U priči o Tesli ne zna se čiji je cinizam veći – srpski ili hrvatski

Dobro je kada ‘njihov’ naučnik, pisac ili reditelj postane ‘naš’, a loše kada ‘naš’ postane ‘njihov’.

Rasprava o tome ‘čiji je’ Tesla zapravo je prepirka oko toga ko ima pravo na eksploatacijuDavorin Višnjić / Pixsell

Vijest veli ovako: “Ministarstvo kulture i informisanja Srbije najoštrije je osudilo nameru Hrvatske da na Svetskoj izložbi ‘Dubai Ekspo 2020’ Nikolu Teslu predstavi kao hrvatskog naučnika i inovatora kao nedopustiv pokušaj prisvajanja tog srpskog naučnika, koga celokupna svetska javnost prepoznaje i pamti kao Srbina koji je veliki deo svog života proveo u Americi”.

Tu se, da prostite, ne zna čiji je – srpske ili hrvatske strane – cinizam veći.

Što se hrvatske strane tiče…

Tesla je, čini se, jedini Srbin iz Hrvatske kojega se ova ne odriče. Svima ostalima dobro je i tamo gdje su na traktorima pobjegli. Što se desne hrvatske javnosti tiče, oni bi rado investirali i u traktor kojim bi se, uz svečani ispraćaj okićen “tradicionalnim hrvatskim pozdravom – Za dom spremni”, do Zemuna odvezao i Milorad Pupovac.

Ali Tesla je nešto drugo… On je bio genije, on je slavan. Ako mene pitate – a ne pitate, no svejedno ćete dobiti odgovor: ako ti ne treba ništa srpsko, onda ti ne treba ni Tesla. Zapravo bi uzoriti hrvatski desničari, da su dosljedni, što dakako nisu, odmah iz kuće pobacali sve televizore, frižidere i žarulje, pa u rijeci hladili pivo kojim će se oblokati prije nego što zapjevaju: “Bjež’te psine preko Drine”.

Jeste, gadan je osjećaj kad sjedneš za kompjuter, jer si na sekciji “komentari” nekog sajta naumio ostaviti koju duboku ustašku misao, pa se sjetiš da ni toga kompjutera, ni toga sajta, ni “Bujice” ni Instagrama na kojem ostavljaš fotografije na kojima poziraš sa slovom “U” na glavi, ne bi bilo da nije bilo tog Srbina koji bi, da je imao tu čast da u rodnom mjestu dočeka starost, imao značajne šanse da, umjesto u njujorškom hotelu, skonča u Jasenovcu ili kakvoj jami.

Pripadnost naciji kao jedina bitna pripadnost

Što se srpske strane tiče…

Kako to da Tesla nije i hrvatski, ako je rođen u današnjoj Hrvatskoj? Zato što je pripadnost naciji jedina bitna pripadnost.

Ali kako su onda vaši Njegoš, Meša? Kako je vaš Ivo Andrić?

Jer niti jedan od njih, prema stavu Svetog sinoda Srpske pravoslavne crkve, koji je ovaj zauzeo još krajem 19. vijeka, ne mogu biti Srbi. Po stavu Svetog sinoda, a ko sam ja da osporavam odluke Sinoda, pa još svetog, Srbin može biti samo pravoslavac-svetosavac. Njegoš je svakako bio pravoslavac, ali svetosavac je bio koliko je to bio i papa Vojtila. Odlukom Svetog sinoda ukinuta je svaka mogućnost da Srbin bude i musliman Meša. Ivo Andrić? Hrvat i katolik.

Znam, znam… Andrić može pripadati srpskoj kulturi i biti srpski pisac, iako nije bio Srbin. Ali zašto onda Tesla, iako nije Hrvat, ne bi mogao biti hrvatski naučnik?

Polemika zbog Andrića

Prije koju godinu, polemiku kakvu danas vode oko Tesle, srpska i hrvatska strana vodile su oko Andrića.

Zadužbina Ive Andrića iz Beograda tužila je Maticu hrvatsku u Sarajevu zbog objavljivanja njegova četiri djela u okviru edicije Hrvatska književnost BiH u 100 knjiga.

Hrvatska strana je odgovorila: “Matica je, poštujući prijeratnu praksu, od Zadužbine Ive Andrića zatražila ugovor o objavljivanju tih djela. Međutim, Zadužbina je to odbila, s obrazloženjem da se Andrić za života opredijelio samo za srpsku književnost. Imajući u vidu sve druge argumente, da je Andrić rođen kao dijete roditelja koji su katolici, Hrvati, da se nikad nije odrekao svog vjerskog i nacionalnog porijekla, mi smo objavili djela u toj spomenutoj ediciji”.

U duhu tolerancije moglo bi se reći kako je Andrić i bosanskohercegovački i srpski i hrvatski pisac. Ali kako “duh tolerancije” nije način da se saopšte, nego da se ignorišu neprijatne stvari koje se ponekad nazivaju i istina, htio bih reći nešto drugo, iz drugog ugla gledano.

