Neprijateljska propaganda: Ima ostati

Sve što je trebalo, stalo je u opušteni, zajebantski slogan Povorke ponosa koja se ove nedjelje prvi put održava u Sarajevu. Ima izać’: i lični coming out, i masovni marš. I poruka da je izlazak uvijek stvar osobne odluke, i pouka da nema osobne odluke bez zajedničke podrške

Sarajevska povorka

Ima izać’: prema najnovijim podacima Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine više od pola milijuna ljudi otišlo je iz zemlje u posljednjih šest godina. Ima izać’: od kraja rata 85 hiljada njih odreklo se državljanstva jer im više ne treba. Ima izać’: u ratu je domove napustilo 2,2 milijuna ljudi – više od polovice stanovništva – a većina nas je ostala tamo gdje smo izbjegli, odavno prestavši zbrajati razloge zbog kojih se nikada nećemo vratiti.

Ima dakle izać’, ima, eto, i razloga, pa nema ničeg čudnog u tome što se prva sarajevska Povorka ponosa održava tek nakon što je promarširala svim glavnim gradovima nekadašnjih jugo-republika: kao u nekom tužnom vicu, Sarajevo je danas grad koji mora biti posljednji čak i kada je prvi. Ali je, zato, barem po nečemu drugačiji. Jer hodalo se ulicama Ljubljane, Zagreba, Beograda, Podgorice i Skopja pod raznim parolama, sa zaigranim porukama ljubavi i ponosa, ali nijedna nije bila tako moćna kao slogan prvog sarajevskog Prajda. ‘Ima izać’‘: ono što dovikuješ vozaču autobusa sa stražnjih vrata, nadajući se da će se majstor smilovati, stati i otvoriti. ‘Ima izać’‘: smiješni ukradeni komadić svakodnevnog govora, jer govor, baš kao trg ili ulica, treba da svakome podjednako pripada. ‘Ima izać’‘: slogan jedne prešućene manjine koji, eto, sasvim slučajno najbolje opisuje posljednjih 27 godina žalosnog života bosanskohercegovačke većine. Sve što je trebalo, stalo je u taj opušteni, zajebantski ‘ima izać’‘: i lični coming out, i masovni marš. I poruka da je izlazak uvijek stvar osobne odluke, i pouka da nema osobne odluke bez zajedničke podrške.

A opet, sve će osim slogana u ovu sarajevsku nedjelju biti već viđeno i dobro poznato. Nasuprot smijehu stajat će bijes i mržnja koji nikada neće postati do kraja jasni ljudima što hodaju samo radi ljubavi. Pojavit će se, vjerojatno, i neki opaki lik da im s trotoara zaprijeti. Izgledat će, vjerojatno, kao toliki drugi koje smo već vidjeli. Recimo, kao onaj ćelavi grmalj u sivoj majici kratkih rukava što je na prvom zagrebačkom Prajdu 2002. godine psovao lezbe i pedere, dizao desnicu u zrak i urlao Sieg Heil, sve dok ga nije odvukla policija. OK, možda se čovjeka nećete sada sjetiti. Nećete ga se, možda, sjetiti zato što je i on, uostalom, izgledao kao toliki drugi grmalji koji su kasnije po Beogradu ili Splitu kamenovali i prijetili. A možda i zato što su svi oni u međuvremenu nestali. Pa se danas ćelavog fašista s glavnog zagrebačkog trga ne prisjeti više nitko osim, eventualno, radoznalog novinara koji za potrebe teksta dokono pretura po video arhivama. Ćelavca odavno nema. A povorke prolaze: svake godine, sve slobodnije, sve glasnije.

Prolazit će tako i Sarajevom, ma koliko se to nekome danas, dok po organizatorima pljušte psovke i bijes, možda činilo nemogućim. Prolazit će jer nakon prve više nema stajanja. Prolazit će, pa će s vremenom, valjda, postati bar malo jasnija i sva ona mržnja prema ljudima koji hodaju radi ljubavi.

Ne mrze njih zato što ima izać’.

U zemlji iz koje su toliki već otišli, mrze ih zato što znaju tko će na kraju ostati.

Kandidat

Prije tri godine, kada su američki demokrati tražili najboljeg protukandidata Donaldu Trumpu, između ikone establišmenta Hillary Clinton i skandalozno lijevog Bernieja Sandersa izabrali su sigurniju varijantu: rezultat te odluke sjedi sada u Ovalnom uredu, naizmjenično strašeći i uveseljavajući javnost. Uoči idućih izbora, koji su na rasporedu za nešto više od godine dana, demokrati se – sudeći prema dosadašnjim anketama – vrijedno spremaju ponoviti grešku. Samo što je umjesto otpisane bivše prve dame Sandersov oponent sada nekadašnji Obamin zamjenik John Biden: čovjek koji je na nedavnom skupu, organiziranom posebno za najvelikodušnije donatore, okupljenim milijunašima otvoreno poručio da se za njih ‘ništa bitno neće promijeniti‘ izaberu li ga za predsjedničkog kandidata. A demokratskim bogatašima bi, valjda, ionako bilo draže da u Bijeloj kući ostane Trump nego da tamo uđe Sanders: lakše je imati predsjednika nad kojim se možeš zgražati, nego predsjednika koji te može ugrožavati.

