«

»

velj. 11 2018

Neprijateljska propaganda: Željka Internacionale

Dok Željka Markić na domaćem terenu pripovijeda o nacionalnim vrijednostima, na evropskom se nivou uspješno umrežava, dok joj u Hrvatskoj cure sline na spomen katoličke većine, u Rumunjskoj spremno koalira s Pravoslavnom crkvom, a dok prijeti fantomom Nicolaea Ceauşescua, preuzima stavove najgorih među komunistima

Vašarski pakt

Priču znamo odavno, neprestano je slušamo. Ide otprilike ovako. Kada se Hrvatska prije pet godina, nakon dugotrajnih i mukotrpnih pregovora, napokon dokopala Evropske unije, mogla je konačno skinuti krinku uljuđene države pa iznova postati onakva kakva uistinu jest: zatucana zemljica, nazadna provincija u kojoj je vrlo brzo postalo moguće da Tomislav Karamarko zaurla o fantomskim komunističkim prijetnjama, a Željka Markić nadopisuje Ustav homofobnim amandmanima… Zvuči logično: šteta što je netočno. Jer – nasuprot svemu onome što je od civilizirane Evrope očekivao liberalniji dio ovdašnje javnosti – upravo nam je nova hrvatska desnica te, 2013. godine, precizno pokazala kako EU ustvari izgleda. Ne samo zato što je antikomunistička histerija ionako ugrađena u službene dokumente Unije, ni zato što nam je Željka Markić predstavila ušminkanu, evropeiziranu verziju civilnodruštvenog terora većine. Nego – znatno izravnije – stoga što onaj njen referendum o ustavnoj definiciji braka, na koji je izišlo manje od 40 posto glasača, ne bi uspio da političke elite prethodno nisu ukinule obavezu pedesetpostotne izlaznosti. A ukinule su je, znamo, isključivo kako bi godinu ranije omogućile da prođe referendum o pristupu EU-u, na koji je također izišlo četrdesetak posto birača. Drugim riječima: homofobije danas ne bi bilo u hrvatskom Ustavu da Hrvatska prethodno nije ušla u Uniju. Ukoliko se lokalni liberali takvom raspletu evrointegracijske drame nisu nadali, onda je problem u tome što su Uniju pogrešno zamišljali. Sanjali su visoke civilizacijske vrijednosti, napredak tolerancije i vladavinu prava; dočekali su ih vjerski fundamentalizam, histerični antikomunizam, klerikalni užas i strava.

Te se lekcije vrijedi iznova prisjetiti ovih dana, kada Markićkino lice gledamo u spotu potpore rumunjskoj desničarskoj inicijativi koja doslovno precrtava hrvatsko iskustvo otprije pet godina. Takozvana Koalicija za obitelj ondje je prikupila tri milijuna potpisa pa sada zahtijeva raspisivanje referenduma o ustavnoj definiciji braka kao ‘zajednice muškarca i žene’. ‘Ovo je najveći građanski pokret otkako je Rumunjska postala demokratska država’, lupeta Markić na engleskom, pa prijeti tamošnjim političarima: ako referendum ne raspišu, ‘krenut će putem Ceauşescua i vratiti državu u vrijeme kada je ondje vladala diktatura’. Bizarno, ničim izazvano prizivanje pokojnog komunističkog vlastodršca hrvatski su mediji već propisno ismijali, jer Ceauşescu je, znamo, među vođama nekadašnjeg Istočnog bloka bio daleko najrigidniji protivnik homoseksualnosti: utoliko, po stavovima je zapravo neobično blizak Markićki. Ali nju to ne zamara, jer neobavezno mlataranje komunističkim strašilima oprobano je uspješna strategija. Uostalom, u istoj kampanji zavrtio se i spot u kojem nastupa mlada rumunjska desničarska aktivistkinja koju upoznajemo pod imenom Naomi. ‘Po prvi put nakon pada komunizma Rumunji se politički angažiraju’, vergla nasmiješena djevojka, pa zaključuje: ‘Ako naši političari raspišu referendum, pokazat će Evropi primjerom koliko je demokracija u Rumunjskoj snažna…’ Evropa, demokracija, građanska prava: tako dakle funkcionira kompletna kontinentalna desnica. Isti diskurs, iste parole, ista nasmiješena lica. Napokon, čitavu rumunjsku propagandnu kampanju uspješno koordinira European Dignity Watch, moćna ultrakonzervativna organizacija čije je briselsko sjedište udaljeno jedva petstotinjak metara od zgrade Evropskog parlamenta. I to je – izuzmemo li goleme novčane fondove – najveća prednost novih evropskih fundamentalista. Jer dok Željka Markić na domaćem terenu pripovijeda o domoljublju i nacionalnim vrijednostima, na evropskom se nivou spretno umrežava. Dok joj u Hrvatskoj cure sline na spomen katoličke većine, u rumunjskoj kampanji spremno koalira s tamošnjom Pravoslavnom crkvom. Dok prijeti fantomom Nicolaea Ceauşescua, promovira stavove najgorih među komunistima. Sve može, sve prolazi: miješaju se vjeroispovijesti i plasiraju lažne vijesti, kombinira kult nacije i podrška evropske organizacije, priziva bauk komunizma, prikriva nauk vjerskog fanatizma… Nova evropska desnica, ukratko, sklopila je nešto nalik na vašarski pakt. Možda je baš zato tako uspješna. Čvrstu vjeru u civilizacijske vrijednosti, iluziju ideološke dosljednosti i slične nevažne sitnice prepustila je naivnim liberalima: ona se više ne zamara idealima.

