispostavi li se kojim slučajem kako je prisutan zato da ne bi odsustvovao, učinit će se sve da bude protjeran.

U odnosu na sva svoja brojna dostignuća i podvige, hrvatska i srpska štampa kroz protekla su tri desetljeća najdosljednije i najuspješnije utajivale zločine! Činile su to utoliko zdušnije što su zločini bili golom oku dostupniji. I nitko nikada zbog toga nije snosio nikakvu odgovornost

7.

To je, naime, cijena riješenosti da se ne podlegne vladanju, dadžbina koja se plaća na umijeće promišljene neposlušnosti.

Kada bi onaj naš historičar imao afiniteta i živaca pozabaviti se detaljima, mogao bi dosta precizno odrediti trenutak od kojeg prosječan mnogoljudni medijski sistem više ne može podnositi autore poput Svetlane Lukić i Svetlane Vuković, najprije onaj veći, a zatim nešto manji; kada dakle iritacija postaje odviše neugodna i kada bitka za autonomiju već počinje poprimati forme sabotaže, a uzajamna nesnošljivost raste do točke kada biva svejedno tko kome daje otkaz, sistem novinaru ili novinar sistemu. Od tada slijedi profesionalna usamljenost, ili makar njena formalizacija, po mogućnosti produktivna; uz nešto sreće, kritičko novinarstvo opstaje kao stanje izgnanstva.

Svaka je priča i pojedinačna sudbina posebna, naravno, no kada se sagleda šira slika, nemoguće je previdjeti njihovu usustavljenost u pravilo. Uzmem li u obzir moju generaciju, jedva se mogu sjetiti ponekog novinara vrijednog pažnje koji dočekuje penziju unutar većeg medijskog sistema. Letjeli smo iz tih samoproglašenih imperija tako predvidivo i sistematski da bi bilo maloumno razmišljati u kategorijama slučajnosti, štoviše, možda bi čak vrijedilo prestati bulazniti o spomena vrijednim razlikama među velikim medijskim kućama, o nijansama koje se, naposljetku, obično reflektiraju na rok trajanja novinarske autonomije i slobode, ali ne i na konačni ishod.

I tako, izgon po izgon, otkaz po otkaz, nastupa zrelo doba cjeloživotnog “eseja u odbijanju”. Ako je preostalo dovoljno borbenog duha i spremnosti na askezu – kao u slučaju Peščanika – nastat će mali pobunjeni pogon, žilavo kritičko poduzeće čiji se značaj i utjecaj ne mogu ograničiti ni brojem “klikova” ni drugim pseudotržišnim tričarijama. Nastat će oslobođeni teritorij, autonomna zona koja od samoga početka postaje pripravna na sve varijante režimskoga nasilja. Nikada neće imati dovoljno novca i resursa, radit će s minimalnom infrastrukturom (pri čemu treba znati da profesionalno novinarstvo spada među skuplje sportove), ali metoda kojom se to premošćuje nadolazi iz iskustva, iz recepata ispisanih ožiljcima: što je infrastruktura siromašnija, kritičko gorivo je važnije. A upravo to je ono što si “imperiji” više ne mogu priuštiti.

Mediji srednje struje, međutim, punim su plućima uživljeni u famu da podlijeganje vladanju ne uključuje atentat na profesiju. To su, moguće, staklene noge na kojima leži njihova budućnost, nadajmo se u vidu veličanstvenoga krša, pa stoga nema mjesta ni pretjeranoj malodušnosti zbog sve izraženije brojčane nadmoći pokor(e)nih publicista unutar takozvanog ceha. Napokon, što to uopće znači biti kardinalna manjina, “vrsta koja izumire”, u ambijentu gdje je većina već izumrla, rukovodimo li se profesionalnim standardima što ih novinarstvo sebi propisuje?

