«

»

tra. 22 2018

Neprijateljska propaganda: Neonarci

Na Danima komunikacija u Rovinju gostovao je Brad Parscale, marketinški mag zaslužan za uspješnu promociju Donalda Trumpa, pa smo iz prve ruke mogli saznati kako izgledaju propagandna pravila Josepha Goebbelsa kada ih se prilagodi izazovima novog reklamnog vremena

Brad

‘Vaša domovina zove se Njemačka. Volite je iznad svega, više djelima nego riječima’ – tako je, sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, govorio Joseph Goebbels u prvoj od svojih ‘Deset zapovijedi nacionalsocijalizma’. Čovjek koji će uskoro postati glavni Hitlerov stručnjak za masovno komuniciranje tada nije imao baš nikakvog iskustva u političkoj propagandi, ali odmah je bilo jasno o kakvom se talentu radi. Sve što o nacističkoj ideologiji treba znati stalo je u njegove dvije rečenice: od bezuvjetne emotivne povezanosti s domovinom, preko jasnog poziva na djelovanje pa do otvorenog prezira prema ispraznim riječima.

‘Mi smo podatke koje smo prikupili pretvorili u emocije koje smo kasnije pretvorili u djela, a to je ključ oglašivačke industrije. Ako suviše objašnjavate, gubite, a naši su glasači htjeli osjetiti što znači biti Amerikanac, što znači pobijediti i što to znači biti na pravoj strani’ – tako je, sredinom prošloga tjedna, govorio Brad Parscale gostujući na rovinjskim Danima komunikacija. Čovjek koji je u međuvremenu postao glavni Trumpov stručnjak za masovno komuniciranje do jučer nije imao baš nikakvog iskustva u političkoj propagandi, ali sada je jasno o kakvom se talentu radi. Sve što o današnjoj američkoj ideologiji treba znati stalo je u njegove dvije rečenice: od bezuvjetne emotivne povezanosti s domovinom preko jasnog poziva na djelovanje pa do otvorenog prezira spram suvišnog objašnjavanja. Jer nekome bi još moglo pasti na pamet da pokuša objasniti zašto Parscaleova reklamna taktika tako gadno podsjeća na ideje njegovog nacističkog prethodnika.

U redu, nije u redu uspoređivati Trumpa s Hitlerom. Predsjednik Sjedinjenih Država samo je raspojasani megalomanijak, ljigavi seksist koji naokolo napastvuje žene, osvjedočeni ksenofob koji vrijeđa imigrante, korporativni klaun čiji se kompletan politički program svodi na arlaukanje kako je u svemu najbolji, najpametniji i najuspješniji. Slučajni državnik koji tu i tamo najavi novi svjetski rat na društvenim mrežama: nije dakle Hitler, više Adolf Tweeter.

U redu, nije stoga u redu ni porediti Parscalea s Goebbelsom. Guru Trumpove predizborne kampanje samo je iskusni marketinški stručnjak, tvrdi profesionalac koji spretno koristi Facebookove algoritme, megamajstor mikrotargetiranja, komunikacijski mag čiji se kompletan poslovni program svodi na to da ljude uvjeri kako je Trump u svemu najbolji, najpametniji i najuspješniji. Pa da mu onda tu i tamo pomogne u najavi novog svjetskog rata na društvenim mrežama: nije dakle nacistički zlikovac, više ‘kontroverzni predavač’.

