Spomenik na Glavnom: dezinfekcija fašizma

Kad se stvar ogoli do elementarne logike dobijemo povijesno bizaran zaključak: u Zagrebu će se postaviti spomenik žrtvama fašizma s namjerom da se fašiste liši odgovornosti za te žrtve. Bizarnosti zaključka pridonosi i demokratski štih: odluku je u Gradskoj skupštini podržalo 37 zastupnika, dok ih je tek troje bilo protiv – i to vijećnika Lijevog bloka.

A odluka je donesena u utorak i tiče se, konkretnije, postavljanja spomenika žrtvama holokausta na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Inicijator je gradonačelnik Milan Bandić, a legitimitet i autentičnost projektu vjerojatno daje Branko Lustig, filmski producent i preživjeli zatočenik Auschwitza koji, nažalost, u posljednje vrijeme postaje politička moneta u rukama desnih ili oportunističkih krugova za “pristojno” povijesno sjećanje. Bilo da je riječ o Bandiću ili predsjednici države Kolindi Grabar-Kitarović.

Vratimo se na elementarnu logiku. Kako joj funkcionira društvena pozadina i koji joj je politički sadržaj? Odgovor se već krije u riječi holokaust. Ona u hrvatskom kontekstu zvuči krajnje apolitički, poput sjećanja na neku prirodnu katastrofu ili neki film katastrofe. Njome se zapravo označava Zlo kao takvo: bez ikakve potrebe za objašnjavanjem njegove povijesne pozadine ili političkih odluka koje su do njega dovele. Kad je stvar tako postavljena, onda se oni koji su zlo provodili lišavaju bilo kakve odgovornosti. Naprosto se dogodilo zlo, a tko normalan nije protiv zla. Nema tu nikakve politike.

A jedan od uvjeta depolitizacije bilo čega u Hrvatskoj jest da se iz jednadžbe isključe Srbi. Njihovim brisanjem iz žrtava ovdašnjeg fašističkog terora ustaše se i njihovi nasljednici naprosto dezinficiraju. I, ključno, današnji se antisrbizam, jedna od popularnijih političkih opcija u Hrvatskoj, lišava povijesne prtljage. Drugim riječima, ako se iz povijesnog sjećanja izbriše ustaško ubijanje Srba u Drugom svjetskom ratu, onda antisrbizam nije opcija opterećena fašističkom prošlošću već samo jedna od brojnih opcija na političkom tržištu ideja. To je prva konkretna društvena i politička funkcija ovog spomenika. A na kraju ćemo doći i do druge.

Gnjusna akrobacija

Danas u hrvatskom društvu, osim valjda na najopskurnijim marginama, nema politički artikuliranog antisemitizma. Iako ga se redovito može sresti u slojevima svakodnevne političke svijesti. Naime, hrvatskoj ekstremnoj desnici Država Izrael figurira u priličnoj mjeri kao uzor društvenog uređenja. Iako se u slučaju komemoriranja žrtava fašizma poput ovog sa spomenikom na Glavnom ne spominje konkretna ustaška uloga u protjerivanju i ubijanju Židova, ona se svejedno može relativizirati i ako ju se uvrsti u “službeno” sjećanje. Naprosto su potpali pod utjecaj Zla, dogodi se. Dokaz tom slučajnom potpadanju je upravo u tome što danas antisemitizma nema.

Istom logikom kao i Bandić, poslužila se i Katolička crkva početkom godine kad je na zagrebačkoj katedrali izvjesila veliki transparent u znak sjećanja na žrtve Auschwitza. Oni su to učinili u prvom redu kako bi malo podigli svetačke dionice Alojzija Stepinca, ali logika je ista. Genocid nad Židovima se iskorištava kao sredstvo za političku rehabilitaciju domaćeg fašističkog pokreta. Ili riječima BIRN-ova komentatora Svena Milekića: “Brojka od šest miliona služi kao štit protiv specifičnih i lokalnih konteksta masovnih ubistava u kojima je takođe učestvovalo i domaće stanovništvo.” Teško da postoji gnjusnija politička akrobacija.

Međutim, nisu te akrobacije specifične samo za naše prilike. Kontekst je, dakako, specifičan, ali slična klima povijesnog revizionizma i odnosa prema Drugom svjetskom ratu vlada širom Europe posljednja tri-četiri desetljeća. A to se najplastičnije ogleda u odabiru heroja tog perioda. Kao što ističe talijanski povjesničar Enzo Traverso u predgovoru svojoj knjizi “Vatra i krv: europski građanski rat, 1914-1945“, danas su nam heroji oni koji su tu i tamo spasili kojeg Židova od nacističke ruke, a ne oni koji su uzeli puške u ruke kako bi se borili protiv onih koji te Židove žele ubiti. Tu svoju ulogu igra i ovaj spomenik. On nije spomenik žrtvama holokausta, već spomenik zaboravu partizana. To mu je druga funkcija. Sve ostalo je folklor.

bilten

1 comment

  1. – A jedan od uvjeta depolitizacije bilo čega u Hrvatskoj jest da se iz jednadžbe isključe Srbi. Njihovim brisanjem iz žrtava ovdašnjeg fašističkog terora ustaše se i njihovi nasljednici naprosto dezinficiraju. I, ključno, današnji se antisrbizam, jedna od popularnijih političkih opcija u Hrvatskoj, lišava povijesne prtljage. Drugim riječima, ako se iz povijesnog sjećanja izbriše ustaško ubijanje Srba u Drugom svjetskom ratu, onda antisrbizam nije opcija opterećena fašističkom prošlošću već samo jedna od brojnih opcija na političkom tržištu ideja. To je prva konkretna društvena i politička funkcija ovog spomenika. A na kraju ćemo doći i do druge.

    Pogledati u riječnik tiječ PERVERZIJA. ONI su nastrani. NUTRAŠI:

Odgovori