Strpljivošću protiv atraktivnosti

Više se energije troši na opovrgavanje teorija zavjere nego na njihovu proizvodnju. Ekonomija ophođenja sa znanjem u svakodnevici i priroda znanstvenih procesa sugeriraju da se tih teorija nećemo nikada riješiti. No, to ne znači da njihove promicatelje možemo smatrati isključivo debilima. Kako se ta dinamika oblikuje u pandemijskom kontekstu objašnjava Mislav Žitko.

Još jedno javno okupljanje pod nazivom Festival slobode održano je ovaj put u Rijeci, nakon prvog okupljanja u Zagrebu. Riječ je o prosvjedu protiv Nacionalnog stožera civilne zaštite i njihovih mjera, iako se to teško može zaključiti na temelju fotografija i različitih video priloga koji pokazuju prosvjednike kako se veselo njišu uz domaće glazbene hitove. Poruke na kartonskim transparentima koje su prosvjednici nosili – Živimo za zagrljaje i smijeh; Naš rast je rast u miru; Sloboda kretanja, kretanje u slobodi; Zdrav razum je naš razum, itd. – uz neizbježno zaogrtanje hrvatskim zastavama stvaraju dojam da se radi o posve dezorijentiranoj skupini koja nije sama sigurna što ju smeta i protiv čega nastupa.

Moguće je da će ih značajan broj njihovih sugrađana otpisati kao beznadežne vjernike u teorije zavjera. U tome će vjerojatno biti u pravu jer je izgledno da značajan dio prosvjednika drži kako je Covid-19 pandemija zapravo, na ovaj ili onaj način, instrument vladajućih elita koje se skrivaju iza službenih tijela poput spomenutog Nacionalnog stožera i mainstream medija ne bi li ostvarili neki mračni plan – primjerice, zaradili na cjepivu ili ograničili slobodu.

Definicijski gledano, svi elementi teorije zavjere doista jesu prisutni: Covid-19 je laž (kako je napisano na transparentu jednog prosvjednika u Zagrebu), namjerna neistina u službi interesa nekih prikrivenih aktera. Teorije zavjere, naravno, nisu nešto nepoznato, dapače neke su postale klišej popularne kulture, primjerice teorija o lažnom slijetanju na Mjesec ili vjerovanje da masonske lože potajno upravljaju svijetom itd. Teorije zavjere su dosad bile predmet mnogobrojnih istraživanja u domeni filozofije, psihologije i ostalih disciplina pa su i njihove slabosti dobro poznate. Karakteristika je teorija zavjere da gotovo uvijek računaju na prikrivenu namjeru, ne pojedinog aktera, nego grupe aktera. To znači da, s jedne strane, nema mjesta za nenamjerne ili nehotične posljedice, niti za učinke koji nastaju igrom slučaja, dok se s druge strane pojedinim akterima pripisuju gotovo nadnaravne sposobnosti, pa se tako često otvara situacija u kojoj je jedna te ista skupina, recimo vlada ili politička elita, istovremeno notorno nesposobna i natprirodno sposobna.

Takva nenamjerna posljedica obično neće značajno uzdrmati promicatelje teorije zavjere kao ni drugi dokazi koji ukazuju na slabost njihovih tvrdnji, jer se bilo koji dokazi mogu upotrijebiti kako bi se pokazala širina i ukorijenjenost zavjere – tu je, nažalost, rasprava o klimatskim promjenama dobar primjer. Na individualnoj razini nije teško razumjeti privlačnost teorija zavjera. Ljudi, kako je pisao Aristotel, po naravi teže znanju, a teorije zavjere su u tom pogledu izuzetno ekonomični mehanizmi dolaska do znanja, odnosno karakterizira ih pokušaj objašnjenja složenih fenomena na temelju malog broja jednostavnih premisa. Takva ekonomičnost, odnosno parsimonija, obično se uzima kao poželjno obilježje bilo koje vrste istraživanja, jer u pravilu nitko ne voli nepotrebno komplicirana objašnjenja. No, razlika je u tome što znanosti, prirodne i društvene, samo teže parsimoniji koju pokušavaju uskladiti s drugim vrijednostima važnim za provođenje istraživanja. U svakom slučaju, nedvojbeno postoji neka vrsta zadovoljstva kada smo naizgled u stanju neki složeni proces poput globalne pandemije svesti na jednostavnu pripovijest o uzrocima i posljedicama.

