«

»

pro. 06 2017

Spartansko učenje o strahu

Sparta se oduvijek smatrala posebnim oblikom grčke kulture. Za razliku od grčkih sunarodnjaka, koje pamtimo po remek-djelima umjetnosti i filozofije, Spartance pamtimo po jedinstvenom načinu života. Ratništvo, težnja za očuvanjem časti, hrabrost i želja da se bude bolji, omogućili su Sparti da kroz stoljeća bude vodeća sila helenskog svijeta. Poznati su po svojoj sažetosti, jednostavnosti i dovitljivosti u govoru. Platon je govorio da se čak i pored prosječnog Spartanca svaki Grk osjeća kao malo dijete. Spartanski kralj Likurg ustanovio je društveni poredak i temelje zakona. Za provođenje zakona, koji nikad nisu bili zapisani, pouzdavalo se u strukturu vlasti i moralnost onih koji su vodili državu. Cilj čitavog načina života u Sparti bio je smanjiti osjećaj vrijednosti materijalnog i povećati osjećaj vrijednosti onoga što su oni smatrali najvrednijim – ljudskih vrlina.

 

Spartansko se ratno učenje temeljilo na pojedincu i na izgradnji njegovog “ratničkog karaktera”. Ratništvo i odgoj bili su u prvom redu usmjereni prema samome sebi i slabostima koje je ratnik imao unutar sebe. To je bilo prvo bojno polje na kojem su mladi Spartanci ratovali. Svaki vid slabosti, bilo tjelesne, bilo karakterne, bio je nedostatak koji ratnik mora nadići. Spartanac sa što manje nedostataka i što više vrlina, zasigurno će biti bolji ratnik.

Prvi korak u izgradnji ratnika bio je odgoj. Spartanska djeca nisu pripadala svojim roditeljima nego državi. Ovakav način gledanja na potomstvo, koliko god nama danas bio neprihvatljiv i čudan, stvarao je karakterističan osjećaj jedinstva. Spartanac se istovremeno smatrao ocem, sinom i bratom ostalih Spartanaca. Vođeni tom idejom, davali su najbolje od sebe za opstanak države. Država je bila ideal, ispred interesa pojedinca. Sam odgoj, od dječje dobi do zrelosti, izvan je konteksta ovoga članka, ali svaki dio tog procesa bio je pomno osmišljen i pod nadzorom starijih, koji su ga i sami prošli.

 

Učenje o strahu – fobologija

Strah, phobos, javlja se u svakom fizičkom sukobu, a posebno u bitci. Kao mehanizam obrane, izlučivanjem hormona, pojačanim ritmom disanja i rada srca, priprema organizam na opasnost. Strah je prirodna reakcija, ali ukoliko se ne kontrolira, vodi prema panici koja paralizira organizam i prepušta ga vanjskim utjecajima.

Jedan od principa spartanske fobologije bio je stalan dodir sa strahom, da bi, kad se on pojavi, bio nešto poznato i uobičajeno. Svjesni ovih spoznaja, Spartanci su bili stručnjaci proučavanja straha i svakodnevnog rada s njim do te mjere da se čak i zakonom poticao rad sa strahom. Primjer toga bila je zabrana upotrebe ulične rasvjete i baklji za osvjetljivanje puta noću.

 

Osim toga, s obzirom da ga i neprijatelji osjećaju, strah može biti snažan saveznik. Zbog toga su vodili računa o izgledu i organizaciji borbenih postrojbi koje su svojom pojavom i držanjem trebale u neprijatelju probuditi osjećaj straha.

U svrhu savladavanja vlastitog straha koristili su se pjesmama, pogotovo onima o velikim junačkim djelima, koje su punile srca ratnika osjećajem slave i časti. Djecu su učili da na strah i napade reagiraju humorom. Smatrali su da dobar smisao za humor može pobijediti instinktivne reakcije tijela. Dobro su poznate spartanske dosjetke kojima su odgovarali na neprijateljsko zastrašivanje. Umjetnost pjesme, smisao za humor i poznavanje tehnika disanja bili su stupovi umijeća spartanskog učenja o strahu.

Kad je Kserkso prije bitke u Termopilu poručio Leonidi neka preda svoje oružje, Leonida mu odgovara “Dođi i uzmi!”