O tome koliko bi Sanders ugrozio interese američkih kapitalista dosta toga doznali smo iz teksta kojim je u britanskom ‘Guardianu‘ prošloga tjedna skicirao svoju medijsku politiku. ‘Pravo novinarstvo se razlikuje od tračeva, propagande i klikbejta koji danas dominiraju vijestima‘, započinje aktualni guverner Vermonta. Ali takvo novinarstvo, posvećeno raskrinkavanju moćnih, traži obilno financiranje, a ‘jedan od razloga zašto danas nemamo dovoljno pravog novinarstva leži u tome što mnogim medijima sredstva uskraćuju iste one sile koje pljačkaju našu ekonomiju.‘ Umjesto neobuzdane digitalne diktature Googlea i Facebooka i okrupnjavanja medijskog tržišta koje su omogućili sadašnji zakoni, Sanders zato redom predlaže javno financiranje neprofitnih lokalnih medija, snažno oporezivanje targetiranog internetskog reklamiranja, jačanje uloge novinarskih sindikata, razbijanje oligarhijske vladavine nekolicine megakorporacija, strože antimonopolske zakone… ‘Moramo iznova izgraditi i zaštititi raznoliki i uistinu neovisan tisak kako bi pravi novinari mogli kritički obavljati posao koji vole i koji je neophodan za funkcioniranje demokracije.‘ Sandersovo pismo namjere korisno je štivo svima koje zanima lijeva medijska politika, u Americi ili izvan nje. A njegov je osnovni problem, naravno, očigledan: svi oni koje pismom napada, od sveprisutnih oglašivača do vlasnika medijskih kompanija, krojit će idućih godinu dana, više ili manje, sliku njegove kampanje.

In memoriam Immanuel Wallerstein

Američki sociolog Immanuel Wallerstein, jedan od najutjecajnijih suvremenih lijevih mislilaca, umro je prošle subote, nedugo prije svoga 89. rođendana. Wallerstein je utemeljio i usmjerio ‘teoriju svjetskog sistema‘: ambiciozno, obuhvatno, multidisciplinarno mapiranje svijeta podijeljenog na centar, poluperiferiju i periferiju. Između razvijenih zemalja sofisticirane tehnologije i visoke koncentracije kapitala, pokazao je, i ‘zaostalih‘ bazena jeftine radne snage, zjapi strukturni jaz: neravnoteža koja se neprestano obnavlja jer trijumfalni pohod ‘naprednih‘ izravno ovisi o eksploataciji nesretnije polovice globusa. Devedesetih, u doba naivnog postsocijalističkog optimizma, Wallersteina su ismijavali zbog teze da se ovakvo kapitalističko uređenje svijeta bliži kraju i jednom od dva moguća raspleta: ili uvođenju nekog pravednijeg i egalitarnijeg oblika ekonomije, ili slijepoj ulici autoritarne budućnosti. Danas, čini se da od njega ipak možemo mnogo naučiti. Svoja je istraživanja, uostalom, uvijek zamišljao kao oružje za političku borbu.

Uz 30-ak knjiga, među kojima su najvažniji naslovi posvećeni detaljnoj razradi teorije svjetskog sistema, od 1998. pisao je, u discipliniranom dvotjednom ritmu, komentare aktualnih događaja, odlučivši da će stati tek nakon što objavi petstoti. I uspio je: pod znakovitim naslovom ‘Ovo je kraj; ovo je početak‘, posljednji je tekst objavio prije samo dva mjeseca. Ovako završava: ‘Svijet se može nastaviti kretati stranputicama. Ali i ne mora. Kao što sam često isticao, smatram da je ključna borba ona između klasa, ako klase shvatimo u širem smislu. Ono što ljudi koji će živjeti u budućnosti mogu učiniti jest boriti se sami sa sobom kako bi došlo do promjene. Još uvijek tako mislim i stoga smatram da imamo 50 posto šansi za veliki, transformativni preokret. Ali samo 50 posto.‘

Ispravak

Nakon što smo u prošlotjednom izdanju ‘Neprijateljske propagande‘ pisali o tri seksističke karikature Joška Marušića, autor se javio redakciji i upozorio na grubu faktografsku grešku. Jednu od spomenutih karikatura – na kojoj direktor telefonom pita svoga kolegu ‘Jesi li mi ti ostavio poruku na sekretarici?‘, dok pokraj njega stoji tajnica na čijoj se stražnjici ocrtava otisak dlana – zapravo je nacrtao Marušićev imenjak, Joško Marušić Brački. Ispričavamo se obojici autora, čitateljicama i čitaocima: Joško Marušić nacrtao je samo dvije seksističke karikature koje smo spomenuli, treća je rad njegovog imenjaka.

portalnovosti

1 comment

  1. Ispod međunaslova KANDIDAT fragment se temelji na ovom Sandersovom tekstu: http://www.sbperiskop.net/kultura-i-zabava/novinarstvo-i-demokracija

Odgovori