Neprijateljska propaganda: Tišina je gotova

Ispovijest Milene Radulović prekinula je šutnju brojnih žrtava, a Facebook stranica “Nisam tražila” donosi zastrašujući niz svjedočanstava djevojaka, žena i ponekog muškarca koji su proživjeli seksualno nasilje i zlostavljanje. Pokret podrške raste iz sata u sat, iz dana u dan: na stotine teških, iznuđenih tišina danas napokon završava

Milena Radulović (foto Wikimedia)

Pitanje

Kada je Milena Radulović prijavila Miroslava Aleksića, svog bivšeg učitelja glume, za seriju silovanja počinjenih prije osam godina, morala je znati što je čeka. Morala je, jer ono neizostavno pitanje – zašto si do sada šutjela? – vreba svaku žrtvu koja na vlastito silovanje ne reagira u skladu s visokim standardima nepozvanih komentatora. Koliko je puta beogradska glumica to pitanje sama sebi postavila prije javnog istupa, ne možemo znati: pa ipak, u potresnoj ispovijesti “Blicu” – ako je samo malo pažljivije pročitamo – na njega je opširno odgovorila. Objasnila je sve i nije rekla ništa što ne kažu brojne žene koje su preživjele sličan užas, ponavljajući iznova i iznova, od slučaja do slučaja, nešto što ovdašnja javnost nikako da upamti. Niti upamtiti može, jer ih zapravo ne sluša. Zašto, dakle, žrtve šute?

Odgovor

Šute zbog strašnih psihičkih posljedica koje silovanje ostavlja, zbog “neverovatnog stida” o kojem je Milena Radulović progovorila, zbog “ogromnog osećaja odgovornosti, saučesništva, krivice” koji je s nama podijelila, zbog “poništavanja svake vrste samopouzdanja”: šute zbog osjećaja krivnje i, često, osjećaju krivnju zato što šute.

Ali šute i zato što stvarna silovanja u ogromnoj većini slučajeva ne izgledaju kao scene iz loših filmova, gdje nepoznati manijaci po parkovima zaskaču usamljene djevojke, nego se zločin po pravilu događa u krugu bliskih osoba, među prijateljima i kolegama, često u obitelji: Aleksićeva privatna škola glume, svjedoči Milena Radulović, njoj je, kao i tolikim drugim polaznicama, bila “druga porodica”.

U porodici se, doduše, uvijek zna i tko je glava familije: žrtve šute zato što je silovatelj u pravilu moćniji od njih, a Miroslav Aleksić nije bio samo moćna, nego i ugledna figura kulturnog Beograda, vlasnik škole iz koje je izišao niz sjajnih glumica i glumaca. Njegova je predatorska klopka – svjedoči Milena Radulović – “inteligentno sklopljena u najvišem krugu društva, od najranijih godina upakovana u najplemenitije forme umetnosti i religije”. U tu je klopku uhvatio još najmanje šest djevojaka: četiri su zlostavljanje prijavile anonimno, zajedno s Milenom, a dvije su se javile kasnije. I čini se da nisu jedine. Sve su do sada šutjele.

A šutjele su – shvaćamo slušajući ispovijest – uz ostalo i zato što je Aleksić bio popularan, voljen i prihvaćen takav kakav jest. “On je bio veoma strog”, prepričava Milena Radulović, “a svi su govorili: Pa dobro, on jeste surov, ali takav je Mika, on ima svoje metode.” Djevojčice je tjerao da nose suknje, dječake primao samo u cipelama, satove bi započinjao i završavao molitvama, razvijao je tradicionalne vrijednosti: roditeljima se to uglavnom sviđalo. Netko će dodati i da u te tradicionalne vrijednosti spada svojevremeno blisko druženje sa Željkom Ražnatovićem Arkanom, s kojim je obilazio ratišta u Hrvatskoj i čiju je svadbu snimao i režirao, ali to je – ma što tko mislio – samo rubni dio ove priče. Jer niti je Milena Radulović, kojoj priča pripada, o tome govorila, niti su silovatelji i zlostavljači isključivo nacionalisti i desničari.

Ono o čemu Milena Radulović, međutim, jest govorila, strah je od neprihvaćanja: “I, na kraju, neki strah da ćete u tome ostati sami.” Žrtve šute jer se boje da im drugi neće vjerovati.

I šute, napokon, jer dobro znaju da sva ova objašnjenja neće biti dovoljna: žrtve šute zato što će ih netko, bez obzira na sve, uvijek upitati zašto nisu progovorile ranije.

