«

»

lis. 14 2018

Neprijateljska propaganda: Tako je govorio Meštrović

Zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga, i zamišljam kričava svjetla kako kruže oko građevine, i zamišljam redare kako isto kruže i tjeraju pse i skejtere i svaku drugu budalu kojoj padne na pamet da priđe kružnoj građevini, rekao je, tvrde pouzdani svjedoci, Ivan Meštrović kada su ga pitali kako bi trebao izgledati njegov paviljon u Zagrebu

Imagine

‘Zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga‘, izjavio je, kažu, Ivan Meštrović kada su ga pitali kako će izgledati Dom likovnih umjetnosti, čija se izgradnja na zagrebačkom Trgu Petra I. Oslobodioca tih ranih 1930-ih upravo pripremala. Zastao je nakratko, zamislio se, pa – tako barem pričaju – nastavio: ‘I svjetla, zamišljam puno svjetla. Plavo, žuto, ljubičasto, roza… Onako, da je šareno. I da blješti. Znači, reflektori, stroboskop, disko varijanta, veselo, i onda ta svjetla kruže oko zgrade. Malo žuto, malo roza. Jer šta će nam kružna građevina ako oko nje ne kruže svjetla, razumijete, he he‘, razvijao je, tvrde, u stvaralačkom zanosu viziju trga naš najveći kipar. ‘Pa onda i ta tratina, kad malo bolje zamislim, ne mora ni ona biti skroz prazna. Može i tu neki zgodan detalj, da ne bude monotono. Šta mislite da zabijemo, ne znam, evo: znak da je zabranjena šetnja pasa? Jer šta, samo trče okolo, laju, kenjaju, pa onda imate te ljude koji to ne čiste, nego ostave… Tako je, zabranjeno psima, to treba staviti. Tako vam ja to zamišljam. I znate šta me još stvarno nervira, osim pasa? Skejteri. Skaču na tim daskama, deru se, piju pivu iz onih plastičnih boca… Još će se neko polomiti tamo na prilaznim stepenicama, koje sam također zamislio. I ko je onda kriv? Meštrović, naravno. Dajte, molim vas, nekakve redare, neku komunalnu službu, nešto, samo ih potjerajte odatle. Znači, kako smo rekli‘, priveo je kraju dulje izlaganje, ‘zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga, i zamišljam ta kričava svjetla kako kruže oko građevine, i zamišljam te redare kako isto kruže i tjeraju pse i skejtere i svaku drugu budalu kojoj padne na pamet da priđe kružnoj građevini.‘