 

Četiri načina djelovanja u odnosu prema strahu

Unutar fobologije postoje četiri načina djelovanja u odnosu prema strahu. Oni kulminiraju vrlinom suprotnom strahu, a konačna je pobjeda nad strahom moguća samo ukoliko ta vrlina postoji. Ta su četiri stupnja koraci koji vode do andreie, ratničke hrabrosti ili uništenja straha.

Prvi korak u borbi protiv straha bilo je “djelovanje usprkos strahu”. Spartanci kažu da ratnik, kad se nalazi u situaciji borbe za život, okružen stalnim prisustvom smrti i prinuđen gledati užase rata, ulazi u stanje mentalne oduzetosti koju su nazivali katalepsija ili obuzetost. U tom stanju ratnik djeluje isključivo zbog panike ili instinkta, bez promišljanja ili opreznosti, jednostavno se bori ne brinući se za posljedice. To je ono što se naziva “ratno ludilo”, koje opisuju mnogi kroničari ratovanja. U stanju katalepsije, ratnik je mogao ostvariti velike podvige, ali ta mu se djela nikad nisu priznavala kao djela napravljena iz hrabrosti ili vrline, zato što se i životinje, dovedene u situaciju borbe za vlastito preživljavanje, ponašaju na isti način. Ovaj je način djelovanja u Sparti bio kritiziran jer su smatrali da pretvara čovjeka u njegovu suprotnost, zvijer.

Drugi korak u pobjedi straha bio je “pobijediti strah”. Tome su težili onime što mi nazivamo “spartanskim načinom života”, tj. konstantnom potragom za vrlinom koju je Likurg, njihov zakonodavac, usadio u srca svojih sugrađana. Strah od toga da se osramote očevi, obitelj, prijatelji, oni sami i u konačnici vlastiti grad, bio je jači od straha od smrti u bitci. Zbog toga su mnogi radije birali umrijeti, nego vratiti se kući poniženi od strane neprijatelja. Zbog prirode ovoga djelovanja, koje u sebi sadrži promišljanje, a ne samo djelovanje instinkta, ono je uzvišenije od katalepsije, ali nikako nije andreia – ratnička hrabrost.

Treći stupanj učenja o strahu bilo je djelovanje zbog “težnje za slavom”. Doza plemenitosti koju sadrži takvo djelovanje čini ga bližim spartanskom idealu ljudskog ponašanja od prethodna dva. Primjer nalazimo u motivacijama i duhu koji je pokretao olimpijske pobjednike. Ratnikov štit, koji se nosio na lijevoj ruci, u bojnoj vrsti štiti i izloženu desnu stranu suborca. Zbog toga je bila posebna čast boriti se uz kraljev bok, kao njegov zaštitnik. Rijetki su oni koji su se dokazali u životu i borbi da bi dobili tu privilegiju, a među njima su bili i osvajači olimpijskih natjecanja. Plutarh priča o spartanskom pobjedniku na Olimpijskim igrama kojemu je jedan trgovac ponudio nagradu za ostvarenu pobjedu. Nakon što je pobjednik odbio nagradu, trgovac ga začuđeno upita čemu toliki trud i odricanje bez ikakve nagrade. Odgovor je bio da je mogućnost borbe uz kraljev bok najveća nagrada koju će dobiti.

Ovaj poseban način ostvarenja pobjede nad strahom, često smatran nadljudskim, omogućuje ostvarenje velikih herojskih djela. Ipak, usprkos svem trudu i odricanju, korijen takvog čina ipak je sebičan. Takvo djelovanje zbog toga ne može biti božansko.

