«

»

lis. 07 2018

Neprijateljska propaganda: Totaliturizam

Na terenu napuštenog kamenoloma Karlota iznad Raše dvoje lokalnih poduzetnika planira podići Arsaland, multimedijalni memorijalni šoping-centar posvećen ‘evropskim totalitarizmima’, u kojem će turistima jedne pored drugih izložiti uniforme Hitlerjugenda i pionirske kape, fašističke odore i udarničke značke, fotografije Tita i biste Lenjina

Arsaland

Prenosimo ekskluzivne vijesti iz bliske budućnosti: na terenu napuštenog kamenoloma Karlota iznad Raše u idućih bi pet do deset godina, zahvaljujući inicijativi dvoje lokalnih poduzetnika, trebao niknuti Arsaland, spektakularni, multimedijalni memorijalni centar posvećen ‘evropskim totalitarizmima’. Eleonora Vlačić i Nenad Čakić, idejni začetnici projekta, znaju da bliska budućnost ne čeka, pa ih posljednjih dana teško pratimo u frontalnoj medijskoj ofenzivi: tek što su Arsaland predstavili široj publici na stranicama Jutarnjeg lista, eno ih u društvu predstavnika istarskih antifašističkih udruga od kojih traže pomoć u realizaciji koncepta. Na tom se sastanku, doznajemo, čuo poneki skeptičan ton nakon što su antifašisti obaviješteni kako se pod ‘evropskim totalitarizmima’ odnedavno krije i povijest SFR Jugoslavije, ali dobronamjerni su ljudi na kraju ipak odlučili pomoći. Kod Čakića, s druge strane, nikakve skepse nema. ‘Istra je bila 70 godina u dva različita totalitarizma’, tumači samouvjereno novinaru Jutarnjeg, objašnjavajući zašto su odabrali baš Rašu: ‘Fašizam ju je izgradio kao model svoje navodne uspješnosti, a komunizam ju je kasnije, kao industrijski gradić, iskoristio za promociju svoje ideologije radničkog upravljanja.’ Potresena sjećanjem na užase totalitarnog samoupravnog sistema, u kojem su radnici bili prisiljeni da demokratski odlučuju o svojoj sudbini, Eleonora Vlačić dospijeva tek protisnuti: ‘Poanta tog muzeja je takva da se takvi totalitarizmi više nikad ne smiju ponoviti.’

Pred Arsalandom je, dakle, ozbiljna povijesna misija, a razmjeri zadaće zahtijevaju i odgovarajuće resurse: osim zemljišta od 31,5 hektara što ga je općina Raša nedavno dobila od države, računaju Vlačić i Čakić, lokalne bi im vlasti trebale osigurati 40-ak milijuna kuna, što iz vlastitog proračuna, što zajedničkim prijavama na EU-fondove. Nema problema: raška načelnica Glorija Paliska, oduševljena turističkim potencijalom projekta, već obećava kako će ga u najboljem svjetlu predstaviti općinskim vijećnicima. U međuvremenu, dinamični poduzetnički tandem nedostatak materijalnih sredstava nadoknađuje viškom imaginacije: pokraj muzeja u kojem će izložiti totalitarne memorabilije – uniforme Hitlerjugenda i pionirske kapice, fašističke odore i udarničke značke, fotografije Tita i biste Lenjina – otvorit će, najavljuju, najrazličitije komercijalne sadržaje. U planu su dućani, restorani, kafići, suvenirnice, kompletna kinodvorana: bit će to, saznajemo, ‘svojevrsni outlet’, prostor za druženje, učenje i šoping, mjesto zabave za cijelu obitelj. Smješten između antitotalitarnog diskursa i totalnog cirkusa, Arsaland se tako pretvara u vjernu sliku naše sutrašnjice, pa više i nije presudno hoće li ga Vlačić i Čakić naposljetku doista izgraditi. Narod kojem se smiješi ovakva budućnost, uostalom, već sada je spreman potpuno zaboraviti svoju prošlost.

