Isto jutro dva Brođanina

BROĐANIN PRVI (ISPOD 30)

Na površinu konfuzne budnosti izranjam iz bizarnog, ugodnog sna kao Đonijev Zagreb. Kao kad se odjednom na ogromnom flat scrreen pojavi kadar iz nekog filma nabijenog suspense-om. Uspostavljena svijest registrirala je javu kao kombiniramo nasilje: vratobolju, rashlađeni, oznojeni potiljak, začepljene nosnice, bolnu potrebu da ispraznim mjehur. Napustio sam krevet hodajući nesigurno poput zbunjenog nosoroga iz dokumentaraca National geografic-a kojeg su zoolozi terenski aktivisti uspavali, pa mu probili uho ukrasivši ga radio-odašiljačem. Satelitski prate životinju za njeno dobro. Sve je to od lošeg piva. Prilazim prozoru, s naporom podižem neispravne rolete i puštam zarobljene ostatke noći. Neoprezno se izlažem otvorenoj blendi jutra. Svjetlost izaziva bol. U glavi mi počinju odzvanjati razmišljanja mog starog o starosti. Svi smo mi Afrika, govori nam. S godinama se u čovjeku širi Sahara i tu pomoći nema, sine moj. Svakim danom sve je manje pitke vode i hlada! Mladost su poplave i džungle oko ekvatora, a starost je pustinjski pijesak i žeđ! Usta su mi suha. Gadljivo mljackam kao da žvačem imaginarna zrnca pijeska. Pa zar već? Odlazim u kupatilo. Ubija ritam mašina centrifuge stroja za pranje rublja. Robotic device. Ispred sebe u WC školjki začujem pljuštanje mokraće. Podsjeća me to na Vojske noći Normana Mailera. Usporedba s literaturom donosi prvu česticu dobrog raspoloženja. S predumišljajem stimuliram njegov daljnji dotok uspoređujući vlastitu kitu s minobacačkom cijevi, a mošnje s lafetom. Mokraća je pod visokim kutom prska po keramičkim rubovima. Palji! Kao Bondarčuk iz Neretve. Zaustavlja me grižnja savjesti, zbog mame. Ona bi to nazvala nemarom, nekulturnim, bezobzirnim, a ja smatram da je to spontano, zabavno, ispravljivo. Ona zna što ju čeka, a mene boli briga. Nju brinu posljedice, a mene ne zanimaju ni uzroci niti posljedice. I dok ona broji, broji i dijeli savjete pijem njenu nenadmašnu toplu bijelu kavu. Žicam džeparac. Podsjeća me da sam novac dobio. Rebalans je to budžeta, mama, kažem joj. Navlačim tursku majicu iz zagrebačke Konjščinske, hlače s kineske pijace u Budimpešti s vrećicom frendove travice marice u džepu, bogtepitajčiju jaknu s Koridora, talijanske cipele iz Bosanskog Broda. Kupujmo u Hrvatskoj hrvatsko! Pomisao na susrete koji će se danas dogoditi samo dodatno pojačavaju moje dobro raspoloženje. Srest ću ju ponovo u “Krešimiru” pored Save, škvadru u vezi zajedničkog odlaska u Zagreb na koncert legendi trip hopa, profu mentora zbog dogovora o jednom poglavlju iz diplomskog (moj diplomski, moji snovi), srest ću ljude, puno njih. Izlazim iz stana spreman na otvaranje, na spiku bez kraja i konca. Susrećem sve njih, dobre volje su. Nije mi jasno zašto. Kao ono nabrijan šutim, gledam kroz njih. Kao pokvarena searching machine. Pitaju me što mi je. Primjećujem sebe takvoga i nastavljam negovoriti, slijedeći svoj trag iskusnog frajera od dvadeset pet kome se može kako se hoće. Tako bolje ukazujem na sebe. Danas. Odgovaram im: “Ništa, brate, grlobolja, samo mi još nedostaje svinjska gripa.”

BROĐANIN DRUGI (IZNAD 50)

Budiš se umoran, kostobolan, u panici od bezbrojnih stupica koje ti je postavio novi dan. Ponovo zažmiriš pokušavajući se sjetiti najvažnijih pravila u igri opstanka. Noć ti je trebala donijeti predah, snovi utjehu. Pokušavaš samom sebi objasniti u kom trenutku je došlo do promjene. Kada si izgubio kontrolu? Nad sobom? Nad životom? Nije ti jasno otkada to više nije jedno, jedno te isto. Ti i život. Tvoje posustalo trajanje i ritmično pulsiranje životnih sila. Pitaš se što prestaje ako nešto nećeš? Ili što počinje ako nešto hoćeš? I obratno. Kombiniraš, a dobro znaš da to nikamo ne vodi. Ogledalo potvrđuje tvoje zaključke da život nije fer. Lice ti je izborano kao izgužvana posteljina, nadlanice umrljane neizbrisivim, smeđim pjegama, a istanjena i prorijeđena kosa, mokra i slijepljena od obilnog znojenja. Oči ti dalekovidno naziru izraslu bradu kao mrlju. Mokriš teško. Puštaš iz slavine toplu vodu u dlanove, pljuskaš njome lice, griješ otečene sinuse. Pereš zube, povraća ti se. Piješ mlaki čaj. Prepoznaješ egzotičnu aromu sastavljenu u mikserima tvornice za doradu prirode. Njen logo ti je blizak, ali te iritira kao likovi na fotografiji snimljenoj na poslu. Ćutiš nastanak ugode. Vraća ti se optimizam u tragovima. Tvoj optimizam nekada je bujao poput dehidriranog povrća prelivenog vrelom vodom. Prisjećaš se da je te poticajne vode još prije nekoliko godina bilo u oceanskim količinama. Sada tvoje nade samo nenadano zatrepere, okružene mrakom tjeskobe, kao neonski natpis na kome piše “IZDRŽI- DANAS JE NOVI DAN”. Novi, ali po čemu drukčiji, pitaš se? Izlaziš iz stana. Vrata zaključavaš tiho kao da ne želiš da te tvoji zaustave i sebično zamole za uslugu iz vanjskog svijeta u kojemu se sve plaća. Krećeš prema korzu, keju i knjižnici- jedinoj instituciji koju poštuješ bez pitanja. Možeš to, jer si bez posla. Isključuješ svoje mentalne sklopke, stavljaš se na čekanje, ne želiš nikoga sresti, nikoga vidjeti, nikoga ništa pitati, nikome davati odgovore o cijenama, globalnom zatopljenju, izbjeglicama, predsjedničkim kandidatima, kolegama, bivšoj firmi s neobrazovanim, koruptivnim glupanom na čelu, o rođacima, djeci, pobjedi Grada, struji, plinu i vodi… ali oni nailaze. Izmičeš im se uz pomoć fraza, tog neuništivog materijala za izgradnju fasada, veselo govoreći poznatima koje susrećeš: “O, kako ste? Danas bi moglo biti snijega, zar ne? Kakva bi to bila zima bez snijega?”

Objavljeno: 24.11.2009 na portalu www.sbonline.net

Odgovori