Oslanjanje na druge

Ipak, bilo bi pogrešno misliti da se u teorijama zavjera ogledaju isključivo individualni kognitivni ili karakterni nedostaci, poput gluposti, predrasuda ili lijenosti. Većina stvari koje znamo ili mislimo da znamo potječe od drugih ljudi koji nam se pokazuju kao naši sugrađani koji nam nude neke informacije, ili kao predstavnici institucija, ili kao autori knjiga koje čitamo i sl. Osobito se u složenim društvenim situacijama rijetko kada možemo osloniti samo na vlastite snage (logičko zaključivanje, percepciju ili memoriju), što drugim riječima znači da je naše znanje posredovano informacijama i znanjem drugih. U suvremenim se raspravama ovo gdjekad naziva problemom svjedočanstva kao izvora znanja. To može izgledati gotovo trivijalno ako je samo riječ o tome da nekoga zaustavimo na ulici kako bi nam dao upute do ulice do koje želimo doći, no taj dojam brzo nestaje ako se oslanjamo na nekoga tko nam kao epidemiolog daje upute kako se trebamo ophoditi u svakodnevnom životu za vrijeme pandemije.

Prijezir prema promicateljima teorije zavjere kakav je prisutan u komentarima na Festival slobode i slična događanja, osobito ako je riječ o pjevačima i sličnim zanimanjima, proizlazi iz činjenice da naše djelovanje u kontekstu COVID-19 pandemije može ozbiljno naškoditi drugim ljudima oko nas, osobito ako su u takozvanim rizičnim skupinama. U tom pogledu, odgovorno djelovanje pretpostavlja prije svega odgovorno spoznajno djelovanje koje se u značajnoj mjeri svodi na odustajanje od svakog umovanja koje se ne temelji na potrebnoj ekspertizi, uključujući vlastito. To je točka koja se mnogima može učiniti proturječnom, naime kako se osobna odgovornost može sastojati u prepuštanju drugome da nam određuje što nam je činiti? No, kako smo rekli, mi to već činimo u mnogim situacijama kada se oslanjamo na svjedočanstvo drugih – recimo, kada slijedimo upute koje smo dobili da dođemo do ulice koju tražimo. U tom ćemo slučaju naprosto prihvatiti upute i doslovce ih slijediti osim ako posumnjamo da nešto nije u redu s osobom koja nam ih je dala.

I u kontekstu tekuće pandemije čini se da bismo trebali nastaviti s onime što inače radimo rutinski, naime s oslanjanjem na druge instance koje su prema kriteriju znanja bolje pozicionirane od nas. No, usprkos načelne jednostavnosti, ipak se broj skeptika množi, kao i teorije zavjere i Festival slobode koji mnoge iritira zasigurno nije isključivo hrvatski fenomen. Prije nego što jednostavno otpišemo naše sugrađane kao neznalice i glupane, nekoliko okolnosti Covid-19 pandemije bismo trebali uzeti u obzir. Na samom početku pandemije, krajem ožujka 2020. jedan je američki epidemiolog, kako prenosi magazin Slate, apelirao da se zaustavi trend diletantske epidemiologije, no stanje se od tada nije promijenilo, nego samo pogoršalo. Nekoliko je faktora u igri koji hrane skepticizam i, posljedično, teorije zavjere, a proći ćemo ih redom.

Priroda znanstvenog procesa

Prvo, u članku objavljenom početkom svibnja Ed Yong navodi da je do tog datuma objavljeno više od 7.500 znanstvenih radova o virusu SARS-CoV-2 i bolesti Covid-19, a taj se broj u međuvremenu višestruko povećao. To znači da je, kako navodi Kate Grabowski, epidemiologinja Sveučilišta Johns Hopkins, stručnjacima u polju teško proći kroz mećavu znanstvenih radova različite kvalitete, te je potrebno napraviti strategiju nalaženja i razdvajanja važnih uvida u moru znanstvene konfekcije. Usprkos nevjerojatnoj produkciji i intenzivnim istraživanjima koja traju mjesecima, još uvijek ne samo da ne postoji cjepivo, nego mnogi aspekti bolesti nisu poznati.