Čokoladni poučak

Svima koji još uvijek imaju problema da progutaju i probave skršene iluzije o karakteru Unije predlažemo da ih prethodno namažu Nutellom. Proizvođač visokokalorične smjese čokolade, lješnjaka i opskurnih kemijskih spojeva, talijanska korporacija Ferrero, objavila je ovih dana da će napokon, pod pritiskom zabrinutih europarlamentaraca, izjednačiti kvalitetu namaza koji plasira na zapadnoevropska tržišta s onom koja je namijenjena siromašnim istočnim Evropljanima. Velika je to pobjeda naše Biljane Borzan i ostalih briselskih predstavnika ex-komunističkih država: ima tek jednu manju manu. Izjednačavanje kvalitete, naime, neće se provesti podizanjem razine istočnoevropske verzije, nego suprotnim smjerom: ubuduće će klinci u Njemačkoj jesti Nutellu podjednako lošu kao što je ona koju već danas žvačemo u Hrvatskoj. Savršeni krug tako je zatvoren: radnici iz Hrvatske bjesomučno bježe na Zapad pa tamo snižavaju cijenu rada, preostali hrvatski potrošači pomažu da se skupa s cijenom rada sroza i čokolada.

Kraj Gordogana

Iz sfere evropske ekonomske propagande vraćamo se užekulturnim, lokalnim temama: dok se na Zapadu snižava kvaliteta čokoladnih namaza, ovdje raste popis žrtava Nine Obuljen Koržinek. Za nekoga tko vodi tako promašenu kulturnu politiku, ministrica je uspjela naciljati neobično mnogo meta: najnovija je časopis ‘Gordogan’, kojemu je krajem prošle godine – skupa s portalom Muf, ‘Quorumom’, ‘Trećom’ i drugima – ukinuta ionako mizerna financijska potpora. Pa će, nakon četrdeset godina, publikacija u kojoj su svojevremeno objavljivali autori poput Radovana Ivšića, Stanka Lasića i Ivana Slamniga napokon nestati s kulturne scene. Objavio je to glavni urednik Branko Matan, uputivši, umjesto oproštaja, oštro pismo ministrici i njenim savjetnicima iz Vijeća za knjižnu, nakladničku i kulturnu djelatnost. ‘Zašto ste odlučili tako kako ste odlučili i kako je, zapravo, to odlučivanje išlo?’ pita Matan s razlogom, jer na službenim stranicama ministarstva – usprkos zakonskim obavezama – nikakvih tragova o proceduri eliminacije ‘Gordogana’ nema. ‘Je li bilo diskusije? Je li netko rekao i neku dobru riječ za nas? (…) Je li netko od članova predložio da se razgovara s urednicima i obavijesti ih o prigovorima časopisu? Ili malo šire: tko vas je ovlastio za takvo kulturno rušilaštvo?’ A da stvar bude gora, predsjednik nadležnog Vijeća je Krešimir Nemec, glavni urednik časopisa ‘Forum’ koji je potporu, naravno, dobio. Intelektualna javnost je revoltirana: ‘Gašenje ‘Gordogana’ je sramota’, poručuje ministrici profesor povijesti Tvrtko Jakovina. ‘Kao doktor znanosti, kao filolog, kao humanistički znanstvenik smatram da se radi o lošoj odluci koja će bitno štetiti kulturi u Hrvatskoj’, prosvjeduje njegov kolega sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta Neven Jovanović. Ali uzalud: dok joj je, nakon imenovanja krajem 2016. godine, umjerenija javnost oduševljeno aplaudirala, Obuljen Koržinek u tišini je srozala godišnji budžet za kulturne časopise s pet milijuna kuna – koliko je on iznosio u mandatu notornog Zlatka Hasanbegovića – na samo tri i pol milijuna. Brutalni rez od tridesetak posto, bilo je već tada jasno, morao je postati koban za brojne projekte, pa je gašenje ‘Gordogana’, bojimo se, samo još jedna u nizu najava časopisnog kulturocida koji nas čeka u narednim sezonama. A pred Ninom Obuljen Koržinek još su tri godine mandata: tri godine smanjivanja financija, netransparentnih odluka i uzaludnih prosvjeda. Lista za odstrel, nema dilema, bit će sve dulja: tko preživi, pisat će.

