Prijedlog Zakona o umjetnicima: Na brazdama Hasanbegovićevog traktora

Umjetnici su trn u oku ogromnog dijela javnosti – onog dijela odgojenog i uzgojenog u SF bajkama neoliberalnog kvazikapitalizma. Za njih su svi oni koji svoju umjetnost ne izvode striptizom na šipki ili uz odgovarajući ritam turbo-folka ili tambure – zapravo paraziti. Od onih koji se, eto, bave kreacijom jer ih na to nagoni unutarnji poriv, preko onih koji svojom umjetnošću povremeno uzdrmaju društvenu učmalost, pa do onih koji se drznu iz porezne kase financirati neki, recimo baletni nastup ili književnu večer.

A najveće krvarenje tog blagoslovljenog oka u koje se zabio art-trn – izazivaju umjetnici kojima država uplaćuje doprinose. U glavama tog kritičarski raspoloženog dijela nacije, pojam samostalnog umjetnika je pojam apsolutnog blasfemičnog uhljebljivanja. Naravno, ako takve priupitate zašto im krvari oko domoljubno, spremno će vam i argumentirano reći: „Šta će on meni tute od državne sise plaću uzimat da bi malo zamaza sliku ili plesa balet. Gospe mi, i ja bi se tako volija obogatit da stavin šešir i recitiran onoga šekpira po ulici.“

Hm, da, kad bi barem tako bilo.

Činjenica je da bi se za Samostalne umjetnike kojima država plaća mirovinske i zdravstvene doprinose, zaista moglo reći da su na neki način uhljebi, jer eto, netko drugi im osigurava ta dva prava. Ali, bez pretjerivanja možemo reći i da državni aparat i njegovi djelatnici imaju dužnost na sve načine zaštititi umjetnost i kulturu – bez kojih ne bismo imali ni nacionalni identitet kojeg su im puna usta. Naravno, pod takvom zaštitom trebaju biti i živući umjetnici, a ne samo oni izumrli prošlih stoljeća, jer svojim umjetničkim djelovanjem, angažmanima i postignućima zaslužuju barem taj minimum sigurnosti kojim se organizirano društvo treba brinuti o njihovoj krhkoj i osjetljivoj poziciji. Umjetnici nisu samo šareni dekor na sivilu države, nego temeljna potreba i korist društva – puno dublja od plitkog shvaćanja onih kritičara.

Možda bi u njihovoj računici bilo isplativije i normalnije da se mirovine koje umjetnici primaju, a ima ih valjda petstotinjak u iznosu nešto većem od, zamislite, 800 kuna – pridruže:

– mirovinama zaslužnih sportaša koje su pet puta veće,

– ili grupici od 7.000 pripadnika HVO-a,

– ili listi od oko 114.000 umirovljenih branitelja s prosječnom mirovinom od 4-5.000 kuna,

– ili… recimo, pripadnicima „Hrvatske domovinske vojske od 1941. do 1945.” (znate, to su zapravo pripadnici ustaških jedinica, samo su promijenili ime radi praktičnosti! Ima ih oko 13.000 i za svoje zasluge u 2. svj. ratu primaju mirovine od 2.369 kuna),

– ili bivših političkih zatvorenika kojih ima oko 3.000 i primaju po 3.780 kuna mirovine.

Hrvatska država trenutno plaća doprinose za oko 1.200 samostalnih umjetnika koji će imati mirovinu manju od 1.000 kuna.

Novim zakonom se i to želi dotući, jer je valjda, po shvaćanjima današnjih vlastodržaca, ova šačica od 1.200 umjetnika veća prijetnja državnoj stabilnosti nego onih 140.000 bivših vojnika.

Da, na neki način to je i priznanje snazi umjetnosti i kulture, ali svakako nas sve zajedno treba biti strah od takve države.

Pod egidom regulacija djelatnosti na polju umjetnosti, Ministarstvo kulture se zapravo želi riješiti Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i njihov rad preseliti u svoje urede u Runjaninovoj – dakle pod svoju kontrolu.