Tako je bilo ili neobično slično: od čitavog Meštrovićevog govora ostala je, naime, sačuvana samo prva rečenica, ona o kružnoj građevini zamišljenoj ‘na tratini usred trga‘, a nju nam je prenijela Loredana Stunić, najpoznatija nepoznata zagrebačka arhitektica koju je gradonačelnik Milan Bandić angažirao da preuredi današnji Trg žrtava fašizma, e da bi ona tamo posjekla 50-ak grmova i stabala, od proslavljene magnolije nadalje – preciznije, nadolje – pozivajući se na izvorne zamisli svoga prethodnika. Ipak, nema razloga da sumnjamo u verziju Meštrovićevog govora koja nam je dostavljena i koju smo ovdje prenijeli. Uz izbrijanu tratinu, baš svi ostali elementi sada su tu: blesavi light-show plazi, eno, kružnom kolonadom, psima je prilaz zabranjen, a redari bjesomučno rastjeruju skejtere. Uostalom, kao da je uopće važno što je Meštrović rekao. On se u ovoj priči pojavio kao sporedan glavni lik, nevažan i neizbježan u isti mah: ako je projekt preuređenja predan Loredani Stunić bez javnog natječaja, mimo kompletne urbanističke i arhitektonske struke, onda je autoritet idejnog tvorca Džamije dozvan samo kao loša zamjena za nesaslušana stručna mišljenja. Nevažno je, zato, i što je hrabra arhitektica Zrinka Paladino još prije godinu dana na portalu Telegram strpljivo obrazložila koliko su promašena pozivanja na njegovu izvornu viziju golog prostora, jer je Meštrović bio umjetnik koji je rado i spremno surađivao s drugima, prihvaćao tuđe stavove i prilagođavao im vlastite, pa su baš zato osnovni raspored upravo raskrčenih grmova i stabala još za vrijeme izgradnje paviljona izradila dvojica stručnih, renomiranih zagrebačkih pejzažnih arhitekata. Nevažno je, jer se u svijetu koji projektiraju ljudi poput Milana Bandića i Loredane Stunić Meštrović ionako može pojaviti samo kao vlastita karikatura, autoritarni despot čija se riječ ne propituje. I jer baš tako, napokon, Bandić planira nastavak projekta koji je preuređenjem Trga žrtava fašizma tek započeo i koji bi u idućih nekoliko godina trebao promijeniti život Zagreba više nego što to sada uopće možemo zamisliti. A pošto ne možemo, završnu riječ prepuštamo Ivanu Meštroviću. Jer on je, navode pouzdani svjedoci, izjavio još i ovo: ‘Zamišljam da od te moje kružne građevine ide jedna pješačka staza gore prema Trgu bana Jelačića i još jedna dolje prema Autobusnom kolodvoru, i zamišljam da se to onda zove Pješački centar izvrsnosti. To mi je dobro ime, ništa ne znači, a okej zvuči. I zamišljam turiste kako dolaze na kolodvor, ravno s aerodroma, rijeke turista, i sad oni pješače tim centrom, pa malo stanu, pa slikaju, pa opet pješače, i skroz im je izvrsno. Onda još tu zamišljam hotele, restorane, kafiće, mjenjačnice, znači zamišljam i da se malo prilagodi gradski urbanistički plan, koliko treba, jer to su ozbiljne poslovne prilike, to što, kažem, zamišljam. Rastu cijene, može se zaraditi, kome je preskupo, neka odseli. Tako sam vam ja to zamislio. Otvaraju se radna mjesta, jebiga, svak se može zaposliti, tko god želi, naći će se nešto i za skejtere, he he, neka skejteri konobare, znači zamišljam konobare, barmene, sobarice, čistačice, recepcionere, portire, kuhare, stripere, striptizete, lift-boye, lift-girle, žigole, vozače, uberovce, taksiste i nigdje nijednog arhitekta.‘

#MeToo

Prošlo je točno godinu dana otkako se slogan Me Too, što ga je još 2006. skovala američka aktivistkinja Tarana Burke, zakotrljao u prekoobalnu globalnu kampanju: mediji s obje strane Atlantika sada svode račune. I nije da nema rezultata: lista razotkrivenih silovatelja i seksualnih zlostavljača – od Harveya Weinsteina do Billa Cosbyja, od Kevina Spaceya do Louisa C.K.-a – sve je dulja. Opet, nekima je – poput, eto, baš Louisa C.K.-a – trebalo neobično malo vremena da se vrate na scenu, bez ozbiljnijih posljedica. A kako je priča odjeknula kod nas? Specijalno za obljetnicu kampanje, donosimo izbor iz najzanimljivijih prošlogodišnjih razmišljanja domaćih komentatora o fenomenu Me Too. Kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić, recimo, uočava da se čitava ‘stvar ubrzo otela kontroli tako da je malo što u odnosima muškaraca i žena ostalo što ne bi imalo predznak seksualnog uznemiravanja. Umjesto stvarnog cilja ostvarenja jednakosti, izaziva se kontraefekt. Najveće žrtve takve ekstremne političke korektnosti (…) bit će same žene koje će zbog straha od optužbi dobivati sve manje poslova.‘ Na stranicama Večernjaka oglasio se i sociolog Dražen Lalić, oštro se usprotivivši bilo kakvom obliku zlostavljanja, ali i upozorivši da ‘u svemu postoji granica pa i u slobodi. Kada bi se ti američki stavovi i shvaćanja prenijeli na Europu, bio bi to veliki problem, naročito u kontekstu depopulacije.‘ Pisac Milko Valent u nedavnom je intervjuu Jutarnjem listu znatno hrabriji: za njega je Me Too ‘velika kapitalistička prevara koju su pokrenule žene i dobri odvjetnici (…) Dvije i pol tisuće djevojaka dolazi svake godine u Hollywood. Znate što će učiniti da dobiju ulogu? Sve će učiniti! One iskorištavaju bogate tipove poput Trumpa i Weinsteina…‘ I tako dalje, i tako dalje, što dalje od Amerike i njenih toksičnih utjecaja. Ili, da zaokružimo: feminističke falange nadiru sa Zapada, cure ozbiljno pretjeruju. Ali nema razloga za strah. Naši dečki se ne daju.