No, to nije neobično kad je riječ o znanostima, dapače povijest i sociologija znanosti nam pokazuju da ona upravo tako funkcionira. Za tvrdnju da pušenje uzrokuje karcinom bilo je potrebno više deseteljeća istraživanja prije dolaska do točke na kojoj ju možemo prihvatiti kao opravdanu i istinitu. Znanosti se, kada promatramo kako funkcioniraju kroz vrijeme, pokazuju kao spori, meandrirajući i neuredni procesi, upravo suprotno od popularne predodžbi u kojima se pojavljuju čarobne formule i presudni eksperimenti. To u kontekstu Covid-19 pandemije predstavlja osobitu poteškoću zbog činjenice da je iz perspektive laika konsenzus između stručnjaka ključni marker ekspertize.

Postoje, naravno, i drugi poput diplome, pripadnosti nekom sveučilištu ili institutu, nagrada za znanstveni rad i slično, no za laike je konsenzus ili približan konsenzus ključan jer čak ni oni koji su možda stručnjaci u nekim drugim područjima ne mogu samostalno provjeriti ni one tvrdnje u koje duboko vjeruju – primjerice da pušenje uzrokuje karcinom. Bez konsenzusa, drugim riječima, laici su primorani da procjenjuju pouzdanost suprotstavljenih teorija i nalaza koji se pojavljuju u javnom diskursu, što je plodno tlo za skretanje prema teorijama zavjere. Nedostatak konsenzusa u ovom slučaju ne proizlazi iz slabosti virologije, epidemiologije i drugih relevantnih disciplina, nego iz činjenice da je Covid-19 nova bolest čije karakteristike nisu mogle biti ranije istražene, pa mnoga pitanja – primjerice, o varijacijama simptoma kod zaraženih osoba – ostaju neodgovorena ili ne do kraja odgovorena.

Stručnjaci iz “krivih” disciplina

Dakle, znanstvena istraživanja funkcioniraju i u slučaju Covid-19, usprkos natjecanju koje donosi hiperprodukciju članaka, u skladu s uobičajenim tempom koji je naravno suviše spor za vrijeme kada se u skladu s logikom medijske proizvodnje događaja očekuje trenutna reakcija. U nedostatku boljeg, tu vrstu očekivanja ispunjavaju teorije zavjere, ali i autori poput Slavoja Žižeka koji objavljuju knjige o pandemiji koja se i u medicinskom i u društvenom pogledu tek počela razvijati.

Drugi element koji unosi dodatnu zbunjenost, te na drugi način potpomaže teorijama zavjere je fenomen koji ćemo za ovu priliku nazvati borba oko ekspertize. Iako se može na prvi pogled činiti da tu ne može biti spora jer je jednostavno logično da se epidemiolozi bave epidemijama, dosadašnja povijest Covid-19 pandemije pokazuje nešto drugo. Pokazuje, primjerice, Richarda Epsteina, stručnjaka na području prava, koji je početkom ožujka napisao da će se prema onome što je nazvao “standardni model” broj umrlih u Sjedinjenim Državama zaustaviti na petsto. Nadalje, u mnogo zloćudnijem slučaju se u glavnoj ulozi pojavljuje Aaron Ginn, stručnjak za digitalnu tehnologiju i marketing iz Silicijske doline, te svojevremeno operativac u predsjedničkoj kampanji Mitta Romneyja. U kontroverznom članku koji je ubrzo uklonjen s portala Medium.com Ginn je ponudio “sistemski pregled Covid-19 na temelju podataka medicinskih stručnjaka i akademskih članaka”, objašnjavajući da su podaci uvijek samo podaci, odnosno da su brojevi univerzalni, te da razumijevanje širenja virusa nije drugačije od širenja popularnih proizvoda na tržištu.

