Štrajk u školama: demografska mjera

Učitelji, profesori i drugi radnici u prosvjeti, u srednjim i osnovnim školama u Hrvatskoj, od četvrtka se nalaze u cirkularnom štrajku. Radi se o štrajkačkoj metodi koja se prvi put provodi u Hrvatskoj, a oblikom i fleksibilnošću pomalo podsjeća na studentske blokade iz 2009. godine. Cirkularni štrajk znači da svakoga dana točno u podne sindikati u obrazovanju daju obavijest u kojim će se školama – odnosno u kojim županijama – u državi provoditi štrajk idući dan. Prvi dan štrajk se održavao u cijeloj državi i svim školama, a idućih dana se izmjenjuju županije i škole. U petak su u štrajku bile četiri županije (Splitsko-dalmatinska, Dubrovačko-neretvanska, Međimurska i Varaždinska), a u ponedjeljak će štrajkati škole u pet županija (Zagrebačka, Krapinsko-zagorska, Virovitičko-podravska, Bjelovarsko-bilogorska i Koprivničko-križevačka).

Na prvi je pogled ovaj štrajk nešto teže objasniti nego inače, a s njegovim razumijevanjem problem ima i premijer Andrej Plenković koji ga smatra apsurdnim i nepotrebnim. Pregovori između sindikata u prosvjeti i Vlade RH tek su nedavno završili, i to neuspjehom, jer su sindikati odbili povećanje koeficijenta plaća od 2 posto. Naviknuta na sindikalnu pasivnost i na pristanak na ucjenu “uhljebljivanjem” Vlada je smatrala da je riješila učitelje i školsko osoblje po kratkom postupku. Uostalom, nitko niti ne prijeti štrajkom toliko često kao prosvjetari, a ipak štrajkovi u školama su rijetki. Budući da se historijski kontekst ionako ne gleda, vlada se ponaša kao da je odgovorna samo za svoje vlastite odluke. U to se svakako ne ubrajaju odluke svih prethodnih vlada, ni HDZ-ovih, a kamoli SDP-ovih. Obećanja prethodnih vlada pa makar bile i HDZ-ove, u našoj društveno političkoj stvarnosti, ne obvezuju kasnije vlade na ispunjenje obećanja ranijih vlada. Tako je i premijer Plenković zaboravio na krizni i privremeni sporazum o stagnaciji plaća iz 2011. – na tv. “stezanje remena” i na svoju političku odgovornost za socijalno (ne)blagostanje u državi. Sniženja plaća provedena tokom mjera štednje na kapaljku se vraćaju posljednjih godina, nikada u punom obimu i nikad se ne radi o povećanju koje bi imalo ikakvog egzistencijalnog smisla, odnosno ta povećanja ne prate poraste troškova života u izrazito skupoj Hrvatskoj. Povećanje prosvjetnih plaća od dva posto koliko je u pregovorima ponudila Vlada, a sindikati odbili, iznosi otprilike sto do dvjesto kuna. Dakle nedovoljno da makar znači mjesečnu ratu nekih režija ili pokoje kreditne kartice. Sindikati pak traže povećanje koeficijenta od 6.11 posto, što bi u prosjeku iznosilo oko 700 kuna mjesečno. Ukupno taj trošak za javni proračun (isti onaj punjen porezima istih ovih učitelja u štrajku) na godišnjoj razini iznosi zaista niskih 320 milijuna kuna. Stotine milijuna kuna nije mali novac za pojedinca, ali ako se u obzir uzme koliko je proračunskih sredstava izgubljeno korupcijom, a koliko jednostavno nepametnim projektima i antisocijalnim politikama, 320 milijuna kuna zaista nije neki novac.

Plenkovićeva perspektiva

No, Plenković to ne vidi tako. Prema njegovom viđenju stvari, u njegovoj je vladi proračun za Ministarstvo znanosti i obrazovanja narastao za 3 milijarde kuna. Iako domaćim medijima to prikazuje kao nedvosmisleni dokaz da obrazovanje u njegovom mandatu jeste prioritet. S obzirom na međunarodne i diplomatske prioritete ovog premijera, stvar će prije biti da se radilo o općenito nezadovoljavajućim statističkim podacima Eurostata prema kojem su razni aspekti života u Hrvatskoj obično na među najgorim mjestima većine statističkih lista Europske unije. Povećanje od tri milijarde kuna za Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta nije stoga nikakav indikator važnosti obrazovanja ovoj vladi, već se još jednom radi o vraćanju financiranja koje je postojalo prije “stezanja remena”. Ovoliko koliko je sada vraćeno, toliko je tokom godina ovom resoru bilo i oduzeto. Čak i s ovim porastom, Hrvatska je i dalje, 15 godina od uvođenja Bolonjske obrazovne reforme među zemljama članicama EU koje najmanje izdvajaju za znanost i obrazovanje. No, potpisivanjem bolonjske obrazovne reforme, zatvorena su prva pregovaračka poglavlja s EU (ona najnebitnija: kultura i obrazovanje) prilikom čega je određeno da će izdavanja samo za visoko obrazovanje na dva do četiri posto proračuna, te da će Hrvatska povećavati sredstva za obrazovanje dok ne dosegne prosjek EU. Naime, za ostanak u kategoriji “razvijene zemlje”, umjesto povratka u onu omraženu “zemalja u razvoju”, Hrvatska tu razvojnu razliku mora i platiti. Ovogodišnje povećanje proračuna od tri milijarde kuna nije zapravo nikakav progresivni budžet s kojim se obrazovanje u Hrvatskoj može razvijati, upravo suprotno. Iako se naočigled radi o velikom novcu, zapravo se radi o tome da je obrazovanje u Hrvatskoj u toliko lošem stanju i toliko šuplje te samo što nije potonulo, da je vlada morala dati čak tri milijarde kuna kako bi sanirala rupe.