Točno tako ga je – kao ‘kontroverznog predavača’ – rovinjskoj publici, naime, predstavio domaćin Davor Bruketa: ‘Mnogi se zapravo pitaju zašto smo odabrali tako kontroverznog predavača poput Parscalea. Razlog je u tome što su Dani komunikacija festival na kojem se predstavljaju aktualne svjetske prakse iz komunikacijske industrije. Cilj nam je kolegama omogućiti da diskutiraju i postavljaju pitanja pojedincima koji kreiraju globalne trendove, slagali se s njima ili ne.’ I kolege su diskutirali: svi ti copywriteri i PR-menadžeri, kreativne direktorice i grafičke dizajnerice, advertajzeri i medijski stratezi pažljivo su slušali što im Brad Parscale ima reći o data-driven pristupu, real time analizama i social responseu. Što da se radi: takvi su, eto, globalni trendovi, a baš svi – rekao bi Parscale – žele osjetiti što to znači pobijediti i što znači biti na pravoj strani. Ako se prava strana slučajno čini krivom, posao je komunikacijskog stručnjaka da to zanemari. Ako je predsjednički kandidat mizogini seksist, ksenofobni siledžija i poprilično opasan ignorant, posao je stručnjaka da ga učini privlačnijim. Ako opasni ignorant sutra započne rat, posao je stručnjaka da kaže kako je samo radio svoj posao. Nije li, naposljetku, baš to čar komunikacijske industrije? Možeš ‘predstavljati aktualne svjetske prakse’ i ‘pratiti globalne trendove’, slagao se s njima ili ne. Možeš ‘diskutirati’ i ‘postavljati pitanja’ istovremeno dok izbjegavaš bilo kakvu odgovornost. Možeš dovesti u goste čovjeka čija marketinška taktika već izdaleka smrdi na Goebbelsa i promovirati ga kao ‘kontroverznog predavača’. Zajedno, stare pouke Hitlerovog ministra propagande možete prilagođavati složenim zahtjevima novog medijskog vremena, jer posao je komunikacijskog stručnjaka da uvjeri ljude kako je baš njegov klijent – danas Donald Trump, sutra netko mnogo gori – u svemu najbolji, najpametniji i najuspješniji: nisi dakle neonaci, više neonarci.

Chris

Evo napokon i prvog velikog međunarodnog uspjeha domaće kinematografije otkako su s čela HAVC-a protjerani Hrvoje Hribar i njegova jugokomunistička kamarila! Dokumentarno-animirani film ‘Chris the Swiss’ – kojem je Centar nakon prošlogodišnje kolaudacije odbio dodijeliti prethodno odobrenih 740 hiljada kuna, i to zbog nedovoljno domoljubnog prikaza rata u Hrvatskoj – uvršten je u službenu natjecateljsku konkurenciju Festivala u Cannesu, što znači da se otvorena protuhrvatska propaganda može i dalje širiti bjelosvjetskim festivalima, ali više ne na račun poštenog domaćeg poreznog obveznika. Film o nerasvijetljenoj pogibiji švicarskog novinara Christiana Würtenberga, ubijenog 1992. godine u odori voda međunarodnih dobrovoljaca koji su se borili na hrvatskoj strani, režirala je njegova rođakinja Anja Komfel, a zajednički su ga producirale švicarska kompanija Dschoint Ventschr Filmproduktion i – manjim dijelom – hrvatski Nukleus film, nacionalno osviještenijoj publici odranije poznat kao kuća koja stoji iza infamnog, podjednako antihrvatskog uratka ‘15 minuta – Masakr u Dvoru’. Službeni razlog HAVC-ovog povlačenja već odobrenih sredstava velike su promjene scenarija u odnosu na originalnu verziju, kojoj je novac obećan, a ukoliko se pita aktualnog ravnatelja Daniela Rafaelića, čak je i prvotna odluka bila pogrešna. ‘U scenariju je bilo puno stvari zbog kojih mislim da ga uopće nije trebalo odobriti’, izjavio je krajem prošle godine Jutarnjem listu. Nakon što smo na YouTubeu pogledali trailer filma, potpuno razumijemo: ondje se hrabri pripadnici međunarodne brigade nazivaju ‘bandom desničarskih kriminalaca’ koji su u Hrvatsku došli radi ‘legaliziranog ubijanja’, proglašava ih se ‘ekstremistima’, ‘ubojicama’ i ‘silovateljima’, što je, jasno, nedopustivo. O tome kako druga strana gleda na stvar morali smo se informirati u stranim medijima: nakon što su iz HAVC-a naknadno zakočili sufinanciranje projekta, ugledni ‘The Screen’ prenio je reakciju švicarskog producenta. ‘S obzirom na to da ni u jednom trenutku niste objasnili što se zapravo prema vašem mišljenju tako dramatično promijenilo u novoj verziji scenarija, teško mi je procijeniti jeste li u pravu’, stoji tamo. ‘Također, imajte na umu da mi, baš kao i vi, živimo u demokratskoj državi u kojoj režiserka ima pravo na vlastitu interpretaciju događaja… Bez takve slobode snimanje dokumentarnih filmova danas je nezamislivo.’ U epilogu, švicarsko-hrvatska koprodukcija ipak se dokopala najprestižnijeg evropskog festivala, pa će ‘Chris the Swiss’ ove godine biti jedan od dva naša predstavnika u Cannesu: drugi je ‘Teret’ Ognjena Glavonića koji se također bavi ratnim zločinima, ali onima srpskih vojnika nad Kosovarima, čime je zadovoljio stroge kriterije HAVC-ovog sufinanciranja.