Besramnije od dreke propagandista iz sektora režimske inkvizicije, dok organiziraju tisuću i prvu hajku na “nacionalne izrode” i “strane plaćenike”, u tom pogledu djeluje kmečanje hinjenog zastupnika zanata iz plišanog sjedala, “neutralnog promatrača”, “neostrašćenog izvjestioca”, subjekta čija moralna indiferencija, pod šifrom “neopredijeljenosti”, ima kanonsku patinu. Kada nije obavezan zaspati na dužnosti, takav se grozi kritičkog angažmana i prokazuje ga kao suprotnost svojoj opjevanoj objektivnosti. Ne znam uspijeva li s plišanog postolja za dupe neutralno i bez strasti zaviriti u svoju ropsku dušu. A ne znam ni što bi moglo biti objektivnije od pogleda na realnost ispunjenog željom da se ona radikalno promijeni.

Što je infrastruktura siromašnija, kritičko gorivo je važnije. A upravo to je ono što si “imperiji” više ne mogu priuštiti

8.

Čitatelj će sada s punim pravom pitati zbog čega se vodeći informativni mediji, gotovo bez ostatka, stavljaju na raspolaganje vlasti, ako se vlast, ipak, smjenjuje. Kako to da vlastodršci dolaze i odlaze, a služenje ostaje? U čemu je tajna te postojanosti?

Prvi dio tajne, razumije se, leži u dubinskoj naravi poretka, kojemu tekuća vlast, kakva god da jest, osigurava tek glazuru. Ovaj je karakteriziran prije svega snažnom romantičnom vezom između kapitalističkog tržišta i državnog aparata, pa su mediji, kao ovisnici o oba ljubavnika – kako se to najčešće voli misliti – u svojevrsnoj sistemskoj zamci, prinuđeni da svoj opstanak plaćaju izdajom svoje deklarirane svrhe (što je u gesti nalik odluci da se suicidom spašava život): dakle podaništvom, doduše uz stalne eskapade prijetvornosti, gdje će se krotki kučići reklamirati kao “psi čuvari”.

Drugi dio tajne – posebno važan za naše prostore, napučene državicama koje se još nisu umorile od divljenja samima sebi – tiče se nezaobilazne uloge medija u nanošenju i razmazivanju ideološkog lijepka kojim se sudbine drže na okupu. Svaka vlast do sada trudila se da ne razblaži tu gustu ljepljivu smjesu.
O kojoj se ideologiji radi, nije teško pogoditi.

Dvadesetak godina nakon Foucaulta, u svome berlinskom predavanju pod naslovom “Jak razlog da se bude zajedno”, Peter Sloterdijk je pomalo lakonski upotrijebio termin “nacionalžurnalizam”. Nacije je tada opisao kao “kolektive zajedničkog slušanja”, tvrdeći da su u modernome dobu “obuhvatne psiho-akustične inscenacije” jedine zaista u stanju učiniti da u zajedništvu sraste “ono što sebe sluša, ono što sebe skupa čita, što skupa sebe gleda na televiziji, što se skupa informira i uzbuđuje”. Tu je kolektivnu informiranost (slušanje, čitanje, gledanje) filozof izjednačio sa zarobljenošću, koja se pak uz ciljane poticaje transformira u zanos.

Uloga nacionalžurnalizma je da “proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike”, prizivajući tako u život naciju kao “vibrirajuće medijsko tijelo”, odnosno “čisto uzbuđenje samim sobom”. Mediji su posvećeni zadatku da informirani kolektiv trajnim tematskim iritacijama drže na okupu. Moderne su nacije, drugim riječima, “društva uzbuđivanja” koja svoju formu osiguravaju medijski induciranim sinhronim stresom. Održavanje određene razine histerije i panike nužno je da bi se izbjeglo pogubno osipanje i eventualno postavljanje pitanja o samome smislu zajedništva. Kao izvorište napetosti najčešće će poslužiti antagonistički konstruirani Drugi, jer “bez neprijatelja nacije nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlastitoga stresa”.

