«

»

pro. 03 2018

Pravda za imotsku psovku

Pustite Imoćanke i Imoćane da slobodno bogavaju i bogetavaju, to je ionako između njih i Boga. Otkad je u tom gradu osnovan klub ljubitelja BMW-a, psovka je ionako ostala posljednji znak identiteta Imotskog, jedinog grada na svijetu u kojemu reperi mole Boga, a psuju ga tete u vrtiću

Pati bez suze, živi bez psovke – besmrtne je Tinove stihove devedesetih pjevala kultna imotska grupa Express, najslavniji rock-band cijele Imotske krajine. ‘Isus kaže da čovjeka ubija ono što izlazi iz njegovih usta’, tako je velikog pjesnika shvatio Ante Vlašić zvani Ante Cash, najslavniji reper cijele Imotske krajine, objašnjavajući u Večernjem listu zašto u njegovim pjesmama nema psovki. I to je, koliko je meni poznato, sve. U slavnom Imotskom i cijeloj Imotskoj krajini, kako vidimo, ne psuju samo reperi.

To da se u Imotskom psuje, i da se psuje kao nigdje na svijetu, zna svatko tko je makar jednom u životu samo prošao kroz taj grad. I tako je oduvijek. ‘Kvar je da ne može jezik žulja dobiti’, žali se davne 1847. neki ‘Verdoljak Imoćanin’ u ‘Zori dalmatinskoj’ na pogani jezik svojih sugrađana, kojima ‘klepetalo nikad ne počiva’. U Imotskom, eto, ‘klepetalo ne počiva’ nikada i nikome: psuju i ćaća i mater, i baba i dida, i dica i unučad, psuju i učiteljice i učenici, i gradski vijećnici i branitelji pred dućanom i gastarbajteri na urlaubu, i fratri na balotama i babe poslije mise, psuju i doktori i policajci i udovice i svećenici, svi zapravo osim ljutih repera.

I psuju, jasno, Boga. Svatko tko je jednom u životu prošao pored Imotskog zna da tamo najviše od svega psuju Boga.

Zabeštimat će Imoćani, istina, kojekoga i koješta još, i sistem i državu i državnu carinu, beštimat će najzad i ostale duhovne entitete, i pape i svece i Isusa, i čavle mu i rane i rođenu Majku, ali psovanje samog Boga esencija je imotskog pučkog govora, izvorna – i samo nemarom hrvatskog Ministarstva kulture nezaštićena – kulturna baština imotskog kraja: zabranite Imoćaninu da psuje Boga, i dobit ćete samo još jednog bijelca s krunicom o retrovizoru Mercedesa. Jednako tako može biti i rimski papa u posjeti madagaskarskom Imotombeu, može biti i taksist u Imogeneu, Iowa, ili vozač safety-cara u Imoli. Imoćanin koji ne psuje Boga ili je siromah nijem od rođenja, ili – to ste dosad shvatili – reper.

Neupućeni kakav kulturni antropolog pomislio bi kako to u Imotskoj krajini živi buntovan neki paganski svijet, ali znamo da je to najdalje što je od istine uopće moguće otići: Imoćani su gotovo konsenzusom katolički vjernici. Ne bi to smjelo biti paradoksalno, jer u strogo teološkom smislu psovanje Boga je ultimativni znak čvrste vjere. Kad ja, recimo, psujem Boga, nitko to ne shvaća ozbiljno. Imoćanima pak bogohuljenje je najviši, konačni stupanj intimnosti sa Stvoriteljem, katolička nirvana. Kad Imoćanin psuje Boga, neumjesno je moralizirati i miješati se: to je između njih dvojice, samo njihova stvar.

Službena Crkva za to, međutim, nema odviše razumijevanja. Nigdje u kršćanskom svijetu nije tako lokalna crkva posvećena borbi protiv te pošasti kao u Imotskoj krajini, pa od Lovreća do Runovića nema nedjeljne mise bez propovijedi protiv bogohuljenja i već tradicionalne molitve za beštimadure. Najzad, iako je Imotska krajina već odavno proslavljena kao rasadište raskošnog socijalnog talenta – pa svoga čovika ima na najvišim položajima i u kulturi i u politici i u ekonomiji i u vojsci i u nogometnoj reprezentaciji – iz nekog razloga, razmislite malo, ista je ta slavna katolička krajina posljednjeg biskupa dala još u pretprošlom stoljeću. Više je Imotski dao predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta SKJ nego biskupa. Drugi razlog meni na pamet ne pada.

Sve je ovo odavno, dobro i opće poznato, pa ipak je prije nekoliko dana Hrvatsku šokirala senzacionalna vijest – objavljena pritom, da bude još gluplje nego što to izgleda moguće, na jednom prčevitom liberalnom portalu – kako je odgajateljica u jednom imotskom dječjem vrtiću pred djecom opsovala Boga. ‘Šta je, Bog te posra, šta je više?’ čuje se tako na turbosenzacionalnoekskluzivno objavljenom videu, na kojemu se mlada teta obraća mališanu što uporno zaziva ‘tete, tete!’ i traži neku igračku imena Bibi: ‘Nema, jesan ti dala Bibija, Bog ga jeba s Bibijem više svima, šta ne iđete kući?’

I to je bilo sve. ‘Bog te posra.’ ‘Bog ga jeba.’ U Imotskom. Što je senzacionalno i šokantno po prilici kao ekskluzivni video Zagorca kako pred djecom pije gemišt.