Jean-Claude

Ako se otkrije da je ugledni muškarac kroz barem dvadesetak godina seksualno zlostavljao najmanje 18 žrtava – neke među njima napastvovao u javnosti, druge silovao u tajnosti – onda je sasvim logično da posljedice snose žene: tako su nekako rezonirali članovi Švedske akademije, bizarnog tajnog kluba s doživotnim članstvom i golemim popratnim privilegijama, ustrojenog prema ridikuloznim pravilima iz 18. stoljeća, široj javnosti poznatijeg po tome što krajem svake godine odlučuje o dobitniku Nobelove nagrade za književnost. Na prošlotjednoj sjednici – nakon što su medijska svjedočanstva žrtava razotkrila zločine Jean-Claudea Arnaulta, organizatora elitnih štokholmskih kulturnih evenata povezanog gustom mrežom privatnih i poslovnih odnosa s Akademijom – najmisteriozniji književni žiri na svijetu odlučio je iz svoga članstva izbaciti Arnaultovu suprugu, pjesnikinju Katarinu Frostenson, a zatim i predsjednicu Saru Danius, iako ona već neko vrijeme uzaludno pokušava modernizirati staromodnu, patrijarhalnu instituciju. ‘Ovo je jeftina, kompromisna trgovina kojom se žrtvuju dvije žene različitih stavova kako bi se zadovoljilo sve strane’, ražestio se stoga jedan od nezadovoljnijih članova, pisac Per Wästberg, u novinskom komentaru: ‘Mrlju na reputaciji Akademije nećemo moći očistiti – a sve to zbog seksualnog predatora!’ Javljaju se, međutim, i ostali, gađajući se međusobno optužbama: zaredali su osobni obračuni, članovi demonstrativno napuštaju žiri, srušen je kvorum, švedski kralj obećava da će nekako riješiti stvar… Usred medijske kakofonije, polako se zaboravlja kolika je zapravo kolektivna odgovornost Akademije za seksualne napade. Arnaultove je kulturne projekte, naime, godinama financirala; neke od svojih žrtava silovao je u stanovima koji su u njenom vlasništvu; jednu je, čak, napastvovao na svečanosti nakon dodjele Nobelove nagrade. Najgore je, međutim, što se prva silovana žena javila Akademiji optužujućim pismom još 1996. godine: sve do sada, ugledni su ga švedski literarni stručnjaci uspješno ignorirali. Umjesto međusobnog blaćenja, ritualnog eliminiranja dviju članica i kraljevskih intervencija – ukratko – jedina bi suvisla reakcija danas trebala biti kolektivna ostavka kompletnog Nobelovog žirija. Samo što, eto, važeća pravila iz 18. stoljeća takav rasplet ne predviđaju.

Penis

A dok se švedska kulturna elita javno koprca, iz Štokholma stižu vijesti o novom – na sreću, ne toliko odvratnom – seksualnom skandalu. Povod, doduše, baš i nije malen: penis što ga je umjetnica Carolina Falkholt oslikala plavo-žutim bojama švedske zastave na zidu lokalne stambene zgrade, u sklopu projekta artističkih intervencija u javne prostore, visok je lijepih petnaestak metara. Čim je falusoidni mural otkriven, naravno, pobunili su se susjedi, razljutila se konzervativna umjetnička kritika, nižu se zahtjevi da se slika ukloni: Falkholt se sada uzaludno brani tumačeći da je samo htjela potaknuti raspravu o odnosu umjetničkih i seksualnih sloboda. Nama zidni skandalčić pritom djeluje kao nenamjeran, ali ipak vrlo zgodan komentar onog prethodnog: dok su članice i članovi ugledne Švedske akademije godinama držali u tajnosti penis kojim je Jean-Claude Arnault mlatarao po svečanim primanjima i Akademijinim stanovima, sve je, izgleda, bilo u najboljem redu; kada se, međutim, ista stvar podigne u javnosti, eto odmah brze reakcije građanske moralne policije.

1 comment

  1. Bruno

    Postnikovi fragmenti posvećeni su seksualnim predatorima. Nasilnici marširaju ukulturi. Ovaj put poštedu su dobili popovi, muškarci u suknjama čiji su zločini van konkurencije.

Odgovori