Phobos – strah – svojstvo je materijalnog svijeta i rađa se iz tjelesnog, imajući svoj izvor u tijelu. Aphobia – hrabrost – božanske je prirode i njeno je izvorište u vrlini. Ratnik koji je razvijao svoje vrline bio je slavljen zbog njih i posljedično je u materijalnom svijetu imao božanske karakteristike. To su bili preduvjeti potrebni da se neku osobu nazove polubogom. Dalje, smatralo se da se esencija ratničke vrline nalazi u ženskim principima. Grčke riječi phobos i tromos, sinonimi za strah, muškog su roda, dok su riječi andreia i aphobia ženskog roda. Gotovo identičan pristup takvom razmišljanju o ratničkoj hrabrosti možemo vidjeti i kod japanskih ratnika, samuraja, koji su smatrali da je jednom ratniku osim puta mača potreban i put pera. Naime, samuraji su smatrali da se najviša kvaliteta nečije personalnosti može izraziti tek razvojem prirode suprotne njoj samoj. Tako je ratnik svoju krutost trebao “omekšati” poezijom, kaligrafijom ili nekim drugim oblikom ljudskog umijeća koji razvija vezu s nematerijalnim, transcendentnim, dok su za žene samuraja, koje su u japanskom društvu toga vremena zauzimale mjesto posebne kaste, preporučali vježbanje u praktičnim stvarima i baratanju oružjem.

Slično je bilo i spartansko razmišljanje. Spartanci su primjer pobjede nad strahom i ponašanja jednog ratnika pronalazili kod vlastitih majki i supruga. Majci nije ništa prirodnije od zaštite svoga djeteta. Ono što je impresioniralo spartanske ratnike, bilo je promatrati majke i supruge kako gledaju vlastite očeve, muževe i sinove dok koračaju u smrt. Dostojanstveno i bez suza ispraćale su ih opomenama da čuvaju svoju čast i čast Sparte, potiskivale su svoje prirodne majčinske nagone dajući ono što im je bilo najvrednije za nešto više, za Državu.

Spartanska žena daje štit svome sinu. Autor: Jean Jacques François Le Barbier

Baš na tom se mjestu rađa četvrti i posljednji korak u dostizanju aphobie, a to je “vladanje samim sobom”. Tek kad se uspije kontrolirati instinkte i nagone, može se izraziti ono najbolje u pojedincu. Ovo “vladanje samim sobom” preneseno u borbu vodi ratnika na razinu višu od uobičajene. U ovom stanju ratnik na inteligentan način vlada svim reakcijama svoga tijela i na njega ne utječu okolnosti borbe. Dolazeći tako u kontakt s andreiom – ratničkom hrabrošću, u njegovim djelima nema ničega sebičnog i njegovo se djelovanje ne reflektira u njemu samom. Ovo je stanje moguće postići samo ako se djelovanje rukovodi nečim višim, odnosno idealom. Budući da je ideal transcendentan i arhetipski, on dolazi od božanskog i kao takav postaje poveznica između ratnika i božanskog.

Spartanske su majke davale štit svojim sinovima i govorile im da se vrate:  “Il sa štitom ili na njemu”.

To je, prema Spartancima, najveći domet ratnika, zato što njegovo djelovanje više nema izvor u njemu samome, nego u nečem višem. To se stanje može proživjeti tek kad u najdubljoj intimi ratnika postoji duboka ljubav prema idealu. Upravo je ljubav, za Spartance, suprotna strahu i ujedno najviša i najslavnija točka koju jedan čovjek može ostvariti putem ratništva. Taj odnos ratnika i ljubavi na grčkim se slikama prikazivao intimnom vezom Afrodite – boginje ljubavi i Aresa – boga rata. Pobjeđujući strah na prethodno opisani način, onaj koji se bori u isto vrijeme ima veliku ljubav prema svima oko sebe, uključujući i neprijatelje.

Učenje o strahu i spartanski način života imali su zadatak graditi čovjeka i voditi ga prema onome najboljem u njemu. Ovakav način razmišljanja, koliko god današnjem čovjeku stran, zato što povezuje nešto destruktivno i konstruktivno, bio je prisutan ne samo kod Spartanaca nego i u drugim viteškim društvima. Jedan od primjera je prije navedeni samurajski način života, u čijoj je pozadini težnja idealu. Ovaj sažetak spartanskog učenja o strahu govori o pristupu životu koji se često provlači i kroz druge grčke polise. Možda su zbog njega, ne samo Spartanci nego i ostali Grci, unatoč brojnijim protivnicima, pobjeđivali u bitkama za opstanak vlastite kulture i načina života. Povijesnih primjera ima više, prosudimo sami.

pulse

 

 

1 comment

  1. Ivan Marić

    Prolazi li ovaj izuzetan tekst nezapaženo? To bi bila šteta.

Odgovori