Što su akademici?

Pitanje o društvenoj ulozi i svrsi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti često prodre u javnost. I koliko god da ga puta postavimo, ne možemo izbjeći odgovor: režimski konformizam.

Što su uopće ti akademici? Pitanje je negdje početkom prošlog desetljeća na sjednici Vlade RH postavila Željka Antunović, potpredsjednica za – društvena pitanja. Razgovaralo se naime o tome da im se povećaju mjesečna primanja. I jest da je Antunović bila osvjedočena ignorantkinja pojedinih objektivnih društvenih vrijednosti. Pamti se, recimo, da je malo prije toga nastojala ugasiti Treći program Hrvatskog radija. Malo kasnije pak uskočit će na funkciju ministrice obrane. Ali, onaj put iznimno, problem nije bio u njoj. Što je i čemu služi Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, u tom času nije bilo posve jasno ni akademicima

Otad pa sve do danas, pitanje je postavljeno nebrojeno mnogo puta. Formalno deklarirano poslanje HAZU-a, ono o načelnoj brizi za nacionalnu znanost, kulturu i umjetnost, uvjerilo je malo koga. Kad točno, a i zašto, akademija obraća pažnju na šira društvena pitanja? Najčešće se ne izjašnjava ni o gorućima užim.

HAZU se nije očitovala npr. o sustavnom i masovnom uništavanju nepoćudnih knjiga u Hrvatskoj, kad je koncem 90-ih godina prošlog stoljeća javno raskrinkana ta pošast. Ne izjašnjava se ni danas o neviđenim upravnim svinjarijama vodstva Sveučilišta u Zagrebu. No zato je imala što reći o Istanbulskoj konvenciji, s izrazito desničarskih pozicija. Baš kao i u slučaju kurikularne reforme u predmetima hrvatskog jezika i povijesti. Ipak, tu je i takvu konzervativnu i reakcionarnu instituciju nedavno istjerala na brisani prostor jedna pokrajnja društvena inicijativa.

Samo nekomercijalno, suvremeno i globalno

Dubrovačka udruga “Srđ je naš” podsjetila je javnost da se HAZU još 2012. godine izbjegla očitovati o zastrašujućoj prijetnji nekretninskih mešetara pod maskom golfa. Ta opasnost, inače, još uvijek živo prijeti najjužnijem hrvatskom županijskom centru. Aktivisti su se ovom prilikom oglasili povodom jedne nove slične situacije, doduše zagrebačke. Reakcija HAZU-a je istovjetna, i dade se lako svesti na poziciju da se ta ustanova 1) “ne bavi procjenjivanjem komercijalnih projekata”, i 2) “ne izjašnjava o dnevnopolitičkim pitanjima”, 3) “kao ni o pitanjima lokalnoga karaktera”. Samo dakle nekomercijalno, svevremenski i globalno. Zakon o Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti ne propisuje toj kući bavljenje spomenutim temama. Ali također joj ih niti ne zabranjuje. Njezino pozicioniranje u djevičanski nekonfliktnom međuprostoru jest u najvećoj mjeri proizvoljno i subjektivno. Drugim riječima, posrijedi je izbjegavanje društvenog angažmana.

Jer, golf na Srđu i tzv. Manhattan na Savi nisu tek lokalni problemi dnevnopolitičke naravi u čisto poslovnim relacijama. To su dva najizrazitija uzorka predatorskog nasrtaja na javna dobra u zemlji koja općepoznato obiluje takvim praksama. A tako je već desetljećima. Pritom sama komercijalnost projekata nedvojbeno znači otimačinu zajedničkih materijalnih vrijednosti i negaciju političke odgovornosti u ekonomskom polju. HAZU se jednostavno od ključnih društvenih rasprava samoizuzela u njihovu začetku.

Da u pravilu želi naprosto plutati niz struju, dobro ilustrira oportunistički stav akademije o ustaškom pozdravu “Za dom – spremni!” Ali nije uvijek bilo tako. Ne samo da utemeljitelj antičke protoakademije Platon u najmanju ruku nije izbjegavao politiziranje. Da ne govorimo o osnivaču HAZU-a biskupu Josipu Jurju Strossmayeru, tad pod imenom Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Nešto noviji primjer vođenja te ustanove bolje će nam rasvijetliti motive njezina aktualnog konformizma.

Na čelu HAZU-a od 1991. do 1997. godine bio je Ivan Supek. Slavni fizičar toliko je svojom društvenom aktivnošću iritirao režim Franje Tuđmana da je potonji nakratko udario tamo gdje je procijenio da će većinu akademika najviše zaboljeti. Po njihovim individualnim financijskim primanjima, dakako. I bio je u pravu.

Jeftina pogodba

Za narednog predsjednika HAZU-a članstvo je krotko odabralo Ivu Padovana koji neće pokazati nikakvu volju za kritikom vlasti. Nisu drukčiji bili ni njegovi nasljednici Milan Moguš, Zvonko Kusić, Velimir Neidhardt. Supek je ubrzo zatim akademiju nazvao “mrtva kuća”. A riječ je o tipu ustanove čiji se članovi još od osnutka Francuske akademije prije gotovo 400 godina popularno nazivaju – besmrtnici. Rijetki su iz HAZU-a u 21. stoljeću pokazali iole progresivnu živost u odnosu na važnije društvene prijepore. Od onih čije vitalne funkcije nisu bile zamrle izdvojit ćemo ovdje samo Adolfa Dragičevića i Vlatka Silobrčića.

Dalo bi se navesti još imena u tom pogledu, no pokazalo bi se da je na stvari uvjerljiva manjina. Jednom je negdje bilo dobro dijagnosticirano zašto je tomu tako, odnosno zašto izostaju jasna te društvenokorisna očitovanja HAZU-a. U toj instituciji ne organiziraju se interne rasprave o iole osjetljivijim temama. Osim, naravno, u rečenim slučajevima kojim se poziva na posluh režimu. Akademici s refleksom za propitivanje gotovih istina nemaju ni šansu da se izjasne. Njihovi se stavovi ne uvrštavaju u povremena temeljito isprana službena pozicioniranja ustanove.

Besmrtnici tako ostaju nalik znanstveničkom plemstvu. Statusno i materijalno povlašteni, politički i historijski impotentni. I pogrešno bi bilo usporediti ih s npr. Crkvom. Potonja je više nego politična, a shodno tome se itekako upliće i u znanost i u kulturu. Pa što je onda živi smisao postojanja naše akademije?

Željka je Antunović dobro naslutila ono što je Franjo Tuđman već bio u praksi dokazao. Hrvatski akademici su prvenstveno birani primatelji obilnih apanaža iz državnog budžeta. Jer, uz stalnu mjesečnu tzv. nagradu u visini prosječne hrvatske plaće, bilježe i dodatak na mirovinu, ako su penzionirani. Ako nisu, nagrada im se zbraja s plaćom na radnom mjestu. I to svakako natprosječnom plaćom, no to ne moramo naglašavati. Netko će reći da bi ta ustanova bila skupa i za kudikamo bogatije društvo. Ali, uzevši u obzir podršku iz kuta tradicionalne akademske izvrsnosti, za svaki je režim takva cijena i pogodba ipak više nego jeftin.

bilten

1 comment

  1. Privilegirani i impotentni. Dobre Lasićeve definicije plaćenika režima.

Odgovori