Radna energija i stvaralački elan u državama nastalim komadanjem Jugoslavije bili su (i još uvijek jesu) toliki da provokativna Sloterdijkova teza – po kojoj mediji praktički stvaraju naciju, stalno joj iznova udahnjujući život – ne samo što je dobila svoju terensku potvrdu, već se može reći da su filozofove reminiscencije umnogome nadmašene. Između ostaloga, dogodilo se to da je od početka devedesetih nacionalizam usvojen kao obvezujuća norma novinarskog zanata, da je on ugrađen u gvozdene standarde struke, a to znači da praktički svaki informativni prilog neizostavno mora sadržavati adekvatnu domoljubnu intonaciju i da taj patriotski dodatak, uz one “fajv dabl ju” nužnosti, postaje šesti uvjet za propisno sročenu vijest. Ne treba ni napominjati – važniji od ostalih pet.

Čista ideologija, inače raspršena radi što šireg dometa i stvaranja povoljne spiritualne klime, biva dakle kondenzirana i uglavljena u strogu novinarsku operativu, izazivajući sveobuhvatnu nacionalizaciju profesije. Iznimke nisu ni predviđene ni dopuštene. Svi su pozvani zauzeti partikularnu nacionalnu perspektivu. Čak je i maskirani propagandist u liku “neutralnog promatrača”, dok se pravi Englez – recimo uz neko od državno sponzoriranih stratišta – dužan to činiti kao Hrvat, Srbin ili nešto važno treće, nadražujući svojim izvještajem Hrvate, Srbe ili neke važne treće. Nacionalžurnalistička pravila službe, zajedno s pratećim žargonom, takva su da se ne priznaju oponenti, kritičari, zastupnici drugačijeg mišljenja, politički protivnici, čak ni neutamničeni disidenti i slična čeljad iz uobičajenih liberalno-demokratskih maštarija: sve su to skotovi koji, u kolaboraciji s neprijateljem, zabijaju nož u leđa naciji.

Riješenost da se ne podlegne vladanju u takvoj atmosferi poprima odlike dezerterstva, kažnjivog života izvan stroja. Netko osjetljiviji mogao bi pomisliti kako se upravo nakon izuma te atmosfere časna profesija definitivno oprostila od svoga pridjeva. No ne mora biti nužno u pravu. Sjetimo se da Walter Lippmann, kada je prije stotinjak godina patentirao “proizvodnju pristanka”, nije toj kovanici davao negativan predznak. A bio je, jebi ga, novinar. Od onih iz prvog reda balkona.

Ipak, imajući sve to u vidu, ne mogu odoljeti napasti da ukrstim uvide dvaju filozofa. Što dobivamo kada Foucaultovu “kritiku kao vrlinu” dovedemo u izravnu relaciju s misijom nacionalžurnalizma kakvom je prikazuje Sloterdijk?

Izdaja kao vrlina?
Nemam ništa protiv.

Nacionalžurnalistička pravila službe, zajedno s pratećim žargonom, takva su da se ne priznaju oponenti, kritičari, zastupnici drugačijeg mišljenja, politički protivnici, čak ni neutamničeni disidenti i slična čeljad iz uobičajenih liberalno-demokratskih maštarija: sve su to skotovi koji, u kolaboraciji s neprijateljem, zabijaju nož u leđa naciji

9.

Da bih na kraju ilustrirao ponešto od gore rečenog, ostat ću vjeran nesretnome vremenu u kojem nastaje ovaj zapis, obilježenom širenjem zaraze i opsadnog mentaliteta. Svi stresni uvjeti za labuđi pjev nacionalžurnalizma, za produkciju “ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike” su tu: izvanredno stanje, policijski sat, vojska s dugim cijevima na ulici, objava rata “nevidljivom neprijatelju”, zatvaranje granica, hermetizacija nacionalnog brloga, država na bazi logora, krizni štabovi, generali u bijelom, ograničenje kretanja, zbijanje redova kroz pridržavanje distance, paradoks u usiljenom maršu, hapšenja novinara koji iznose nepoželjne informacije, konferencije za štampu bez izvjestitelja i neugodnih pitanja, bombardiranje strahom, kroćenje jezom, tajni sastanci vladara s glavnim urednicima, demoniziranje medija koji odstupaju od obavještajnog jedinstva, jezici za zubima, zubi iza maski, izbori usred pandemije, pobjeda unaprijed poznatih pobjednika, grafički prikazi ranjenih i mrtvih, pljuvanje novinara koji iznose nepoželjne informacije, respiratora ima dovoljno, vladar ne silazi s ekrana, prijetnje ne silaze s ekrana, borba protiv smrti ne silazi s ekrana, narodna sloga ne silazi s ekrana, Kosovo je Srbija…