Preokret

Naši se dakle ne daju, a Rumunjima se ne da: na referendum o ustavnoj definiciji braka, lošu kopiju još goreg originala koji smo prije pet godina gledali u Hrvatskoj, izišlo je jedva 20 posto birača, ili čak deset posto manje od propisanog praga izlaznosti, pa se homofobna inicijativa neslavno samoukinula. Teški dani za Željku Markić, koja ju je od početka podržavala, snimivši čak i promotivni video spot u kojem je poručila rumunjskim političarima da će, ne raspišu li referendum, odvesti zemlju ‘u smjeru Ceauşescua‘: zaboravila je, jadna, da je baš Ceauşescu, među svim komunističkim diktatorima, provodio najrepresivniju politiku prema homoseksualcima. Svašta je još Markić rekla u tom spotu, pa je i prikupljanje tri milijuna potpisa na peticiji za referendum proglasila najvećim građanskim pokretom u povijesti demokratske Rumunjske. Na kraju, ukupan broj glasača na referendumu bio je tek nešto veći od broja potpisa na peticiji, odnosno na referendum su izišli manje-više samo oni koji su ga tražili, odnosno ostatak rumunjskog društva takve potpuno ignorira. Manje dakle veliki pokret, više mali preokret.

Banksy

Svjetska zvijezda kulturnog tjedna je, naravno, Banksy. Njegovo platno ‘Djevojka s balonom‘ – jedna od verzija popularnog djela – prodano je na aukciji u Sothesby’su za milijun eura da bi odmah zatim, pred kamerama i preneraženom publikom, propalo kroz okvir u kojem je bio skriven rezač papira, iscurivši isječeno, u tankim trakama. Ili nije? Među teorijama zavjere kojih već sada ima više nego Banksyjevih rezanaca, jedna od maštovitijih kaže da se originalno platno ustvari smotalo unutar okvira, a dolje je kliznula unaprijed izrezana kopija. Drugi sumnjaju u priču iz Banksyjevog kratkog videa, objavljenog ubrzo nakon performansa, u kojem pokazuje kako je ugradio rezač u okvir: ako je slika nastala 2006, kako to da baterija rezača još uvijek traje? Treći tvrde da su bristolskog anonimusa konačno uočili na snimkama publike, četvrti sumnjaju da je ekipa Sothesby’sa od početka znala što se sprema, peti ne vjeruju ni kupcu pošto nije objavljeno njegovo ime… Ozbiljniji likovni kritičari požurili su da performans smjeste u dugu tradiciju ‘samouništavajuće umjetnosti‘, od Gustava Metzgera koji je slikao kiselinom preko Michaela Landyja koji je uništio sve što je imao, pa nadalje. Brokeri su izračunali da bi izrezana ‘Djevojka s balonom‘ sada mogli vrijediti barem 50 posto više. Dobrodušniji su oduševljeni podrivanjem tržišnih vrijednosti. Ukratko: Banksy. Mi izdvajamo komentar kustosice Elizabeth Dee, koja na portalu Artnet čitavu prodaju shvaća kao performans, i to perforams koji je uspješno prodan: ‘U procesu rezanja, slika je postala simbol sve veće integracije umjetnosti performansa unutar umjetničkog tržišta. A mogla bi simbolizirati i prvi put kada je performans – medij koji je dokazano teško pretvoriti u robu – uspješno povezan s povećavanjem tržišne vrijednosti.‘

 

 

 

 

1 comment

  1. sex pistol

    #MeToo

    Što je htio reći stari pornograf Milko Valent?

Odgovori