Nacionalne institucije kanonizuju kulture

Pisanje je, kada pišeš dobro, elegantan, kada pišeš loše, komičan, ali svakako uzaludan pokušaj da prevariš smrt. Čak i kada pišu “iz glave cijelog naroda”, kada pišu o sudbini nacije, kada saopštavaju “istorijske istine” i prodiru u “dušu nacije”, stvarajući tekstualni spomenik “duhovnosti nacije”, pisci ne pišu zbog nacije. Pišu zato što će umrijeti i zato što im, kao ni drugim ljudima, nije jasno ni zašto su živi ni zašto, koliko sutra, to više neće biti. Ali nacije imaju države, a države imaju akademije i univerzitete, koji pisca mogu kanonizovati i “učiniti ga besmrtnim”. Jeste, slažem se, čitava je ta priča šuplja, u to može povjerovati samo slabouman ili očajnik, pa ipak manje-više svi mi pisci tu priču popijemo, uslast, kao prvu jutarnju kafu.

Nacionalne institucije kulture kanonizuju, tako je to sa svim nacijama, ali što Srbi kanonizuju! Pravo govoreći, pisac ni ne zna što je učinio, dok ne čuje srpskoga akademika. Stoga piscima nije mrzno da pripadnu srpskoj književnosti, čak i kada su “rođeni kao dijete roditelja koji su katolici, Hrvati”, čak i kada se “nikad nisu odrekli” svog hrvatskog i katoličkog porijekla.

Nacije su skupine većinski primitivnih, nepismenih i polupismenih ljudi koji su ponosni na svoju kulturu, u kojoj važnu ulogu imaju pisci, naročito oni “naši najuspješniji”. (Ako dobro pamtim, duhoviti Ante Tomić je svojevremeno dao da mu izrade vizit-kartu na kojoj je pisalo “Ante Tomić – naš poznati pisac”). I što su ti ljudi tanje pismeni, to su više zabrinuti za svoju kulturu – neko bi je mogao otuđiti, a šta će oni bez svoje kulture? Da bi to spriječili, spremni su voditi ratove u kojima spomenici kulture gore a oni koji stvaraju tu kulturu ginu. U nacionalnim kulturama na djelu je logika koju je sažeo onaj afrički poglavica koji je rekao kako je loše kada oni nama spale selo i otmu žene, a dobro kada mi njima spalimo selo i otmemo žene. Dobro je, dakle, kada “njihov” pisac ili reditelj postane “naš”, a loše kada “naš” postane “njihov”.

Nastavak života u nacionalnoj kulturi

Jad je to, sve to, ali pisac zna da samo naciji-državi može prodati to što prodaje. Jer su književnosti nacionalne, i institucije kulture nacionalne, i nagrade nacionalne, a nacionalne su i apanaže… Čak i kad su priznanja internacionalna, dodjeljuju se piscima koji značajem “prevazilaze svoju naciju”. Stoga pisac, od toga ga ni smrt neće osloboditi, pripada naciji. Zauzvrat, nacija-država će piscu omogućiti sredstva za život, i to ne bilo kakav, već život u nadi da će, kada umre, “nastaviti da živi u nacionalnoj kulturi”.

Ugovor pisca na nacijom-državom razlikuje se od ugovora sa đavolom po tome što vragu prodaješ dušu da bi dobio slavu, a naciji-državi prodaješ slavu. U biti, ako tu postoji kakav spor, to je na relaciji vrag-nacija, pisac je tu tek posrednik, preprodavac, takoreći. (Ovdje mi na um pada hipermaterijalističko geslo koje je moja baba Milica rado ponavljala: “daj mi u gušu, p*** mi za dušu”.)

Lacan je ljubav opisao kao davanje onoga što nemaš onome ko to ne želi. Ugovor između pisca i nacije-države podrazumijeva davanje onoga što imaš onome ko to želi. Ali ga ne može imati. Jer nacije i nacionalne kulture po pravilu previđaju jednu sitnicu: one zapravo ne postoje – ne postoje kao nešto trajno, a kamoli vječno, iako vječnost nude. Nekad ih nije bilo, i opet ih neće biti. Ono čega nema ne može biti vlasnikom onoga čega ima.

Sve je tek pitanje moći

Stoga, rasprava o tome “čiji je” Andrić (ili Tesla, kad smo već kod toga) zapravo je prepirka oko toga ko ima pravo na eksploataciju. Stoga tu nema ničeg “kulturnog” ili “uzvišenog”, to je tek pitanje moći, iste vrste kao i oružana rasprava oko toga ko će crpiti naftu koja leži ispod Libije.

U Andrićevom (a isto važi i za Teslu) slučaju, očito, ima dovoljno za sve. Ali Andrićeva književnost (ili Teslina nauka), koju nisu pisali (niti mislili) ni Bosanci, ni Srbi, ni Hrvati, nego Andrić (nego Tesla), kad sve sabereš i oduzmeš, nije ni bosanskohercegovačka, ni srpska ni hrvatska, nego samo Andrićeva (nego Teslina).

