«

»

srp. 03 2014

Dobro došli na početak kraja: Povodom pokretanja portala “Kali Tribune”

Kali Tribune
Krajem ožujka ove (2014.) godine, na hrvatskom dijelu weba pojavio se zanimljiv portal pod nazivom “Kali Tribune”, kojega dodatno karakterizira geslo “Portal na početku kraja”. Ovaj naslov i podnaslov već nam sami daju naslutiti određene stavove koje uredništvo zastupa, kao i problematiku kojom se portal kani baviti tj. kojom se bavi. Riječ Kali iz njegovog naziva označava, dakako, indijsku božicu smrti i uništenja, što bi trebalo ukazivati da se na portalu, kako je i napisano u njegovom uvodnom tekstu, “za naše vrijeme koristi hinduistička paradigma Kali-Yuge, epohe kontinuiranog raspadanja svijeta” koji se našao pod vlašću ovog zlokobnog mitološkog bića s božanskim atributima.

Nema sumnje da je dojam “raspadnutosti”, odnosno “fragmentacije” svijeta u kojemu živimo, za koji bismo inače očekivali da bude cjelovit i harmoničan, nešto što možda i dominira u percepciji i spoznavanju okolnosti našega zemaljskog bivstvovanja u mnogih ljudi današnjice, prvenstveno onih koji malo dublje razmišljaju o onome što se zbiva oko njih i u njima samima, a čini se da je takav dojam naročito izražen kod mlađih generacija. Uistinu, mnogi zapažaju da se oko nas “nešto neobično događa”, odnosno da, kao što se kaže na početku uvodnog teksta Portala (stranica “O nama”), živimo u “specifičnim vremenima”. No čini se kako gotovo nitko od mnogih inače “sveznajućih” javnih mislilaca i komentatora društvenih zbivanja koji djeluju na našoj medijskoj sceni, ne uspijeva na pravi, vjerodostojan i produktivan način eksplicirati što to jest i kakvo to značenje za nas ima, odnosno može imati. Uvodni tekst Portala daje i naznake odgovora na pitanje zašto je tomu tako – problem su, po mišljenju uredništva, ali i našem, “detalji”, pojedinosti što leže “izvan fokusa”, koje, premda slabo uočljive, ipak predstavljaju ključne elemente potrebne za kompletiranje te zagonetne slagalice svijeta što nas okružuje, koju svi mi, na ovaj ili onaj način, pokušavamo složiti u svojim umovima.

Portal zato nastoji posvijestiti upravo ono što “leži van fokusa, stanuje u detaljima i ubija u tišini”. Dakako, ovih detalja ima mnogo (možda i neizmjerno mnogo) i zato posao “spoznavanja svijeta” i ispada toliko zahtjevnim (ponekad čak i beznadno zahtjevnim), no bitno je za početak barem pronaći metodu koja će se pokazati prikladnom u ovome poslu, odnosno u nekim njegovim “segmentima”. Čini se da ljudi koji pišu za Kali Tribune zaista i uspijevaju pronaći prikladan pristup, odnosno metodologiju, posebice pri razmatranju fenomena koji u kolektivnoj svijesti naše civilizacije ostavljaju dojam nečega misterioznog (nelogičnog, nevjerojatnog, neshvatljivog), a koji su zapravo vrlo aktualni i bitni za život društva, tim prije što ih u ovo današnje vrijeme, kako rekosmo, ima zaista mnogo. Vjerojatno se takav pristup može pokazati produktivnim i pri suočavanju sa problemom spoznaje naše “društvene stvarnosti” uopće.

Kali Tribune se na ovaj način zapravo našao na onom “brisanom prostoru”, “ničijoj zemlji” između medija koji se bitnim pitanjima naše stvarnosti koja smo upravo naznačili (a to su recimo i ona “vezana uz izraze chemtrails, okultna politika, subliminalne poruke u medijima, sotonizam” – citat iz uvodnog teksta) bave senzacionalistički, u okvirima tzv. teorija zavjere i onih koji te teme prešućuju ili ih spominju samo usputno, na nekim svojim marginama. Portal se inače, kako također piše u uvodnom tekstu, “vodi uvidom kako ništa nije toliko bizarno i suludo, a da ne bi moglo biti stvarnost”, no njegovo se pisanje ne svodi na bizarnosti ili sulude priče, kako je to u nas čest slučaj kad se radi o “rubnim temama” navedene vrste – Kali Tribune njima pristupa krajnje ozbiljno i analitički, ali istovremeno otvorena uma, bez predrasuda, skrivenih namjera, i dakako ostrašćenosti, kakve su u tim stvarima gotovo redovita pojava, i u našoj javnosti, i inače.