Jer još prije samo tri decenije, ideja da se totalitarističkom kapom pokrije bista Lenjina mogla je nastati isključivo u glavama revizionističkih opskurnjaka poput Ernsta Noltea, koji ju je skovao kako bi opravdao Hitlerov nacizam: danas ona slobodno pluta mirnim vodama hrvatskog medijskog mainstreama. Još prije četiri ili pet godina, nonšalantni glajhšaltung Mussolinijevog fašizma i jugoslavenskog komunizma izazvao bi sažalne poglede: danas je on ulaznica za evropske fondove. Još jučer, pomisao da bi netko mogao samoupravni socijalistički sistem proglasiti totalitarnom ideologijom djelovala je suviše bizarno: danas, evo, klizi javnim prostorom, bez reakcije, revolta i pretjeranog otpora. Što da radimo, tako u jesen 2018. godine izgleda Hrvatska: zemlja koja na ruševinama nekadašnje industrije više ne može podići ništa osim idejnog projekta turističkog šoping-kompleksa, pa zato po mjeri potencijalnog gosta prekraja vlastitu povijest, uz podršku političke vlasti i najutjecajnijih medija, bez protivljenja i disonantnih glasova. Fascinirana velikim poduzetničkim vizijama, odavno ne primjećuje koliko je malena: siromašna, smiješna, totalituristička država.

Magare

Novi pokušaj izbora intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, novi debakl. Službeni natječaj je raspisan, ali za godinu koja već završava: netko je, izgleda, naprosto kopipejstao tekst prošlogodišnjeg natječaja. Cijela procedura zato se poništava, a dosadašnji intendant Goran Golovko ostat će vršitelj dužnosti dok nadležni službenici ne pogode ispravne datume. Prethodni pokušaj izbora, podsjećamo, bio je još bizarniji: u februaru je Gradska skupština odbila potvrditi režisera Ivana Lea Lemu, jedinog kandidata, s obrazloženjem da nije izradio strategiju financijske konsolidacije, da bi Lemo potom javno progovorio o pritiscima političara koji su preko njega htjeli postavljati vlastite kadrove, a zasmetalo im je, navodno, i to što je za ravnatelja baleta predložio čovjeka za koga su pogrešno pretpostavili da je Srbin. Najsuvisliji komentar tragikomedije apsurda pročitali smo ovih dana u otvorenom pismu Radničkog vijeća HNK-a članovima Skupštine pa ga prenosimo: ‘Budući da se od tada do danas, dakle punih osam mjeseci, rijetko tko od vas iti jedne minute bavio kako financijskim stanjem, tako sanacijom duga HNK Split, a ni bilo kojim drugim aspektom njegova poslovanja, Radničko vijeće vas upozorava da ukoliko se i dalje nastavite jalovo baviti samo time kojega ćete svoga čovjeka namjestiti kao intendanta i/ili ravnatelja opere, drame i baleta te ravnatelja Splitskog ljeta, uskoro više neće biti ni HNK Split ni Splitskog ljeta, jer će teatarsko-festivalsko magare nad kojim dokono predete svoje stranačke križaljke, pa ne vidite koliko dugo ono već posrće, naprosto iznenadno pasti i neće se više dignuti, odnosno, ono će prije ili kasnije crknuti.’ Skupštini pismo, pametnome dosta, a službenicima – ako je ikako moguće – neka netko doturi kalendar.

Knjižnice

Američki ‘Forbes’ nedavno je, prije jedva dva mjeseca, objavio članak profesora ekonomije Panosa Mourdoukoutasa pod naslovom ‘Amazon bi trebao zamijeniti lokalne knjižnice kako bismo uštedjeli novac poreznih obveznika’. Već sutra, urednici su pod rafalnom vatrom kritika i bijesnih komentara tekst bezglavo brisali s portala, skrušeno se ispričavajući čitaocima i objašnjavajući kako sada shvaćaju da ‘knjižnice igraju važnu ulogu u našem društvu’. Pouka: uzalud desetljeća ‘Forbesove’ predane promocije neupitnih tržišnih vrijednosti, uzalud širenje prezira prema javnom sektoru, uzalud vibrantni poduzetnički duh. Ljudi, izgleda, jednostavno previše vole svoje knjižnice. Pa su spremni borbeno, strastveno i opširno objašnjavati zašto ih treba braniti od nasrtaja privatnih kompanija, spašavati od šape profita, čuvati kako bi ostale podjednako dostupne bogatima i siromašnima, u centru i provinciji, na selu i u gradu. Spremni su, ukratko, tumačiti stvari koje su ionako odavno jasne svima osim uredništvu ‘Forbesa’, ponekom libertarijanskom lunatiku poput profesora Mourdoukoutasa i – čini se – hrvatskoj ministrici kulture Nini Obuljen Koržinek.