Pa ipak, izbila je velika afera, o senzacionalnom otkriću Imoćanke koja psuje javili su svi mediji, izvučena je teška novinska artiljerija, ‘skandalozno!’, ‘stravično!’, ‘užasno!’ – moj favorit je naslov ‘Imoćani šokirani’; jesu li oni ikad bili u Imotskom? – i ispalo je da je pobješnjela teta urlala na prestravljene mališane i bejzbol palicom im izbijala iz glave i Boga i zube. Na kraju čak i za hrvatske standarde neviđeno glupe hajke – nakon što su novinari danima opsjedali i vrtić i kuću nesretne žene, iznudivši izjave njene prestravljene majke, gospođe ravnateljice i samog gradonačelnika, koji je najavio odlučne korake ‘institucija’ – potpuno uništena mlada kočijašica, javno spaljena kao vještica, sama je dala otkaz.

Neobična je ta stvar: istovremeno, svega par dana ranije, na internetu se, recimo, pojavio još jedan urnebesni snimak iz Imotskog – ovaj put vozača školskog autobusa, kojega su mali vragolani naveli u jednu tijesnu, slijepu uličicu, snimajući mobitelima njegovu reakciju. Punih petnaest minuta traje taj festival izvorne, autohtone imotske psovke, prekidan tek cerekom vražje dice: psuje vozač nabreklih vratnih žila i djecu i ćaću koji ih je napravio, i Boga i Gospu i Krista, i krv i rane i mliko Isusovo – i ‘majke Isusove oči’, tu još nisam čuo – petnaest minuta bez prestanka psuje dakle kočijaš školskog autobusa pred malim farabutima, ali ovaj put nije bilo ni novinskih naslova ni ‘šokiranih Imoćana’, nisu novinari dežurali pred njegovom kućom, nisu mu prijetili gradonačelnik i institucije, niti je na kraju morao dati otkaz.

Razlika između ova dva ‘slučaja’ pritom nije samo u spolu kočijaša. Čak i da nije bila bezazlena djevojačka zajebancija, kao što je bila, svatko tko išta zna o dalmatinskoj, posebice imotskoj psovci, zna razliku između vulkanske, gnjevne psovke za ispuštanje bijesa pod visokim pritiskom, i one nevine, čak majčinski nježne, kakva je recimo ‘Bog te posra’. Nitko se nikad nije zaista uplašio od te psovčice, niste čuli da se u gostionici jedan pijani bilmez drugome unio u lice urlajući ‘Bog te posra!’. Kad tako teta u vrtiću ili baka s prozora prekrasnim imotskim dijalektom, fontom pučke beštimje, poviču na balavce ‘Bog vas posra, šta ne iđete kući!’ i mala djeca znaju da to one u igri tek hine strogost i ljutnju: vjerujte, ne želite da napišem što Imoćanke kažu kad su zaista ljute.

Nije tako problem kad pred djecom Boga psuje imotski mužjak, kao što, najzad, nije problem ni što je Bog ionako već odavno u vrtićima i jaslicama, nejasnim nekim ‘odgojem u vjeri’ tiho uveden u više od dvije trećine hrvatskih predškolskih ustanova. Nije tako bilo senzacionalno nijednom kad je djecu u jaslicama Bog blagoslovio, niti je šokantno bilo kad im je u vrtićima najstrašnijim riječima prijetio paklenim ognjem i vječnim mukama: pizdarija je ispala tek kad ih je u jednom imotskom vrtiću prvi put malo posrao.

Problem je, eto, samo kad se Boga psuje, a šokantno, stravično i uznemirujuće samo kad to čini žena.

Pustite stoga Imoćanke i Imoćane da slobodno bogavaju i bogetavaju, to je ionako između njih i Boga. Šteta bi bila da i ta drevna pogana ‘klepetala’ završe u zavičajnom muzeju, uz stare avane za križanje duhana i torbe imotskih galantara. Otkad je u tom gradu osnovan klub ljubitelja BMW-a, psovka je ionako ostala posljednji znak identiteta Imotskog, jedinog grada na svijetu u kojemu reperi mole Boga, a psuju ga tete u vrtiću.

Pitate li se pak zašto su Imoćani takvi, prepustite odgovor znanosti. Recimo, stručnjacima sa sveučilišta u Rochesteru, koji su u studiji objavljenoj prošlog mjeseca u magazinu ‘Personality and Individual Differences’ dokazali da su ljudi koji psuju inteligentniji. Ili njujorškoj psihologinji Kristin Joy, koja je u radu publiciranom ovoga ljeta ustvrdila kako su ljudi koji psuju iskreniji. Ili ekspertima s britanskog Keele Universityja, koji su u nedavno objavljenom radu dokazali kako su ljudi koji psuju mentalno zdraviji. Ili velikom Tinu Ujeviću, koji je u jednom istraživanju iz 1914., objavljenom i na njegovu grobu, stih ‘pati bez suze, živi bez psovke’ završio riječima – ‘i budi mirno nesretan’.

‘Podajte se pjanom vjetru života’, Bog vas posra, ‘za let ste stvoreni’. Psovka je zdrava i dobra, da je nije, bilo bi po Imotskom polju mrtvih i ranjenih kao na Galipolju. Ne samo da psovka nikoga nije ubila, već je ispuštanjem frustracije i bijesa spasila više života nego penicilin.

A ponegdje, recimo u Imotskom, oslobodila i iskazala više ljubavi nego poezija.

 

 

 

1 comment

  1. Zoky

    Ima li medju nama koji Imocanin da potvrdi ove tvrdnje iz clanka? 😀

Odgovori