I tek što je školska godina krenula, pokaže se da ni te tri milijarde kuna i dalje nisu dovoljne. I da je za prvu ruku, potrebno još 320 milijuna kuna. Stoga bi pitanje kupovine socijalnog mira bilo vrlo lako obrnuti: ako smo već dali tri milijarde, zar nam je zaista teško dati još 320 milijuna? Jer podsjetimo, ne radi se ovdje o temama nacionalnog ponosa koje nose HDZ-u glasove, već se radi o socijalnoj, ali i demografskoj mjeri. Situacija s radom u Hrvatskoj je toliko loša, da domaći radnici ne žele raditi za plaće koje tržište nudi. Stoga ljudi emigriraju. Posebno ovi visokoobrazovani kao osobe iz društveno humanističkih znanosti. Nakon gotovo trideset godina uvođenja poduzetničkih olakšica u polju rada koje nisu rezultirale kvalitetnijim i bolje plaćenim radnim mjestima, kao što je obećavano, već egzodusom iz zemlje, sada su sindikati ti koji, ako se stvar promotri šire socijalno, zapravo provode demografsku politiku. Ne čini to ni predsjednica koja se klela u demografiju a sada ju je, možda zbog nogometa, zaboravila, a svakako ne čini to ni HDZ koji se kune u tlo, krv i njihovu navodno neraskidivu vezu – raskidivu samo potrebom za poštenom plaćom za pošteni rad u očima milijuna emigriranih stanovnika.

Ovaj štrajk treba promatrati primarno kao mjeru demografske politike. Zadovoljni profesori znače puno više od tek mirnih i zadovoljnih potrošača. To prije svega znači bolju kvalitetu obrazovanja, možda znači i motiviranije učenike, motiviranije studente koji će jednog dana biti profesori i možda onda u konačnici i njihovu djecu u istim ovim školama. Razumije ovo svakako ministrica obrazovanja znanosti i sporta Blaženka Divjak, no preuzetno bi bilo tvrditi da je razlog njezine eksplicitne podrške štrajku političko slaganje sa sindikatima. Radi se o tome da ministričina matična stranka nastoji podići svoj rejting prije izbora, nastoji stvoriti u javnosti iluziju da su oni odgovorni za ovu obrazovnu reformu, samo se čelnici stranke čini se, previše druže samo s HDZ-ovcima, pa ne vide da je od reforme ostao samo srednji prst, a zahvaljujući njihovim kompromisima. Čak i te prijetnje za izlaskom iz koalicije posljedica čega bi mogao biti pad vlade, nije čak ni isprazna prijetnja, to je niže od toga. To je tek floskula jednog ispranog političara koji pošto poto pokušava ostati u fokusu kamera pa to radi na jedini način koji mu je preostao – preko leđa Blaženke Divjak. Srećom ovdje se dogodio sretan splet okolnosti koji je ministrici omogućio da bude na pravoj strani.

No, zamislite funkcionalnost vlade u kojoj se ministri svako malo opru dogovoru, vladajućem stavu i u javnost izlaze sa svojim – socijalno poželjnijim stavovima. Čak i u tome ovaj štrajk podsjeća na blokade fakulteta. Sjetite se samo da su studente podržavali i nerijetko im ključeve fakulteta davali i dekani i rektori, a i sam Ministar Dragan Primorac zapljeskao je studentima koji su tražili njegovu ostavku. Blaženka Divjak u tome je slična Primorcu, misli da će podrškom štrajku u drugi plan pasti očaj kojeg je napravila s novom obrazovnom reformom. Premijer Plenković, on sigurno ni ne misli o obrazovanju, već o tome kako će se ovaj štrajk prikazati u Briselu. A što se “tajminga” štrajka tiče – on zapravo ne može biti bolji: na početku godine da učenici stignu nadoknaditi sve izgubljeno gradivo i da nijedno dijete ne strada zbog štrajka, i još važnije – prije donošenja proračuna za iduću godinu, što pokazuje da sindikati ovaj put misle ozbiljno.

bilten

Odgovori