Carl Bergstrom, epidemiolog na Sveučilištu Washington, te uz Jevina Westa autor izvrsne knjige Calling bullshit, analizirao je Ginnov članak prepun tablica i grafova, točku po točku, počevši od tvrdnje da su brojevi univerzalni. Bergstromov je zaključak da mnogobrojne pogreške u Ginnovom tekstu proizlaze iz uvjerenja da sposobnost kvantitativne analize u jednom polju, u ovom slučaju u digitalnom marketingu, donosi ekspertizu u sasvim drugom polju istraživanja jer podaci ne znače mnogo bez konteksta, odnosno njihovo potpuno razumijevanje nije moguće bez pozadinskog znanja koje mora postojati u svim razvijenim disciplinama. U pogledu teorija zavjere ovakvi su pristupi, koji naizgled utemeljeno umanjuju ili uvećavaju učinke nekog fenomena, ključni jer mnogi simpatizeri teorija zavjera nisu posve iracionalne osobe, te traže utemeljenje i koherentnost za tvrdnje koje iznose. Zato je za njih važno da postoje ljudi poput Epsteina i Ginna, ili Srećka Sladoljeva u domaćoj varijanti, na čije se napise mogu osloniti i obraniti se od optužbi za neutemeljenost.

Dugotrajan i nezahvalan proces

Naravno, problem statusa ekspertize je ovime tek dotaknut. Ekspertiza, ukoliko se temelji na znanstvenom radu, mora biti falibilina, to jest pogrešiva koliko i sama znanost. No, to je važan i pozitivan aspekt znanosti u mjeri u kojoj su greške koje čini i slijepe ulice u koje ulazi produktivne, te kumulativno omogućuju dolazak do utemeljenih uvida u stanje stvari. Situacije obilježene neizvjesnošću kakvu možemo vidjeti danas, u kontekstu Covid-19 pandemije, svakako su plodno tlo za teorije zavjera i svakojake vrste skepticizma. Ne bismo, dakle, trebali prebrzo zaključiti da su svi okupljeni na Festivalu slobode, kao ni oni koji ih potiho podržavaju kod kuće, neobrazovani ili glupi.

Svojevrsna olakotna okolnost je sama situacija u kojoj mnoga važna pitanja čekaju objašnjenje u znanstvenom registru s jedne strane, te u kojoj istovremeno možemo vidjeti medijski inducirano natjecanje u zauzimanju mjesta stručnjaka koji dolazi s jednostavnim i potpunim rješenjima. Teorije zavjere koje popunjavaju taj novonastali prostor samo su podvrsta onoga što je američki filozof Harry Frankfurt nazvao bullshit, a u hrvatskom se prijevodu navodi kao kenjaža (iako to možda nije najbolje prevoditeljsko rješenje). Prema Frankfurtu, bullshit – dakle, ne laganje ili obmanjivanje nego nehajan odnos prema istini, pretenciozno iznošenje gluposti – je sveprisutan fenomen u suvremenoj kulturi. Ta je teza toliko bjelodana da ju nije potrebno dodatno obrazlagati. U mjeri u kojoj ih možemo shvatiti kao dio kulture muljanja ili preseravanja (kako glasi jedan pokušaj prijevoda Frankfurtove knjige) teorije zavjera su zacijelo neiskorjenjive.

Ako teorije zavjere donose nešto spoznajno pozitivno, onda je to izazov da, prihvaćajući načelo interpretacijskog milosrđa, iznova procijenimo utemeljenost vlastitih uvjerenja, te da točno i strpljivo pokažemo gdje teorije zavjere griješe. Taj je posao prije svega dugotrajan i nezahvalan, osobito u svjetlu takozvanog Brandolinijevog zakona (poznatog još pod nazivom bullshit asymmetry principle) koji tvrdi da je količina energije potrebna za opovrgavanje bullshita uvijek veća od količine energije za njegovu proizvodnju. Međutim, alternativa ne postoji, odnosno postoji samo ako držimo da je cenzura legitimna opcija.

bilten

Odgovori