Upravo ovih dana iz njenog je ministarstva u saborsku raspravu otišao prijedlog novog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti koji prvi put u Hrvatskoj dozvoljava otvaranje privatnih biblioteka. To je nužno, tvrde u ministarstvu, kako bi se situacija na terenu uskladila sa ‘zakonskom regulativom u RH i EU’. Ne pojašnjavaju, doduše, koje smo točno domaće i evropske propise do sada kršili, tko je za to odgovoran ni hoće li snositi sankcije, ali zapravo nije ni važno, jer ministarstvu ionako ne treba previše vjerovati: predstavljajući prijedlog zakona pred saborskim Odborom za obrazovanje, znanost i kulturu izjavili su i kako je on sastavljen uz ‘visoku razinu suglasnosti’ s knjižničarskom strukom, da bi se kompletna struka odmah zatim obrušila i na prijedlog i na predlagače. ‘Nijedno tijelo Hrvatskog knjižničarskoga društva nije bilo uključeno u izradu zakona’, decidirana je Dunja Holcer, predsjednica središnje strukovne udruge. Štoviše, knjižničarke i knjižničari su ispod četrdesetak stranica zakonskog prijedloga u sklopu obaveznog internetskog savjetovanja nadopisali više od 2600 ispravki i kritika, ali je ministarstvo usvojilo tek poneke. Nasilna privatizacija i komercijalizacija biblioteka nije pritom jedini problem: novim se zakonom omogućava da na čelo knjižnica dođu ljudi koji nisu obrazovani za knjižničare, otvara se prostor za političko kadroviranje, nasumično se mijenja stručna terminologija… ‘Cijela se hrvatska knjižničarska zajednica protivi prijedlogu Zakona’, poručuju iz HKD-a i apeliraju na saborske zastupnike da glasaju protiv. ‘Bojazni knjižničara proizlaze iz krive interpretacije’, tumači Nina Obuljen Koržinek kako je problem u cijeloj hrvatskoj knjižničarskoj zajednici, a ne u zakonu koji joj ona uporno nameće. Mi, opet, u priči uočavamo simpatičan paradoks. Da je ministrica kulture, osvjedočena promotorica privatizacije i komercijalizacije kulturnog sektora, kojim slučajem doista zaposlena na surovom kulturnom tržištu, sada bi – baš poput svojih istomišljenika iz uredništva ‘Forbesa’ – morala navrat-nanos brisati prijedlog zakona pod masovnim pritiskom nezadovoljne publike, ispričavati se i objašnjavati kako shvaća da ‘knjižnice igraju važnu ulogu u našem društvu’. Ovako, to se neće dogoditi: slobodne tržišne odnose lako je nametati iz pozicije državne moći, pa se kladimo na to da će nepromijenjeni prijedlog zakona, nakon runde ili dvije prijateljskog uvjeravanja, u Saboru proći bez većih problema.

In memoriam Pascale Casanova

U 59. godini, nakon desetljeća iscrpljujuće bolesti, preminula je Pascale Casanova, francuska književna kritičarka i teoretičarka. Oko njene ‘Svjetske književne republike’ (1999.) kruže suvremene rasprave o strategijama čitanja mimo nacionalnih granica: nasuprot malim, klaustrofobičnim kulturama, koje književnost uglavnom instrumentaliziraju, u toj je knjizi izgradila ideju ‘internacionalnog polja’ u kojem se različite književnosti na globalnoj sceni natječu za utjecaj i prestiž. Čak i najoštriji kritičari takvog pristupa redovno su joj priznavali provokativnost, originalnost i golemu ambiciju čitalačkog zahvata: nama, na dalekoj periferiji svjetske književne republike, on itekako pomaže da odškrinemo prozore i provjetrimo uske hodnike lokalnih kanona. Uostalom, Casanova je u svojoj prijelomnoj studiji veliki prostor posvetila tekstovima Danila Kiša, analizirajući ih neopterećena literarnom mitologijom koja se ovdje s vremenom oko njih splela: razlog više da se nadamo prijevodu ‘Republike’ na naš jezik, a zatim, možda, i sjajnih studija o Kafki i Beckettu, brojnih eseja…

 

portalnovosti

 

 

 

 

 

 

5 comments

Skip to comment form

  1. Jagma

    Kad su autori tekstova Marčinko i bratija, onda ga ne čitaš- ako si dosljedan i moralan. Postnikov iznad njega deset katova.

    1. ford

      it’s really easy for us to become stuck in mental habit loops

      how we think about what is happening around us is arguably more important than what is actually happening around us

  2. ford

    Moralno je biti jednouman???

    Pa ti ne čitaš ništa izvan svog uskog jednoumnog-maloumnog kruga. Nije ni čudo da si zabrazdio.

  3. Stalker

    Tomislav Marčinko je nebitan, kao i komentari koje izaziva u smislu ponude višeumlja zapravo višešuplja. Za razliku od Postnikova.

Odgovori