Zaštitimo Žižeka

Hrvatski kulturni časopisi ubrzano se gase, ali zato globalna scena obiluje ekstravagantnim primjerima kao što je, recimo, ‘Međunarodni časopis za proučavanje Žižeka’ (‘International Journal of Žižek Studies’), posvećen isključivo liku i djelu slovenskog teorijskog superstara, najvećeg vicmahera među suvremenim filozofima i najradikalnijeg među intelektualnim klaunovima. Već dvanaest godina bjelosvjetski akademski radnici ispisuju ondje nebrojene stranice posvećene odnosu Žižekove teorije i sirijskog rata, Trumpovog mandata, Tarantinovih filmova, Radioheadovih pjesama… Pa opet, nije dovoljno: idući broj, najavljuje uredništvo, bavit će se prvenstveno zaštitom Slavoja Žižeka od mnogobrojnih nepravednih napada kojima je odnedavno izložen. ‘U posljednjih nekoliko godina’, pojašnjavaju pozivajući profesore i studente na suradnju, ‘Žižek je osuđivan zbog svojih pozicija oko izbora Donalda Trumpa, kritike humanitarnog pristupa izbjegličkoj krizi, nijansiranog pristupa LGBT pokretu… Napade često obilježava nečuvena brutalnost, poput kampanje Noama Chomskog za ‘brisanje’ Žižeka iz javnog prostora, a prati ih i isključivanje iz medija – više ne možemo čitati njegove komentare i kolumne u ‘London Review of Books’, ‘Guardianu’ ili ‘In These Times’.’ Stoga je zadaća novog, specijalnog broja časopisa ozbiljna: ‘On može odigrati vrlo značajnu ulogu jer će učiniti vidljivima ključne antagonizme koji dijele današnju filozofiju i ljevičarsku politiku.’ Ukoliko ste zainteresirani, sažetke radova možete poslati uredništvu do 16. maja, dovršene eseje do 15. juna, a njihovu objavu dočekati već nakon ljeta. Naravno, ako prethodno prođu strogu kontrolu ekskluzivnog suradnika, specijalnog gosta-urednika, kojem je posebno za ovu prigodu prepušteno priređivanje novog broja. Riječ je, pogodili ste, o Slavoju Žižeku.

portalnovosti

 

 

3 comments

  1. Edo Bare

    Pored međunaslova KRAJ GORDOGANA trebala b biti ikona suze i stisnute šake. Banda kretenska ugasila je kultni časopis koji nam je pomagao da preživimo dva jednuomlja.

    1. Vagabundo

      Pa ako vam toliko znače, javite se vi brojni čitatelji i ponudite im dotaciju. Kod lupige je pomoglo, zar ne?

  2. Vagabundo

    Priča o Željki Markić je jako slična priči o našim boljševicima.

    Oni se također hvale kozmopolitizmom, a stavovi sui im precrtani iz valjda jedine stranke koja je na ovim prostorima imala nacionalizam u naslovu: orjuna – organizacija jugoslavenskih nacionalista.

    Što oni rade: definiraju jugoslavensku naciju, koja se u stvari sastoji od 5-6 nacija pa onda prodaju priču o kozmopolitizmu, a u stvari su jugo-nacionalisti.

    To se prepozna po tome što eventualno imaju neku dobru riječ za ruse i kineze, a sve ostale nacije su im odiozne: prvenstveno nijemci, obavezno amerikanci, svakako poljaci i ukrajinci, mađari su fuj, česi i slovaci vjerojatno uzavedeni, englezi i francuzi ih vole, ali su trenutno na suprotnoj strani, španjolci i talijani su ionako frankisti odnosno fašisti, itd itd …

Odgovori