Komentari

Naravno da su to onda upitali i Milenu Radulović. Dovoljno je nakratko proskrolati ispod članaka na regionalnim portalima, tamo gdje neznani nepozvani komentatori skladište svoja pažljivo odvagnuta mišljenja, da bi se doznalo što je po stručnom sudu publike ovdje centralno pitanje. I da bi se vidjelo kako ga, u osnovi, postavljaju samo dvije skupine. Jedni zato što Mileni Radulović ionako ne vjeruju, kao što načelno ne vjeruju nijednoj žrtvi silovanja jer svaka je žena – pogotovo glumica – silovanje sama tražila: ako kojim slučajem ipak nije, onda gleda kako da na njemu profitira. S ljudima koji tako razmišljaju nema se o čemu razgovarati. Oni drugi zato su oprezniji, razumniji, staloženiji: utoliko strašniji. Nemaju unaprijed formiran sud niti biraju stranu: samo bi htjeli da im netko konačno, čisto logički, objasni kako je to moguće osam godina šutjeti, a onda progovoriti. I zašto se navodna žrtva vraćala počinitelju? I zar ne zna da je zbog njene šutnje u međuvremenu nestalo dokaza? Pa im se objašnjava. Od jednog do drugog slučaja. Pažljivo i detaljno. Statistikama i svjedočanstvima. Ispovijestima i brojkama. Iznova i iznova. Kao što im je i ovoga puta objasnila Milena Radulović: samo što, eto, nisu imali strpljenja da malo pozornije saslušaju ono što im govori.

Vijest

Mora da je ugodno i lijepo živjeti u takvom svijetu, gdje se žrtve silovanja prije svega moraju opravdati vama: gdje je njihova trauma manje važna od vaših opreznih i razumnih dilema. Mora da je udobno, mora da djeluje prirodno. Samo što taj svijet – nosimo lošu vijest – polako nestaje. Ruši ga hrabrost djevojaka kao što je Milena Radulović. Ruši ga hrabrost kojom je u 25. godini progovorila protiv četiri decenije starijeg i neusporedivo moćnijeg čovjeka. Ruši ga hrabrost kojom je svjesno iznijela svoju bol pred idiotsku indolenciju nepozvanih komentatora. Ruši ga hrabrost kojom je zaštitila preostale četiri djevojke, omogućivši im svojim istupom da ostanu anonimne. Ruši ga hrabrost kojom je, među njima, zaštitila i onu koja danas ima samo 17 godina: točno koliko je imala Milena kada je prvi put silovana. Ruše ga hrabrost i solidarnost: još malo i nema ga.

Možda je zato dobar trenutak da netko dojavi ovdašnjoj javnosti, svim tim neznanim nepozvanim komentatorima, svim tim staloženim evaluatorima tuđe nesreće, svim tim ponavljačima jednog te istog pitanja, da sat otkucava. I da se vrijeme nepovratno mijenja. Da će pitanje već sutra glasiti drukčije. Ne: zašto si do sada šutjela? Nego: zar još uvijek niste naučili da sada šutjeti trebate vi?

Podrška

Jer ispovijest Milene Radulović, čak i mimo njenih namjera, već je prekinula tišinu brojnih žrtava: Facebook stranica “Nisam tražila” donosi ovih dana zastrašujući niz svjedočanstava djevojaka, žena i ponekog muškarca koji su proživjeli seksualno nasilje i zlostavljanje. Pokrenule su je četiri bivše studentice sarajevske Akademije scenskih umjetnosti – Asja Krsmanović, Matea Mavrak, Nadine Mičić i Ana Tikvić – a stranica koja je isprva bila rezervirana za glumice, umjetnice i javne osobe brzo se pretvorila u platformu žrtava najrazličitijih profesija, iskustava, uzrasta. Priče, gadljive i mučne, dolaze iz cijele regije. Samo u prva dva dana – do trenutka zaključenja ovog teksta – objavljeno ih je preko 150. Kada tekst budete čitali, izvjesno je, bit će ih mnogo više. Sarajevska ASU odmah je izdala službenu obavijest: “Potaknuti postovima na Facebook stranici ‘Nisam tražila’, mi, uposleni na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, pozivamo i ohrabrujemo sve koji su iskusili uznemiravanje da to prijave u nadležne institucije ili menadžmentu ASU. Reagirajući instantno, ASU Sarajevo je formirala prostor od povjerenja za sve studentkinje i studente i zaposlenicima da prijave sva eventualna nedolična ili nasilna ponašanja. U tom kontekstu, ASU se obavezuje da svako takvo ponašanje oštro sankcionira.” Sličan poziv uputila je zatim i zagrebačka Akademija dramskih umjetnosti, sličan poziv uputio je Filozofski fakultet u Tuzli.

Pokret podrške raste iz sata u sat, iz dana u dan. Žrtve više ne šute: na stotine teških, iznuđenih tišina danas napokon završava.

portalnovosti

1 comment

  1. Ovo je esejističko novinarstvo, zanimljive strukture. Postnikov je jedan od vodeći komentatora svjetske i hrvatske kulture.

Odgovori