Kada se na današnji dan – 28. srpnja 2020. – na portalu Peščanik otvori “tag” s naslovom “Korona virus”, u arhivi se može naći ukupno tristo pedeset i pet (brojem: 355) tekstova na tu temu, s tim da je najraniji od njih objavljen 6. februara ove godine. Gotovo svaki od tih tristo pedeset i pet priloga kritički je nabrušen, što će reći da su performanse strahovlade u okolnostima opsadne groznice detaljno rasvijetljene i raskrinkane iz svih uglova: od neustavnog načina proglašenja izvanrednog stanja, preko korištenja zdravstvene krize za uzurpaciju ovlasti i uspostavu policijske države, zloupotrebe medicine u političke svrhe, kontrole medija, uvježbavanja nasilja nad građanima, gaženja zadnjih demokratskih tekovina i ustavom zajamčenih sloboda, korumpiranosti liječnika iz kriznih štabova, nelegalno i nemoralno organiziranih izbora, građenja kulta ličnosti… pa do lažiranja podataka o broju oboljelih i umrlih.

Tih tristo pedeset i pet tekstova (uz napomenu da se još mnogi prilozi koji se rubno dotiču “korona krize” mogu naći pod drugim “tagovima”) čine toliko moćan kritički korpus, objavljen u mjesecima sveopće jednoglasnosti, da nije sigurno kako bi mu parirati mogao zbroj sličnih radova u svim ostalim medijima na prostoru što ga „neutralni promatrači“ nazivaju Regijom. U svakom slučaju, naš bi povjesničar iz budućnosti naišao na rudno blago, ako se već ne opredijeli za drugu istraživačku opciju, za temporalnu avanturu koja će ga dovesti pred “medijske sadržaje” iz doba kada Aleksandar Vučić ureduje u postmortalnom stanju: tada će uvidjeti kako majstori retroaktivne publicistike, sa sigurnoga vremenskog odstojanja, informiraju javnost o nalazima obdukcije i vode brigu o tome da se još jedna historijska tragedija ponovi kao izvjestiteljska farsa.

Možda bi tu bilo zgodno uputiti na razliku između zanata i poziva, koja ima etičko porijeklo, no ne bih htio da čitalac opet koluta očima, tim prije što je vjerojatno već i zaspao. Dodat ću tek da vjerodostojnost podrazumijeva sasvim drugačiju kalkulaciju s vremenom i rizikom. Podrazumijeva odnos prema sada iz kojeg je isključena pomisao da “nije trenutak”. Odnosno: organski savez kritičkih i novinarskih aspiracija kao jedini moguć, jer – utvrdimo gradivo – istinita slika realnosti u očima je onih koji je žele promijeniti.

Zbog toga i sada već čuvena parola – “Ako vam je dobro, onda ništa!” – nije adresirana samo na čitatelja, već je i kredo autora. Mnogo više od slogana jednog portala, ona je polazna osnova angažiranog novinarstva.

Viktor Ivančić je novinar i pisac, bio je jedan od osnivača i urednika Feral Tribunea. Objavio je petnaestak publicističkih i proznih knjiga.

1 comment

  1. Ivančićevo “kritično gorivo” je lijek za pandemiju straha i prijetnji opstanku ljudskosti.

Odgovori