Da je tomu tako, svjedoče tekstovi koji su do sada na portalu objavljeni, posebno prilozi glavnog urednika i vlasnika portala Branka Malića, filozofa i sociologa koji je već dulje vrijeme poznat po svojim britkom analizama mnogih bitnih “detalja” aktualne društvene stvarnosti, koje su unijele dašak svježine u našu inače prilično ustajalu i dosadnu kritičku scenu (premda se to u našoj javnosti izgleda slabo prepoznaje). Šteta je što ovakvoga pristupa u razmatranju “fenomenologije” naše stvarnosti gotovo da i nema u hrvatskom “medijskom mainstreamu” (ili ga ima “na kapaljku”), posebno zbog “etičkog dijela” Malićeve priče, koji je ovdje možda i najvažniji, premda ga se obično najlakše i najbrže zaboravlja. No bitno je što se, kako vidimo, nešto ipak kreće i u ovome smjeru – što se barem na ovom, zasad marginalnom portalu, pokušava okupiti određena intelektualna jezgra, krug ljudi koji imaju ili će imati nešto novo za reći o ovome našem društvu i ljudskom društvu uopće, o njegovoj aktualnoj situaciji i njegovim perspektivama, o njegovoj sadašnjosti i budućnosti.

U uvodnom je tekstu rečeno kako se “teme (Portala) zadržavaju u okvirima sociologije, filozofije, novinarstva i kritike medija”. Uvidom u sadržaj portala možemo ustvrditi da se objavljeni prilozi uglavnom i nalaze u ovim okvirima, ako ih shvatimo u nešto širem smislu. Podosta tekstova bavi se i pitanjima koja zadiru na teren futuristike, posebice pitanjima o smjeru i ciljevima našeg znanstveno-tehnološkog razvoja, kao i utjecajima koje on može imati na temeljne odrednice ljudskog postojanja, pogotovo na čovjekovu svijest i savjest, te na definiciju same naše ljudskosti tj. humaniteta. U nekim tekstovima razmatraju se i određena politološka pitanja, posebno pitanja “nove politike” (“četvrta politička teorija” i tome slično). Zanimljivo je primjetiti kako na portalu ima i podosta humorističkih tekstova “sa žaokom”, koji probleme koje smo gore spominjali pokušavaju analizirati s neke vedrije i zabavnije strane (tu se svojim prilozima posebno ističe Nenad Perković). Portal inače donosi i prijevode prikladnih članaka iz svjetskog tiska tj. sa interneta, a posta(vlja)ju se i neki zanimljiviji klipovi koji se uklapaju u njegovu tematiku.

Sve u svemu, čini nam se da portal Kali Tribune zaista na primjeren način uspijeva problematizirati ova naša, kako oni kažu, “pretposljednja vremena, epohu dakle koja stalno obećava kraj svijeta i svakodnevno ga odlaže”. Njegovom uredništvu mogli bismo uputiti jedino zamjerku što sadržaj svoga portala dosta sporo “obnavlja” – ponekad na novi post treba čekati i danima – što urednik Malić opravdava uskim krugom suradnika koje je do sada uspio skupiti. Nadamo se da će se ovaj krug u što skorije vrijeme proširiti, i da će Kali Tribune ubrzo postati jedan uistinu dinamičan i posjećen portal na hrvatskom dijelu weba, koji se bavi relevantnim pitanjima naše aktualnosti i naših perspektiva, preko kojega će se po tim pitanjima uspostaviti i produktivna rasprava.

Portal se može pronaći na web adresi http://kalitribune.com. Utipkajte dakle ovih nekoliko slova u svoj web browser i upoznajte se s epohom Kali-Yuge i božicom Kali osobno.

Dobrodošli na “Na početak kraja”.

2 comments

  1. Lara

    Idemo ga prolistati i provjeriti zašto je Kremeru tako izuzetan.