Kao što je, uprkos svim državnim zastavama okićenim obljetnicama i ceremonijama, samo njegova (i njegova) bila i njegova smrt.

aljazeera

12 comments

Skip to comment form

  1. Nikolaidis podjebava obe strane, vrlo argumentirano.

  2. Kad su mudrom kralju Solomonu došle dvije žene s djetetom da presudi čije je dijete, obje su tvrdile da su njegove majke, Solomon je rekao da nek svaka uzme dijete za ruku i vuče ga k sebi, i koja ga prevuče k sebi, ta je majka. Majke su stale vuči dijete, i jedna mu je pustila rukicu. Ova koja mu je pustila rukicu da ne trpi, je prava majka, presudio je kralj, a ovu lažljivicu bacite u tamnicu. Koja jaka alegorija, na lopine koji se izdaju za domoljube i očeve domovine, idu na izbore koji je veći otac i majka, da mogu rastrgati dijete. Za vrijeme rata bili su komentari od oca domovine da tko je uopće Tesla, tadašnja garnitura ga se odrekla.

  3. Neizmjerno je licemjerstvo Hrvata kroz vrijeme – nisam nigdje pročitala da je neki narod tako kvaran. Josipa Broza, Narodnih heroja, Znanstvenika živih i mrtvih, umjetnika, … odrekli su se velikih hrvatskih sinova i kćeri samo zbog potreba „dnevne politike“, suština ih ne zanima, kako generali i biskupi odigraju partiju šaha, ruše figure i značaj suvremenika o čijim djelima mi živi svjedočimo … i ne vjerujemo svojim očima i ušima niti svjetskoj povijesti – retardirano prihvaćamo vjerovati u sve što nam kažu kriminalci, zločinci, manipulatori i lažljivci u haljinama. Točno se stidim svojih predaka.

  4. Tesla je bio genije i svjetski covjek. Uspio je vani, a to sto se ponosio hrvatskom domovinom i srpskim rodom trebalo bi biti na cast i jednima i drugima. Ovako se samo svi mozemo sramiti.
    Pa , uostalom u Brodu je rodjen i Branko Radicevic, pa vise nema ni ulice ni skole koje se po njemu zovu. A on je za hrvate napisao da su bez mane…
    I Josip Stadler, je dobio ulicicu negdje iznad vezne ceste.

  5. Ni Djuro Djakovic vise nema ulice. Sreca sto je tvrtka ipak neko ime u svijetskim okvirima, inace bi i to promijenili

  6. Moji pretci,hrvatski koljenovići iz Zadra,Draganići,kao hrvatski plemići u 16 stoljeću došli su u Liku i tu ostali..Preci moje majke ,Kalinići takođere su hrvatski plemići,izjavio je Tesla u svojim Vizionarskim mislima.

    O tome kako je njegov djed napumpao neko srpsko devojće u Lici , i po tradicionalnim običajima morao je oženiti,također zbori Tesla.

    Ime Tesla ,iako Draganić dobio je po zubima isturenim kao stolarski alat zvan tesla,kaže naš najveći hrvatski znanstvenik Nikola TeslA.a SRBI ,ONI SVE PRISVAJAJU,KAO I NOVAKA ĐOKOVIĆA,crnogorsko hrvatskog tenisaća,koji im je pokazao srednji prst,glede toga.

    1. I Adam i Eva su bili Hrvati. I zmija je bila hrvatkog porijekla, a jabuka je uzgojena u hrvatskom dijelu raja. Nešto si mislim je li i Bog bio Hrvatina kao ti?!

  7. jEDINO POUZDANO ZNAMO DA TI NISI hRVAT,,,

    1. Ajd dobro, iako nije dobro. Ali sam normalna. Ti si Rvat, ali nisi brajko normalan.

  8. U neciji privatni zivot ne bih ulazio.
    Kao sto rekoh, Tesla je svugdje u svijetu priznati genij . To sto se poziva na Hrvatsku kao domovinu, treba nam biti cast, a ne da mu se rusi spomenik u Gospicu.

  9. Tesla je samo za velikosrbe srbin .Po osbnom izričaju pak,hrvatski je plemić.

    Kažu velikosrbi,ako ih već stisnemo, Austrougar je ,jer ne može biti Hrvat jer Hrvatske tada nije bilo.Po toj teoriji svi srbi rođeni između 15 . i 19. stoljeća su Turci.Pola milenija srpske su matere u srbiji rađale Turke,čak i one kojima aga nije kumovao prve bračne noći.

    Alal vera drugari srpski na stega ste i tada igrali,dezavuišući Otomansko carstvo.

    1. Uporno i bezovazno pišeš malim slovom ime Srba. Stoga sam siguran da ti dudlanje pričinjava zadovoljstvo, jer sam ti napisao, podsjetit ću publikum, da te jebem u ralje kad god to napraviš.

Odgovori