HZSU postoji od 1965, pa možemo reći da je to zajednica s respektabilnim iskustvom (i pritom ne zaboravljati dosadašnje propuste u radu). Danas ona djeluje po zakonima o pravima samostalnih umjetnika donesenim 1996. Umjesto da se sustavno radi na reformi, odnosno poboljšanju bilo kojeg dijela njenog djelovanja – Ministarstvo kulture je želi jednim aktom ugasiti i preuzeti još jednom sve odluke i odredbe na sebe – uz popratni niz nepovoljnih odredbi za umjetnike i umjetničke strukovne udruge.

Slijedom ovih promjena, možemo očekivati i gašenje strukovnih udruga, odnosno bilo kakvog njihovog ozbiljnijeg djelovanja. Zašto ne? Pa u Ministarstvu kulture već postoje uredi i vijeća za ovo i ono, a strukovne im udruge samo donose administrativne, društveno-političke i financijske glavobolje.

Spomenute nepovoljne odredbe, vidljive su u nekoliko najvažnijih članaka prijedloga novog zakona, kao na primjer:

– Uvođenje kategorije „stručnjak u kulturi“ u ovom dokumentu, odnosno u sustav prava umjetnika je besmisleno, jer se trpanjem u isti koš obezvrjeđuje pojam umjetnika kao stvaraoca. (Problematičan status kustosa i sličnih ugroženih kategorija može se regulirati dopunama postojećih pravilnika.)

– Odredba o postignutom financijskom minimumu od 6 prosječnih plaća godišnje, da bi se dokazalo umjetničko djelovanje – kosi se sa socijalnom idejom o potpori samostalnim umjetnicima, koja je i ustanovljena baš zbog nemogućnosti umjetnika da adekvtno naplati svoj rad.

Ovdje je poseban naglasak na statuse pisaca, jer kod slikara, glazbenika, fotografa, scenarista i sl., još se i može očekivati visoki umjetnički honorar za neki angažman, ali kod pisaca zaista ne može (cit: „Iako više ne umiremo od tuberkuloze s perom u ruci, možemo umrijeti od tuge što živimo u državi koja uvijek uzima onima koji imaju najmanje.“)

– U novom zakonu ukinulo bi se pravo na bolovanje – dakle i tu se gubi smisao temeljnog objašnjenja pojma samostalnog umjetnika, koji kaže da je „samostalni umjetnik fizička osoba koja obavlja umjetničku djelatnost kao samozaposlena, a umjetničko stvaralaštvo i djelovanje mu je osnovno zanimanje koje obavlja trajno i profesionalno”;

– Ne provodi se revizija umjetničkog rada svakih pet godina kao do sada, nego se uvodi cijeli proces prijavljivanja – ponovo za sljedeći period. Direktno Ministarstvu kulture koje ga prosljeđuje svom novom Povjerenstvu;

– I ona opasna odredba iz Članka 31. – Samostalni umjetnici koji samostalno u vrijeme stupanja na snagu ovoga Zakona već obavljaju umjetničku djelatnost dužni su u roku od trideset od dana stupanja na snagu Pravilnika iz članka 8. stavka 8. ovoga Zakona podnijeti zahtjev za upis svoje umjetničke djelatnosti u Upisnik.

Znači – puj, pik, ne važi! Dosadašnje procjene stručnog povjerenstva HZSU više ne vrijede. Svih 1.200 članova s priznatim pravom statusa samostalnog umjetnika, sada će morati ponovo dokazivati svoju vrijednost pred nekom novom komisijom?

To navodi na pomisao o brisanju većine onih, već dokazanih umjetnika, pomisao o raščišćavanju i krčenju kulturnog polja bagerom koji je Hasanbegović pokrenuo i ostavio u pogonu.

U sjeni brojnih afera koje svakodnevno potresaju društvo i uz začudnu kurikularnu akrobaciju brisanja vrhunskih djela književnosti iz lektire za najmlađe učenike i suvremenih autora za one starije, savršeno se uklapa ova najava promjene zakona o umjetnicima – koji će već sljedećoj generaciji biti samo uspomena ili likovi u vicevima o baštini jednog naroda.

 

lupiga

 

 

1 comment

  1. Sve su to jadni, bijedni imitatori europskog desničarenja.

Odgovori