  2. kruno

    “…– pogledajmo najprije što o tomekaže neki sugrađanin na kojeg naletimo na ulici, a čije pamćenje seže prije devedesetih godina prošlog stoljeća. Jer, osim što se povijest pisala na njegovoj koži, rutinski razgovori između neznanaca najčešće se, da vrijeme što prije prođe, bave baš metafizičkim ili svjetonazorskim temama. U tom smislu kada se načne priča o vremenu, to uvijek vodi u jadikovku nad zlom današnjice i kad-tad se kaže nešto o dobrim starim vremenima prije raspada bivše države. Tada, gotovo bez iznimke, dolje potpisani je od našeg radnika ili seljaka čuo neku varijantu slijedeće izjave: „To je bilo vrijeme kad je Bog hodao zemljom“. Stavimo li zagonetni filozofem u kontekst, u prvi trenutak ostajemo zbunjeni, jer Bog je u Jugoslaviji bio navodno persona non grata. Stoga, prva misao što se nakon početne zbunjenosti kristalizira jest cinična: legendarna ležernost života jugoslavenske dekadencije, neodgovornost i raspad sistema uz socijalno, zdravstveno i redovnu plaću, ono je za čime krvari srce. Međutim stvari nisu tako jednostavne. Jer pored svega toga posljednja dva i kusur desetljeća bilježe tihi raspad svih veza, ne samo kulturnih i političkih, koje su stradale prve, nego i intimnih, od bliskih prijateljstava do najbližih rodbinskih veza. To kulminira u otuđenju od svega što se držalo poznatim i bliskim, raslojavanju lica i pejzaža koje se poznavalo kao odraz u ogledalu ili dlan vlastite ruke. Proces se okončavau totalnom raspadu obitelji. Ne naprosto slova na papiru, predmeta aktualnog referenduma, nego konkretne činjenice. Onoga što je uvijek ‘moje’ ili ‘tvoje’. Čovjeku koji to vidi ne preostaje ništa osim hladnog sarkazma dok gleda referendumske „za“ i „protiv“ označiteljedok svojim sukobom – svojim virtualnim referendumom – trgaju mrtvo tijelo ovog davno izgubljenog utočišta. Oni ne znaju da je smrtonosni virus u njega ušao davno prije negoli je njima prodan softver čiji kod poslušno izvršavaju, surađujući u konačnoj tranziciji svog društva u globalnu duhovnu tamnicu. Jer obitelj je samo kolateralna žrtva procesa ubijanja vremena, procesa čija je osnova umjetno usađeni zaborav, negacija prošlosti kao takve. U tom smislu ni plač za dobrim starim vremenima nije toliko banalan koliko se čini. Nostalgija za čudnom kombinacijom samoupravnog socijalizma i božanske paruzije upućuje na duboku izgubljenost. Na nemogućnost, zapravo, da se nađe put kući.

    Ex pluribus unum „Dom je tamo gdje ti je srce“, kaže izreka. Ako prihvatimo da narodna mudrost ima neke osnove, onda čovjek današnjice ima grdan problem. Njegovo srce je, čini se, nigdje. Zbog toga, a ne zbog genetske ili etničke uvjetovanosti, jedan upadljiv postotak adolescenata odraslih u ovoj osobitoj epohi viču da su za njega „spremni“. I, naravno, prekasno ili nikad će postati svjesni da su zapravo spremni za ništa. Treba im doduše priznati da dosljedno ponavljaju ubilačku namjeru svojih uzora i uopće ne treba sumnjati da bi ih, ako bi im se za to pružila prilika, dosljedno oponašali. No oni doista samo žele pokazati ono što je preteško reći, naime da u njima zapravo ima previše ništavila eda bi to oprostili svijetu. Prirodno je pritom da etikete neoustašta, katolibana, fašista, homofoba, itd. dobivaju od strane onih koje oni sami pakiraju kao srbofile, ateiste, globaliste, komuniste, itd. Međutim ono što nije prirodno, odnosno ne uklapa se u tijek života kakav se poznavalo prije ove epohe, jest zajedničko uvjerenje društva da su ovi ljubavnici u mržnji sami, odnosno da van njihove parcelizirane zajednice u sukobu nema nikoga. Jer svi koji misle kako zalijevaju nasade tolerancije i kozmopolitizma, veoma su sličnog porijekla kao i njihovi smrtni neprijatelji, dakle nemaju previše veze s naslijeđem koje misle da njeguju. I jedni i drugi, pod lupom vremena, imaju iznimno plitke korijene. A mora se primijetiti i ovo: kad neka akcija uzrokuje automatsku reakciju, onda između njih mora postojati srodnost i intimna povezanost; u tako strasnoj semantičkoj tuči mora postojati i zrno ljubavi. Očajničke potrebe izoliranog Narcisa za nekim sebi sličnim, pa makar to bio samo odraz u ogledalu koje će trenutak poslije razbiti vlastitim čelom…”

    http://kalitribune.com/zivjeti-i-umrijeti-u-pretposljednja-vremena/

    Odličan portal, gdje god zagrebeš moraš kopati dalje po tekstu, kao i na periskopu 🙂

Odgovori